Nekad nema ništa ljepše nego se tijekom ljeta, u predvečerje uputit’ u đir, podružit’ se s obitelji, prijateljima i dragim ljudima. Popit’ kafu, polizat’ sladoled. Češći su to trenuci poslije popodnevnih kupanja, a još češći u one zimske dane kad grad ‘pogleda’ sunce usred niskih temperatura. Pa se upija svaka svjetlosna zraka i iskorištava svaki lijepi trenutak, koliko ko može. Sigurno su to najčešći trenuci bili u vrijeme pandemije, kad je to bila možda i jedina zanimacija. Tad je cijeli grad bio jedna velika šetnica. No, kad gledamo konkretno područje grada i užu okolicu, domaća čeljad, kao i gosti, uz Stradun imaju još neke, reći ćemo i rijetke lokacije u Dubrovniku za učinit’ sve što je u uvodnim riječima navedeno. Zasigurno je jedna od poznatijih Uvala Lapad u koju se redovito mnogi zapute, bilo u ljetnim, bilo u tim zimskim danima…
Noći Dubrave, koncerti…
Ali postoji jedno područje kojeg se malo tko u posljednje vrijeme sjeti i da postoji. To je Mali Stradun. I tako, dok je njegov ‘brat’, ‘veći’ Stradun pun, Mali Stradun, čini se, zjapi poluprazan. Jedino se na taracama restorana mogu pronaći pokoji gosti, kao i domaći u tamošnjim kafićima. To prije nije bio slučaj, sjetit će se mnogi. Nisu toliko freška, ali su postojana sjećanja na punu šetnicu, razne zabave, koncerte i noći Dubrave. Prisjetili smo se i mi kad smo tamo nedavno proveli kratko vrijeme, uživajući u kavi i druženju. Upravo tom mišlju vođeni, odlučili smo se vratiti i napraviti reportažu. Htjeli smo provjeriti kako dišu ljudi koji tamo provode najviše vremena – od ugostitelja, prodavača do drugih djelatnika. Pristojno smo pristupili svima sa zamolbom za izjavu, no nisu nam je željeli dati. Samo su kratko i anonimno prokomentirali trenutnu situaciju.
Iza 22 sata nema pasa
Jedan nam je rekao da je Mali Stradun zaboravljen od svih, prvenstveno od hotela koji ga ‘okružuju’ i u kojima zna boraviti preko 2 tisuće gostiju. Kad smo ga pitali što bi se moglo napraviti kako bi atmosfera na Malom Stradunu bila bolja, istaknuo je da ne zna. U jednom od objekata, s djelatnicima smo se prisjetili nekih prošlih vremena, a sada, kažu nam – iza 22 sata nema pasa. S nekima od njih smo se dotaknuli i glazbenih događanja zbog kojih su brojni dolazili na Mali Stradun.
—Sjećam se Colonie, Noći Dubrave. Ma ‘gorio’ je Mali Stradun – kratko će nam jedna prodavačica. Iskomentirala je i kako je prošla godina, uspoređujući je s ovom, bila puno bolja, dok je prije pandemije bilo osjetno puno više posla. S time se složila i druga prodavačica, koja je dodala kako joj je puno bolje raditi na Malom Stradunu, nego na – Stradunu.
Zimi nema toliko ljudi
Voditeljica azijskog restorana Lifang Zhu, koja već dugi niz godina živi u Dubrovniku, govori nam kako ‘tijekom ljeta nije loše, ali zimi nema baš ljudi’. Ističe i ona kako je prošla godina bila bolja.
—Ove godine je ipak došlo do pada prometa u odnosu na prošlu godinu. Možda je lani bio slučaj jer je dosta toga bilo zatvoreno dugo vremena, i onda se odjednom otvorilo i svi su dolazili. No, sada se ističe da je turistima Dubrovnik postao preskup. Je li to istina, ne znam. Ipak, nama je dobro. Dolaze nam domaći, turisti, kao i grupe… – rekla je simpatična voditeljica. Svakako, pitanje je hoće li Mali Stradun ponovno postati poželjan društveni prostor za nešto veće mase. Postojali su neki planovi, no do njihove realizacije još nije došlo. Sigurno je kako treba uložiti u infrastrukturu, ali i u sadržaj, bio on zabavni ili svakodnevni. Sjećanja ostaju, nisu ni ona trajna te je potrebno stvarati nova. Vjerujemo da bi ih dosta njih htjelo stvarati upravo na Malom Stradunu. • MP
Iz tiskanog izdanja