Bogati svijet teatra, njegove zakone i život, publici kroz svaku predstavu dočaravaju glumice i glumci, ‘kontakt osobe’ između teatra i publike.
No, da bi oni odigrali predstavu za nas, publiku, njih same treba spremiti, pripremiti scenu, složiti svjetlo, sašiti kostime… Stoga smo, za ovaj broj DuLista, zavirili ‘iza kulisa’, u dušu teatra, među tehničko osoblje Kazališta Marina Držića…
Svaka predstava je različita i za svaku se mora napraviti novi svijet. Za to je zadužen gospar Baldo Dužević, voditelj stolarske radionice punih 35 godina.
– Kad scenograf osmisli ideju, s njegovim nacrtima krećem u radionicu, kreće nabavka materijala potrebnog za tu scenografiju i idem u proizvodnju. Tijekom posla, mijenja se, dorađiva, popravlja… Obično se zamisli jedna situacija, a kad se to posloži, vide se nedostatci ili nešto što treba popravljati, ali uglavnom bude onako kako je zamišljeno u prvoj ideji – kaže gospar Baldo.
Uzimamo za primjer multifunkcionalne stolove iz predstave ‘Prikazanje muke Kristove’, koji se adaptiraju ovisno o scenama. Slijedom toga, pitamo gospara Balda može li otkriti koji mu je bio najteži stolarski posao za napraviti.
– Pa zapravo, ništa nije bilo toliko teško. Sve je to normalan posao. Najteže je osmisliti kako nešto učiniti da bi funkcioniralo, kako ga dovesti do konačnog proizvoda.
Život u teatru je sasvim druga stvar nego ‘vanka’. Tko zagrize u teatar, taj lako ne odlazi. Ne možeš reći ‘Odoh ja sad iz teatra’. Moj posao je lijep, nikad ne radiš jedno te isto, uvijek je nešto novo i drukčije. Nije klasika, proizvodiš prozore i vrata i tako cijeli dan. Svaki projekt je novi izazov. Susrećeš se s mnogo stvari za koje se moraš dobro oznojit da bi ga napravio. Ali je izazov. Da radi, lijepo izgleda, a uz to i funkcionira. Ima i onoga ‘navrat-nanos’, ali u zadnje vrijeme se to malo događa jer se na vrijeme daju nacrti i sve ostalo. Zadnjih godina nisam imao problema i to je dobro da se tako radi. Malo ćete vidjet stolara da ima sve prste. Zato se ne smije prešiti! – kaže gospar Baldo.
Do njega sjedi Nikolina Jovanović, osoba koja je ‘spona između svih’, koordinator između tehnike i kancelarije, te s vanjskim suradnicima. Punih 26 godina.
– Ja sam ona s puno papira, ukratno, držim ih na okupu – reći će Nikolina dodajući kako to uopće nije teško jer su dobra ekipa.
– Dobra je zafrkancija, pa onda je i sve ostalo lakše. Kazalište je timski rad i jedan bez drugog ne možemo. Utoliko moramo biti obitelj, a ne kolege i tako se i gledamo. Posvađamo se i pomirimo, tako funkcioniramo. I što više radimo zajedno, veća smo obitelj – kaže Nikolina.
‘Zaveži rasvjetu za košćelu!’
Scenu postavljaju Asim Arslanagić, majstor pozornice, te Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević, opsluživači pozornice, trojica ‘mušketira’, zaduženih za ono što publika primjećuje oko glumaca, tijekom predstave.
– U sedamnaest godina, koliko radimo mi tu, nikad nismo imali tehnički problem, od 1998. – smije se Krešo za početak. Predstava nikad nije radi tehničara ‘zapela’, kažu.
– Pri tom ne mislimo samo radi nas trojice, već ukupno zbog tehnike. Zajedno s našim kolegama – majstorom tona Mariom Capursijem, slikarom i kiparom Mišom Baričevićem, majstorom rasvjete Silviom Gironom, finalizatorom dekora Stijepom Prčanom te tehničarom tona i rasvjete Draganom Pantovićem, brinemo se da publika ‘ostane paf’ u pozitivnom smislu. Dakle, tu smo kako bi sve složili i kako bi to sve funkcioniralo, da bi sve bilo baš kako treba – kaže Asim.
Svi skupa surađuju i jedan ne može sam, sve je jedan motor i ako jedan kotačić zapne, ne može se dalje. A na pitanje kako je raditi u teatru, odgovor je vrlo jednostavan.
– U dobrom društvu sve je ugodno! Lijepo je, ima svega, i putovanja i svaka scena, svaka predstava je nova kreacija, nova lokacija, novi svijet, novi ambijent. Svugdje je drukčije. Negdje valja, negdje ne valja ili bolje rečeno – malo manje valja, negdje improviziraš, uglavnom je to tako kad radiš na sceni – kaže Asim i dodaje kako zapravo postoji nevjerojatno puno improvizacije kad radiš ovaj posao.
