Bilo ljeto ili zima, sunce ili kiša, gospođa Anka Greget, iznimno aktivna umirovljenica s Montovjerne vedra duha, ne odustaje od svoje velike ljubavi – ribanja. Ako koji dan i prođe da nije išla loviti ribu, jako joj nedostaje. Bez toga praktički ne može zamisliti svakodnevicu. Sve je počelo prije 20 – ak godina kada je s mužem Komižaninom svakog ljeta u njihovoj kući u ovom gradu, gdje su boravili za godišnjeg odmora, povremeno ribala na mulu. Muž je to jako volio, priča nam gospođa Anka, a ona bi mu se nekada pridružila, ali tada je ipak ponekad odustajala radi velike žege ili sličnih razloga. Ipak, odlaskom u mirovinu ribanje je od hobija prešlo u pravu ljubav prema ovom, kako nam kaže, ‘prekrasnom sportu’.
-Toliko me to zarazilo da idem gotovo svaki dan. Zavoljela sam ribanje, predivno mi je. Kad ne pođem, točno mi fali. A, ne idem jedino kad su veliki valovi. Ribanje ima jako pozitivan efekt na mene. Dok ribam uz more, mirna sam, jednostavno se prepustim onome što vidim ispred sebe – moru, ribi i razmišljam o lijepim stvarima. Nemam doduše nekih problema koje bih ovdje rješavala, ali ovo mi je jako veliko zadovoljstvo. Kad ne bih išla loviti ribu, ne znam što bih – govori nam gospođa Anka koja je ovog puta i nas povela na jednu od svojih omiljenih posti za ribanje, kako bi nam pokazala što je to svakodnevno k moru i ribi vraća.
Čim smo došli tik uz more ispod Hotela Palace, gospođa Anka se prihvatila ometca te je na udicu stavila svoju najučinkovitiju ješku – kruh.
-Na kruh svaka riba ide. Nekad ribam na pastelu, ali otkrila sam da je ovako na kruh bolje. Ribe su isto pohlepne, vole i one jesti. Bitno je da im dam lijepi komad pa se oko njega zabave i zalete se na udicu. Kad ribam dublje i bacam udicu dublje, bliže dnu, čak stavim i meso kokoši. Doma ga iskidam na kockice i pospem vegetom da se malo stvrdne i ne bude premekano. Prolazi to kod riba. Uvijek ribam na ometac, imam i blinker, ali nisam na njega navikla. A, s ometcom osjetim pod prstima grize li riba, lijep je osjećaj. Tako mi je lakše uloviti – ističe nam ova ribarica koja inače lovi samo s kraja te ne penduliža. Za ribanje na moru trebala bi joj barka, a nije joj vična. Ovako može ribati kako i gdje ju je volja.
‘Ribe spravljam za društvo’
Ribarica Anka otkriva nam kako najčešće uhvati ukjate, sope, a u rano proljeće smudute i ovrate.
-Ulovim pet – šest komada i idem ča. Dosta mi je. Ne pojedem ih sama, najdraže mi je pozvati prijatelje i podijeliti ulov s njima. Spremim ga na brodet ili ispečem na gradelama i tako se družimo. A, kad mi se doma ne pale gradele, fino sasiječem ribu, stavim je u grill tavu na malo maslinova ulja i uz to spremim neku salatu ili zelje i to je savršenstvo. Što bi čovjek više mogao poželjeti. Ravno iz mora na pjat. Za pojest mi je draga ukjata, ali i sopa, ima još ljepše i sočnije meso. Volim pojest i smuduta, jako je lijep, a i cipol isto ima jako ukusno meso. Iako, trebalo mi je puno vremena da se uvjerim u to. Preporučjem ga definitivno ljudima koji su oko njega skeptični – ističe nam ova umirovljenica koja često riba u društvu prijateljice. Zapravo, često riba u društvu, a i tri do četiri ribara redovito ribaju u njezinoj blizini. Bude i mladih ribara u ronilačkim odijelima i s podvodnim puškama. A neki čak i penduližaju. Gospođi Anki najdraže je ljeti otići u Komižu i nauživati se u ribanju i odmoru u svojoj kući uz plažu. Tako može ribati do mile volje sve dok ne padne mrak. Kad je u gradu riba na Orsanu, na Mandraču, ispod Hotela More i dalje uz more prema Babinom kuku. Nekad čak pođe i u Mline, ali, dodaje, to je skup sport. Ne isplati joj se ‘potegnuti’ tako daleko, a pogotovo što tamo često ne ulovi puno ribe.
-Najdraže mi je ribati ispod hotela Palace, tu sam i počela. Lovim s nogu, nije mi teško, a i kad izvadim ribu iz mora, odmah je mogu staviti na čisto. Naslonim je na zidić, a on mi je i dobar zaklon od vjetra. A i kad je kišovitije pođem jer nemam mira. Opremim se kapuljačom, vunenom kapom, toplom jaknom. Ne mogu, moram doći, vuče me more. Svejedno mi je kad ribam, ujutro ili popodne. Najbolje je ipak kad je jugo. Kad je bura riba ide daleko od kraja, a za juga more se uznemiri i bude mutno. Ne kažu zaludu da se u mutnom riba lovi. Dođe bliže obali – govori nam gospođa Anka, a pohvalila se i svojim najboljim ulovima. Neki je dan, ističe, uhvatila oko tri i pol kila ukjata. Bilo je toga dana dosta mora i jako jugo pa je prezadovoljna kako je s time ‘izašla na kraj’.
