Svoj talent za šivanje gospođa Jelena Đurđević Tomaš, od milja Lena, naslijedila je od svoje majke koja joj je još kao djevojčici izrađivala haljine. Tada djevojčica, gospođa Jelena upijala je majčin rad kako bi i ona sama kasnije šivala odjeću sebi i svojoj obitelji. Nije bilo svega za kupiti, kaže. Tijekom razgovora se prisjetila i svojega djetinjstva u rodnoj Župi.
—Bila su to druga vremena, ali je nama kao djeci vazda bilo lijepo. Doma uz životinje i igre. To današnja djeca nemaju, ali zato imaju puno drugih stvari, sve nadohvat. Tako smo odrastali bili zadovoljni i živjeli – naglasila je. Unucima je, pak, redovito izrađivala kostime za maškare s motivima različitih likova iz crtića čega se s veseljem prisjeća njezina 22–godišnja unuka Ivana. Nakon završene Gimnazije došao je posao, brak, djeca, a poslije i unuci zbog čega se svojem hobiju rjeđe posvećivala. Za gospođu Lenu vrijeme provedeno s djecom i unucima ipak je najdragocjenije od svega.
—Najljepše je vrijeme kad ga s djecom provedeš. To je jedno razdoblje koje je neponovljivo – kaže nam.
Preciznost, vješta ruka, strpljivost…
Međutim, njihovim odrastanjem imala je više vremena za posvećivanje kreativnosti.
—Sinulo mi je: ‘Što ću svaki dan raditi?’. Imala sam malo platna, jednu iglicu i počela sam vesti. Sve se to s vremenom pretvorilo u vrlo vješt rad – rekla je. Tako je počela vesti ukrasne tavajule, ali i slike koje krase različiti motivi iz prirode, a izrađivala je i posteljinu. Ipak, izrada posteljine joj je oduzimala previše vremena i napora pa je odustala od toga i nastavila praviti brojne druge rukotvorine. I svaka od njih odaje potpunu posvećenost procesu, preciznost, vještu ruku i strpljivost. Pokazala nam je veliki broj radova koje je napravila kroz godine.
—Sam rad zahtijeva puno vremena, truda i strpljenja, od ideje do konačnog proizvoda. No, to je za mene uvijek bio svijet tišine – naglašava gospođa Jelena koja sve radi u prirodnim materijalima. Najprije se nacrtaju motivi na tankom bijelom papiru, potom na indigo papir nakon čega se crtež prenosi na lan. Svoju inspiraciju među ostalim pronalazi u starom talijanskom časopisu Rakam, ali i u šetnji prirodom. Tako njezine radove krase motivi lavande, maslina, grožđa, riba, jedrilica i brojnih drugih motiva dubrovačkog podneblja. Neizostavni su motivi i ptice, a zasigurno najdraža joj je njena živahna papiga Čičo.
Od Moskve do dalekog Brazila
Priča nam kako je prije prodavala svoje vezove u butizi pa je njen vez izazvao veliko zanimanje kod turista. Tako nam je tako ispričala i anegdotu.
— Jedne je godine došao gost iz Australije tražiti moj rad. Pet je godina prije u Dubrovniku kupio prvi moj komplet – rekla je. Danas njezine rukotvorine ukrašavaju domove na različitim dijelovima svijeta, od Moskve do dalekog Brazila. Reći će kako sada radi za sebe, za svoj gust. Manje radi jer nema više snage u rukama kao prije, no govori nam kako joj se zato vid nije oštetio.
—Očale koje sam nosila na početku bavljenja ovim, nosim i danas. Ništa mi nije štetilo za vid – rekla je. Ono što je drukčije u odnosu na rad prije je to što je do materijala jako teško doći.
—Prije je bilo puno lakše, a sad mi sve unuka nabavlja u Zagrebu. Išla sam kupiti osnovni zeleni konac, ali se gotovo ništa više ne može naći – kaže nam. Svoju kreativnost gospođa Jelena oživjela je i u pravljenju kolača.
—Hobi mi je i pravljenje kolača. Jer su i kolači nešto kreativno, ako ćeš se time pozabaviti kako valja. Kao i u šivanju, tako i u pravljenju kolača uvijek volim istraživati – reći će. Koliko joj dobro ide potvrđuje i unuka Ivana. Kaže kako uvijek ukrašava torte i odlično pravi kolače, ali svi najviše vole njezin padišpanj. Iako joj je skoro osamdeset, gospođa Jelena nije od onih koji mogu s mirom sjediti i ništa ne raditi, već se uvijek mora nečim zabaviti. Kako i sama kaže: ‘Netko može ležati, netko sjediti u kafiću, ali ja to ne mogu. Ja bih uvijek nešto radila.’ Gospođa Jelena je dokaz da kada se nešto radi s ljubavlju i žarom dobiva na važnosti i vječnosti.
Matea Raguž