Nakon prekrasne, emotivne večeri ljetos u prepunoj Saloči od zrcala, gdje je dubrovačka pjesnikinja Ana Jusić predstavila svoju drugu zbirku pjesama „Na kraju ulice“, u izdanju Naklade Calliope, na red je došao Zagreb. Događaj je zakazan za 10. prosinca, s početkom u 18 sati, u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića i nesumnjivo će biti poseban. Kako za autoricu, tako i čitalačku publiku.
Ana je oduševila, kako publiku tako i struku, svojim prvijencem „Zvjezdani zagrljaj“, objavljenu u izdanju Mind Abilityja prije dvije godine. Izričaj i osjećaje koje njena poezija budi u čitatelju možda ponajbolje opisuju riječi naše poznate glumice Jelene Miholjević: „Dok čitate poeziju Ane Jusić, taj je doživljaj poput dodirivanja unutrašnjosti cvjetnih latica, poput šetnje šumom, poput ispijanja svježe izvorske vode s vrela. Anine nam pjesme govore o osjećajima i zbivanjima koji su nam svima znani, na takav zadivljujući način da plovimo tim emocijama kao da ih doživljavamo prvi put…“ I ako ste čitali Anine pjesme znate, osjećate upravo to…Za slučaj da niste još – najtoplija preporuka!
Ana je sudjelovala na netom završenom 47. međunarodnom sajmu knjige, najznačajnijem kulturnom događaju ove vrste u Hrvatskoj – Interliberu, a mi smo je pred zagrebačko predstavljanje knjige „uhvatili“ za razgovor….
Nakon prošloljetnog predstavljanja Vaše druge zbirke pjesama u Dubrovniku na redu je Zagreb. Kakav je osjećaj što je taj, za pretpostaviti je za Vas značajan događaj, sve bliže?
Najposebniji osjećaj, ali i velika odgovornost je predstaviti knjigu u rodnom gradu. Nakon toga sve može. Kad te u rodnom gradu prihvate i podrže, to je neprocjenjivo. Imala sam tu sreću da su mi neki dragi ljudi, koje do tada nisam ni osobno poznavala, otvorili vrata i prije nego sam pokucala. Nikad im neću uspjeti dovoljno zahvaliti. Prva od njih je Nila Miličić Vukosavić, žena koja me ganula svojom velikodušnošću i velikim srcem.
Zagreb također ima posebno mjesto u mom srcu i jako se radujem susretu i druženju sa svima. To je najljepši dio svega. Bit će to malo prosinačko predstavljanje, s lijepim ugođajem u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.
Knjigu ste predstavili sada na Interliberu. Opišite nam malo dojmove…
Interliber, najveći festival i sajam knjiga u Hrvatskoj dokaz je da ljudi nisu izgubili interes za čitanje. Naprotiv, kao da je svake godine sve više posjetitelja. Potrebna je opipljiva riječ. Knjige su melem, prijatelj, društvo. Jako mi je drago vidjeti mnoštvo odraslih i djece koji posežu za knjigama u ovom digitalnom dobu. Neke stvari ipak imaju preveliku vrijednost da bi se zamijenile. Drago mi je, naravno, i pomalo nestvarno da su, zahvaljujući Nakladi Calliope, i moji mali stihovi dio tog velikog događaja.
Vaš prvijenac je “svjetlo dana” ugledao prije par godina. Koja je razlika? Pjesništvo je nesumnjivo ogoljenje onog najintimnijeg… Je li bilo lakše “ogoliti” se drugi put?
Da, „Zvjezdani zagrljaj“ je izašao prije dvije godine. Razlika je samo u tome što mi je sad sve to postalo normalno, dio mog puta, svakodnevice, dio mene. Ogoljenje, odnosno iskazivanje osjećaja, razočarenja, padova, rana… ne bi trebalo biti čudno. Smatram da je potrebno, osobito u svijetu koji sve više postaje surov, umjetan, robotiziran, s izraženim manjkom empatije. Ne smijemo se sramiti biti čovjek. Nakon što doživite i preživite najteže trenutke i gubitke u životu, to vas promijeni i oblikuje u posve drugačiju osobu od one koja ste bili. Prestane vas opterećivati puno stvari kojima ste prije pridavali važnost, poput mišljenja ljudi koji vas ne poznaju. Život je krhak i predragocjen. Ne zaustavljam se više na ispraznostima, dokazivanjima, moranjima… Što se ogoljenja tiče, danas je ogoljenje tijela prisutno na svakom koraku, u svakom mediju. Kad netko ogoli svoje srce, onda je to ludo i neobično. Zašto?
Mogu posvjedočiti da mi se puno ljudi javilo, jer su se u riječima pronašli, prepoznali svoju priču. I cilj svega je da se netko tko te stihove pročita osjeća bolje, da ga možda potaknu na nešto dobro, ohrabre ili jednostavno da se susretne sa samim sobom, suoči s nečim što je dugo odgađao. Šutnja nije uvijek zlato. Ponekad su riječi koje nismo izrekli najveći teret koji nosimo.
Počeli ste pisati još kao djevojčica. Sjećate li se svoje prve pjesme, trenutka kada je nastala i, najvažnije, osjećaja?
