Festa svetog Vlaha ne bi bila to što jest bez Dubrovačkih trombunjera koji svake godine iznova dubrovački puk lumbardanjem trombuna podsjećaju da je došao dan ki dohodi jednom nami na godište. U svojim prepoznatljivim monturama, noseći na ramenu kratke široke ‘puške’ neizostavni su dio Feste i njena zvučna kulisa. S ponosom su, kao i ostali ‘ljudi od Feste’ i puk dubrovački, dio tradicije obilježavanja dana našeg nebeskog zaštitnika. Među njima je i dubrovački pomorac Roberto Prčan s područja Rijeke dubrovačke, koja se ove godine znatno pojačala s članovima. Nikad Rijeka nije bila toliko jaka, rekao nam je predsjednik Dubrovačkih trombunjera Tomislav Macan, što nam je potvrdio i gospar Roberto.
Nono je bio među osnivačima 1970.
-Ja sam se relativno kasno priključio trombunjerima i to 2010. godine. Moj brat Nikša to je napravio nekoliko godina prije mene. Tada nas je bilo nekih 30, 40 članova, a sad je taj broj narastao na gotovo 80. Dolaze mladi ljudi, njima je to očito postalo zanimljivo – priča nam Roberto Prčan, koji, dakle, s bratom Nikšom ponosno nosi monturu trombunjera. Prije njih nosio ju je i njihov nono Sergio Capurso, koji je, naglašava naš sugovornik, bio jedan od osnivača Dubrovačkih trombunjera 1970. godine. Te se godine, naime, ponovno osnovalo društvo i od tada je u kontinuitetu prisutno do danas.
Trombunjerima se, kaže, pridružio prije 15 godina, jer u to vrijeme nije baš bilo interesa među mlađima.
-U to su vrijeme ostali većinom stariji članovi te je društvo trebalo malo oživiti. Želio sam da se ta duga tradicija održi, a sve me je to vuklo i na djetinjstvo – ističe te dodaje kako je kao mali, dok je s nonom odlazio na Festu, gledajući trombunjere u špaliru razmišljao o tome kako će možda i on jednog dana biti trombunjer. I, postao je!
Tradicija i lijepa sjećanja iz djetinjstva
-Nekako mi je želja održati tu tradiciju, a i sjetiš se djetinjstva i tih lijepih dana – ističe trombunjer Prčan, koji sa suprugom Marcelom, inače Slovakinjom, ima dvoje djece: sina Matea i kći Arianu. ‘Vidjet ćemo hoće li sin nastaviti tradiciju’, dodao je.
Prisjetio i kako je nono svoj trombun, dok su živjeli u Slanici, držao ispod kreveta pa se on često zavlačio ispod i igrao se s njim. Nonov trombun bio je vlasništvo društva pa ga nisu naslijedili njegovi unuci.
– Kad se nono odlučio povući vratio ga je društvu. Znam samo da je bio broj 13. Nakon što sam se učlanio u Društvo, nekih godinu i pol do dvije nisam pucao, niti sam imao trombun jer ih nije niđe bilo, a ni Društvo ih nije imalo na raspolaganju. Tada sam kontaktirao Alojza Krišta iz Trnovca Bartolovečkog kod Varaždina, koji to proizvodi i dosta sa svojom firmom radi za nas. Poslao sam mu slike i mjere te mi je rekao da se moramo požuriti prije ulaska Hrvatske u EU jer mi neće moći izdati atest. Dva prva trombuna koja su bila legalna su bratov i moj. Mi smo ih prvi registrirali na policiji, a kasnije se to odradilo i s ostalim – ističe Roberto Prčan.