‘Najteže mi je kad mi riba pobjegne s udice’
-Dnevno ulovim tri do četiri ribe, to mi je sasvim dosta. Stojim najviše tri ure na ribanju. Ulovila sam nedavno i jednu lijepu kijernu s kraja, bilo je u njoj 700 grama, ali i nekoliko komada saraka. Sarak je jako teško uloviti pa sam bila prezadovoljna svojim ulovom – priča nam ova ribarica i otkriva što joj u ribanju ipak pada najteže.
-Najteže mi je kad mi riba dođe do kraja i idem je taman podići, a ona mi ispadne s udice. To je jako žalosno, a u zadnje vrijeme mi se događa. I onda si mislim ‘sigurno su udice tupe’, ali, kakvi, oštre su itekako, ali riba je lukava. Onda mi bude žao. Jedanput sam ulovila murinu i nisam znala što bih s njome. Onda su mi je drugi ljudi skinuli s udice. Ja sam htjela da je bace nazad u more, ali oni nisu htjeli. Dali su mi je da je nosim doma. Tako sam je strogo vezala u saket da mi slučajno ne bi utekla u autu da me ne uhiti za nogu. Znala sam da mi ne može ništa, ali nekako mi nije bilo svejedno – prisjeća se gospođa Anka koja je s nama podijelila i pokoji savjet za sve one koji su u ribanju još uvijek početnici.
-Preporučila bih i onima koji nikad ne ribaju da pođu, vidjet će da je to jako lijepi sport, a uz to je i korisno. Ali, opet, ne idem radi koristi. Doma imam četiri – pet škafetina zamrznute ribe, nije da mi treba još, ali ako ne ulovim, nije mi drago. A opet i kad dan ne bude uspješan, nema veze, ipak sam se došla malo i opustiti i zabaviti. A, što se tiče onih koji tek počinju s ribanjem, moraju voditi računa da na svojim ometcima imaju plovak jer obično riba skine kruh, ti to i ne vidiš, udica ti bude na dnu, potegneš i otkačiš je. A, onima koji su ušli u ‘štos’ kao i ja, ne treba nikakav plovak. To je bolje i radi ribe jer ga ona ne vidi
pa je mogu lakše prevariti – ističe ova ribarica.
‘Ovo nije za nestrpljive’
Opremu u Dubrovniku nije teško nabaviti, ali je zato nekada potrebno doma malo preurediti ometce jer nisu svi pogodni za ribanje s kraja. Kad je tek počela ribati, priča nam ova ribarica, nije znala vezati udicu ni napraviti ješku. Uvijek bi tražila pomoć prijatelja, ali onda je odlučila kako mora naučiti. Ipak, koliko god vješta bila, uvijek se može dogoditi neka manja nezgoda, više trenutak nepažnje za ribanja.
-Prije jedno tri mjeseca sam lovila kod Palacea, blizu mene je bio još jedan ribar kojeg poznam. Bio je jak vjetar i slučajno sam povukla udicom saket sa sedam ometaca i upali su mi u more. Nisam nikako mogla do njih, jedino da sam zaplivala, a more hladno. Zamolila sam tog ribara da mi pomogne i izvadi ometce svojim blinkerom, ali nije htio. Shvatio je uskoro da nije dobro postupio pa više na ovu postu ni ne dolazi. Morala sam sve ponovno kupiti, ali dobro, tko voli, nije mu teško – govori nam gospođa Anka.
A, ključ je svega, otkriva nam, u strpljenju. ‘Kad se ne bi nadao, ne bi ni stajao tolike sate uz more’, ističe – Ali, dodaje, nju ništa ne može iznenaditi. Stoji sve dok ribe ne vide da je upornija od njih te ih ne uhvati.
-Vjerujem da ovo nije za nestrpljive. Dolazi u blizini mene jedan mladić ribati i uvijek me pita ‘moja gospođa, kako možete tolike ure ovdje stajati?’ On nij eništa ulovio i odmah odustaje i ide doma. A ja se ne dam, stojim nekada i do navečer. Ljeti volim s prijateljicom ribati i po noći. Tada idemo u lov na cipole – priča nam ribarica Anka.
Dodaje da u posljednje dvije godine primjećuje kako je u moru dosta manje ribe nego prethodnih godina. Nekoć bi znala uloviti dnevno i do pet kilograma ribe, a protekle dvije godine, tek pet-šest u jednom danu.
Gospođa Anka Greget pojasnila nam je kako se s vremenom rješavala brojnih obveza i dužnosti koje je imala. Ostala je, međutim, tajnica u ULIPUD-u, iznimno je aktivna s umirovljenicima te je u svom kotaru Montovjerna zadužena za sport, kulturu i rekreaciju. Organizira također brojna putovanja za umirovljenike na kojima se nezaboravno druže. Sve to ostavlja joj ipak dovoljno vremena za njezinu veliku ljubav od koje ne odustaje.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 4. ožujka 2020.