Pisanje mi je oduvijek glavni način izražavanja. Prvu sam pjesmu napisala s 10 godina, poslije rata. Naziv joj je bio „Osama“. Stvarno se ne sjećam otkud sam je u tim godinama „izvukla“. Nakon toga sam pisala prozu, imam i jedan tinejdžerski roman u ladici, pisan u obliku dnevnika. Poezija me nikad nije posebno zanimala, proza je uglavnom sve što čitam. Zašto su moje riječi na kraju isplivale u stihovima, to mi je još uvijek enigma.
Kako nastaju Vaše pjesme? I uopće što za Vas znači pisanje? Mnogi umjetnice će za svoje stvaranje reći da im je to kao zrak koji dišu i da bez toga ne bi mogli zamisliti živjeti. Je li i kod Vas to slučaj?
Kako je kazao književnik Vladan Desnica: „Svi se mi umjetnošću liječimo od života, svatko na svoj način.“ Time je sve rečeno.
Ne pišem da napišem. Pišem da otpišem. Na primjer neki teži stihovi koji su prisutni u prvoj zbirci sad su daleko. Osjećaji koji su ih pratili više ne postoje, nestali su, ugašeni. Tako da riječi svakako imaju terapeutski učinak, ako ih pravilno doziramo, a naravno da i vrijeme tu odradi svoj dio posla. Pjesme inače pišem kad osjetim da trebam ili želim nešto izreći, podijeliti. Nikad nisam napisala pjesmu koju nisam doživjela, barem u srcu, ako ne osobno). Ne volim pisati s namjerom ili s nekom zadanom temom, to izbjegavam.
Te pjesme prvenstveno su mi podsjetnik. Da smo sličniji nego što mislimo. Da smo, unatoč podjelama, koje sami namećemo – političkim, svjetonazorskim, vjerskim, prvenstveno – čovjek. S istim bolima, nadanjima, srećama, tugama. Puno smo toga istog i sličnog proživjeli i preživjeli. Svi smo lutali, griješili, skretali tamo gdje nismo smjeli.
S obitelji živite na relaciji Dubrovnik-Zagreb-Pariz. Koji su benefiti, a koji izazovi, da ne rečemo baš mane, takvoga života?
Jednom riječju – naporno. I nimalo bajkovito kako se možda na prvi pogled čini. Desetak godina takvog života, isprobano i zaključeno: ne mogu i ne želim više tako. Francuska je divna, naravno. I volim Francuze, njihovu ljubaznost, francusku kuhinju, kulturu… Međutim, kad stvorite život u nekoj stranoj zemlji, izmiješaju se s vremenom obje kulture i više ne znaš kamo pripadaš. Niste posve tu, a niste ni tamo. A koliko god se trudio i htio, biti na dva mjesta u isto vrijeme jednostavno je nemoguće. Iscrpljujuće je.
Lijepo je svugdje doći, osjetiti kako se tamo diše, prilagoditi se nakratko nekom drugom narodu, jeziku, ali još je ljepše vratiti se doma.
Često mi na um padne stih iz Cesarićevog „Trubača sa Seine“: „Pod vedrim nebom slobodnog Pariza koliko puta tuga me je srela…“ U tom gradu plače se, kao u svakom drugom. U tom gradu voli se, prosi se, sanja se, pjeva se, tuguje se, živi se. I preživljava. Kao u svakom drugom.
Što biste poručili brojnim mladim, ali ne samo njima već općenito, ljudima koji stvaraju, ali se srame to što rade prezentirati? Jer se boje da možda povratna reakcija struke i publike ne bude baš dobra. Jeste li Vi imali taj strah, da ćete “izaći vanka” i drugi će, možda, reći – ne valja? Kako ste ga prevladali? I možete li uopće pretpostaviti da nisu bile, a malo je reći sjajne, reakcije na Vaše stvaralaštvo, kako bi se osjećali? I bi li se više usudili…?
Nećemo znati ako ne pokušamo. Tako je u svemu. Što se tiče kritika, ne možemo se i ne moramo se svima svidjeti. To je jednostavno nemoguće. Čak i one koji imaju sjajne kritike ne vole svi. Ne odgovaraju svima iste knjige, ista glazba, filmovi. Zato imamo mogućnost izbora. Ako mi vjerujemo u ono što pišemo i radimo, ako stojimo svim srcem iza toga, sigurno će naići ljudi koji će to prepoznati. Iskrenost se ne može odglumiti. Srce zna put. Na nama je hoćemo li ga osluhnuti ili ignorirati.
Hrabrost
Hrabrost je ustati
i otići od stola
na kojem ne poslužuju
poštovanje, a
ljubav ne toče
ni u kapljicama
Hrabrost je otići
i ostaviti kaput
u prostoriji u kojoj
hladni ljudi vladaju
i izaći promrzao van
Hrabrost je hodati
bos cestom punom
oštrih riječi prerušenih
u nježne oblutke
Hrabrost je gledati
u oči laž
i izgovarati joj istinu
dok znaš da
poruge smišlja
unaprijed
Hrabrost je zaroniti
u prošlost i izvaditi
sve što smeta
dok jedva zadržavaš dah
Hrabrost je ostati
miran dok oko
tebe iskre nemira
bacaju
Hrabrost je ogoliti srce
onima koji svoje su
zaključali
Hrabrost je živjeti
u svijetu koji silno
se trudi otežati korake
i zgaziti ti
Hrabrost
Hrabrost
je ostati hrabar unatoč
onima koji je kidaju i kradu
Hrabrost je ostati svoj
na pozornici života,
u tišini,
bez pljeska publike…
