Tri godine nakon što je njen roman prvijenac ‘Strah od kupine’ ugledao svjetlo dana te toliko oduševio podjednako književnu kritiku i publiku da je doživio čak tri izdanja i dobio samo pohvale, stiže nam nova literarna poslastica Danijele Crljen. Naime, iz tiska ovih dana izlazi knjiga ‘Deset tisuća koraka’ koja bi trebala biti distribuirana knjižarama i dostupna u prodaji kroz iduća tri tjedna. Bio je to povod za porazgovarati s autoricom i saznati više o samoj knjizi.
O čemu govori i zašto naziv ‘Deset tisuća koraka’?
‘Deset tisuća koraka’ drugačiji je roman od ‘Straha od kupine’, od stila pripovijedanja do rečenične strukture, ali nije mi lako odgovoriti na pitanje o čemu roman govori. Ponajprije iz razloga, a to mi se definitivno potvrdilo nakon objavljivanja prvijenca, što čitatelj sam da odgovor na to pitanje. Nekome jemoj prvi roman bio ljubavni, nekome roman o nekadašnjem Splitu, a netko ga je doživio kao roman o ženama ili kao roman o sazrijevanju ljudi i jednog podneblja kroz generacije. On je, onda, sve to, stoga bih se ja tu poslužila Julijaninim (op.a. Matanović) riječima i rekla sljedeće: ‘Nakon čitanja ‘Deset tisuća koraka’ znat ćemo odgovoriti na dva temeljna pitanja recepcije književnog djela; i za koga je roman napisan i u čije ime on govori.’
Vrlo je zanimljiva pripovjedačka tehnika. Vi se zapravo obraćate svojoj baki. Zašto baš njoj?
Roman je pisan u formi dnevnika. Znala sam da ću kad tad napisati nešto na tom tragu, htjela sam odati počast formatu koji me zaljubio u pisanje. Gubitak bake, koji se dogodio malo prije izdavanja prvog romana, sljubio se tada s potrebom da se povučem u sebe, a nema boljeg načina za sagledavanje stvari od dnevničkih zapisa. Knjiga u obliku dnevnika, u kojemu se obraćam njoj koje više nema, bila je prirodan slijed.
Koliko ste radili na ovoj knjizi? Odakle je došao impuls za pisanjem baš ovog sadržaja? I jeste li osjećali teret prve uspješnice, ‘Strah od kupine’?
‘Deset tisuća koraka’ započela sam pisati kratko nakon što sam dogovorila objavljivanje svog prvog romana, ali kako nas je zadesilo ono nesretno covid vrijeme, čekali smo s objavljivanjem dok se stvari ne stabiliziraju. Dakle, nije bilo nikakvog pritiska za vrijeme pisanja jer tada još nisam znala kako će taj prvi roman biti prihvaćen. Ja sam pisala pa što bude… Pisanje mi ide sporo, doslovno godinama. Nemam luksuz bavljenja romanom većinu dana ili redovno svakoga dana. Ponekad prođu i tjedni prije nego se ponovo vratim u tekst. A onda neprestana analiza teksta, prepravljanje napisanog, vaganje svakog zareza, traje to… Zadovoljna sam tim ritmom i ne bih ga mijenjala. Ne vjerujem u hiperprodukciju, baš kao što ne vjerujem restoranima s jelovnicima na dvadeset stranica.
Urednica obje knjige je jedna od najpoznatijih hrvatskih književnica Julijana Matanović. Njezina
podrška i poticaji zasigurno su veliki vjetar u leđa?
Julijanina ljubav prema domaćoj književnosti je nemjerljiva. I što god ona radi, bilo da uređuje knjigu nepoznate autorice ili kreira cijelu novu bibilioteku objavljujući priče spisateljica koje je otkrila na društvenim mrežama, radi s ciljem da obogati hrvatsku književnost i da ispravi nepravdu. Njena podrškama ženama koje pišu nije samo književni već i društveni pokret, a biblioteka ‘Žena ženama’ sad već broji dvije izdane knjige i jednu u pripremi. Ne vjerujem u revolucije. Društvo se najefektivnije mijenja kroz kapilarna djelovanja malih ljudi za koje s vremenom shvatiš koliko su bili veliki. Ženski glas je stoljećima bio zataškan, ugušen ili skriven pod muškim pseudonimom. Tko zna koliko je ženskih imena, za koje nikada nećemo znati, zaslužilo biti bok uz bok s velikanima domaće i svjetske književnosti. Svima koje zanima ova tema toplo preporučam film ‘The Wife’ iz 2017., napravljen po istoimenoj knjizi iz 2003., koji prikazuje seksizam protiv žena u izdavačko-književnom svijetu. To postoji i danas. Dat ću vam najbanalniji primjer. Kada se spominje neki autor, dovoljno je da mu se spomene prezime i svi će znati o kome govorite. Pavičić, Jergović, Novak, Gavran… Autoricama se, s druge strane, uvijek navodi i ime i prezime jer kad kažete Matanović, Drakulić, Jeger ili Vrljkan to obično ne bude dovoljno, njima treba navesti i ime i prezime da bi dobile na prepoznatljivosti. Julijana, Slavenka, Rujana, Irena…
Kad možemo očekivati dubrovačku promociju?
Prepustit ću to nakladniku, ali pretpostavljam da će to biti tijekom ove zime.
Kakav je osjećaj dijeliti intimu s drugima, sa znanim i neznanim ljudima? I koliko znače povratne informacije?
Na komentare o novoj knjizi pričekat ćemo još koji mjesec, dok knjiga ne dođe do čitatelja i dok je oni ne pročitaju. Međutim, ono što mi je fascinantno je da još uvijek dobivam poruke vezane za prvu knjigu koja je objavljena prije više od tri godine. To je tako prekrasno, da priče kolaju i da im čitatelji neprestano udahnjuju nove valove života. Prvi je roman bio baziran na nekim stvarnim događajima i sudbinama koji su, da bi zajedno tvorili radnju romana, morali biti polijepljeni maštom. Svaka knjiga je na neki način osobna jer pišete o onome što vas žulja, ali ne smijemo zaboraviti da se ipak radi o fikciji. Pisci se posluže poznatim da bi izgradili nepoznato koje svima bude poznato. Jednom napisana priča više nije vaša, nemate neku emociju za nju, izbacili ste sve što ste htjeli reći i tada priča u potpunosti pripada onome tko je čita.