Naša akademska slikarica Anamarija Obradović otvara svoju novu izložbu u subotu u 20 sati u Galeriji Otok. Riječ je o njenim poznatim ‘Izbečitisima’, ali ipak je odlučila izložbu nazvati drugim imenom, ‘13.852’. Brojka, intrigantno, a umjetnica još uvijek nije otkrila značenje.
‘Lica rade grimase stišću zubima jezik, grče se u pozama smijeha, izražavaju mučninu, sarkastičan osmijeh i dr. Zauzimaju cijelo piktoralno polje; narančasto-crvena su, plava, siva, žuta… Ispisuje se ironično grotesknost današnjeg pojedinca i svijeta licima koja progovaraju o svemu od čega se treba odmaknuti, oduprijeti i poništiti… … Izbezumljena lica slikana su horror vacui metodom. Konceptualno je upisan strah od praznine. Otvorenost ukazuje na razne krajolike ljudske fizionomije i što ona postaje kad je u čovjeku tama’ – o novom je ciklusu slika Anamarije Obradović napisala kustosica Petra Golušić. Mi smo porazgovarali s autoricom.
U galeriji Otok ovog je vikenda otvaranje Vaše izložbe. Zašto je naziv broj? O čemu progovarate kroz svoj medij – slikanje?
‘13.852’ je naziv izložbe, koji je zamijenio radni naziv ciklusa ‘Izbečitisi’. Htjela sam da naziv ne bude doslovan i da na neki način intrigira i zapita gledatelja zašto je broj naziv. Razmišljajući o tome kako smo često medijski bombardirani brojevima i statistikama odlučila sam se upravo da broj predstavlja ovaj ciklus radova.
Već duže vremena ste okupirani ljudskim licima, slike su na rubu karikaturalnosti. Bilježite kistom grimase koje su često gledatelju i zastrašujuće. Odakle ta preokupacija? Što vas toliko fascinira u ljudskim licima, odnosno njihovim izrazima?
Ideja za ovaj ciklus je nastala inspiracijom samim životom unutar zidina, ali se može i globalno preslikati na općenito stanje i kaos u društvu, posebice posljednjih godina, a svi tome svjedočimo. Stanje duha, međuljudski odnosi, prisutnost u trenutku….to su pitanja koja su me okupirala.
Jedna od dominantnih emocija koju iščitavamo s tih lica, s Vaših slika, je strah. Slikanju neminovno prethodi puno promatranja. Jesu li lica s Vaših slika manjina ili je pak to sve skupa slika, dijagnoza većine, društva danas?
Strah se pojavljuje kada smo u nepoznatom stanju, okruženju, situaciji… Da, mislim da je kompletno društvo u strahu, a kada prestane biti dogodit će se velike pozitivne promjene.
Kakav je osjećaj pred otvaranje izložbe, inače pa tako i sada?
Moram priznati da po prvi put nemam osjećaj uzbuđenja pred otvaranje izložbe. Ne znam razlog, a niti hoće li se to ipak promijeniti pred samo otvaranje. Vidjet ćemo.
Radili ste u našem teatru. I stvarali krasne scenografije. Ipak ‘duša slobodnjačka, boemska’ Vas je, čini se, gurnula van te donekle ipak ‘ušuškane’ priče natrag u slobodne vode!?
Da, nije mi nepoznanica biti freelancer. Bila sam godinama prije zaposlenja u teatru, tako da znam za taj osjećaj i nije mi mrzak. Nije mi mrzak ni teatar, dapače jako ga volim, posebice scenografiju, jer uključuje različite medije. Zadnjih 15 godina sam u doticaju s kazališnom i filmskom scenografijom, fizički je to težak posao, došlo je vrijeme da se odmorim.
U slobodi, pa čak i neizvjesnosti, praksa je dokazala nebrojeno puta, umjetnici bivaju kreativniji, plodonosniji. Nerijetko na uštrb sigurnosti, pa i financijske. Ipak, čovjek treba staviti na vagu što mu je važnije. Vaša je vaga pretegnula na ovu bandu, slobode… Pa kako je u njoj?
Moram priznati da mi je divno, nakon dugo godina odmaram, a ideje za budućnost se gomilaju i jedva ih čekam realizirati.
Foto: DuList/Privatna arhiva