– Scena dosta ovisi o tome kakav je prostor. Igrali smo svugdje, od ljetnih kina do plaža. Na igralištima i slično. Treba se tu uklopiti i montirati scenu, postaviti kulisu baš kao u kazalištu, ali da stoji kako treba. Zaveži rasvjetu za košćelu! Upališ svjetlo na kamionu kako bi mogao postaviti scenu recimo, u Moluntu na igralištu. Pa malo buši beton, pa malo ‘snađi se’. Šalu na stranu, prilagodiš se mjestu gdje si stigao na gostovanje. Mi smo oni koji prvi ‘nastupaju’ i sve mora biti namješteno kako bi glumci mogli doći na gotovu scenu – kažu majstori.
Prisjećaju se jednog gostovanja, u makarskom ljetnom kinu.
– Moraš montirati željezno stablo na koje se glumac penje. Kako? Pa buši, udaraš u temelje, torna i snađeš se. Naravno, ima lijepih prostora, dođeš, postaviš, složiš i to je to. Sve je to izazov. Svaki prostor je drukčiji. Ne možeš niti bilo gdje s našom predstavom. Visina kulisa, širina prostora, sve je to uvjetno – kažu. Negdje se diže, negdje nadodaješ, negdje ‘dekuješ’, negdje ‘čupaš’, a ništa na svoju ruku, uvijek s nama mora biti scenograf. Ne možeš dizat’ nit dirat’nečiju scenografiju – kažu.
Tko više šporkava, tehnika ili glumci?, pitamo najveseliju osobu u cijelom kazalištu, čistačicu Rabiju Hajdarović.
-Ma, publika! – smije se Rabija, kazavši kako je dio ove velike kazališne obitelji čak 22 godine.
– Nakon predstave, zavirim u svaku ložu, sve sredim, očistim. Nekad bude svega, nekad bude sve čisto. Bitno je da me osoblje sluša – kaže kroz smijeh Rabija.
‘Ormar’ Kazališta: Od jednostavnih halja do raskošnih toaleta
– U kazalištu sam sedam godina, a posao je sjajan. U početku je bilo malo mi grubo, dok sam se navikla na sve, jer ima jako puno detalja u kazalištu. To nije ni blizu posla kojeg sam prije radila, što znači da sam se morala upoznati s baš svime! Svatko ima svoj način rada, ali sad već to postaje rutinski, u pozitivnom smislu – kaže rekviziterka Stela Đurović, dodavši kako su mali kolektiv i svi se razumiju te ‘ulijeću’ pomoći jedni drugima.
– Održavanje, oblačenje, sređivanje odjeće, sve to radimo voditeljica krojačke radionice Jelka Grljević i ja. Ustvari, može se reći kako smo najbliskije glumcima, mi vidimo sve – smije se garderobijerka Milena Limov, gospođa koja zna svaku tajnu glumaca, zna koliko treba zašiti, koliko stegnuti, kako kome što stoji i koliko glumce ‘žulja’.
– Lijepo je, zapravo divno raditi ovdje, ali kad su premijere i predpremijere, malo smo svi živčani, naravno, ali uvijek, baš uvijek, sve na kraju lijepo ispadne – kaže Milena.
– Ima svega, od rasparane robe, do kemijske čistionice. Sve ovisi o kvaliteti robe, kako su rađeni kostimi, što glumac radi na sceni sa svojom odjećom i slično. Ima i robe koja pušta boju, pa smo vrlo bliski s kemijskom čistionom. Ma u konačnici, sve bude super – dodaje.
– Vizualno, prvo što vidite su glumci, ali odmah iza idu kostimi. Sve ovisi o tome koji se stilovi ‘provlače’ kroz predstavu. Prilagođavamo se dobi, razdoblju u kojem se predstava odvija – od predstave ‘Braća Karamazovi’ do ‘Prikazanja muke Kristove’, sve ćemo mi sašiti, od najjednostavnijih halja do najraskošnijih toaleta, samo nam dajte zadatak – smije se Milena.
Kad šiju haljine kao što su na primjer, toalete iz Braće Karamazovi, kaže kako sve zavisi od slojevitosti haljine do zahtjevnosti detalja, koliko ima ‘đinđa-minđa’, podsuknji i slično.
– Otprilike dan, dan i pol po komadu. Sve ovisi od kostimografa koji nam da nacrte, slike po kojima se ravnamo. Tu su i ukrašavanja, naravno sve ovisi o stilu, dobu – kaže Milena.
‘Teatar je magnet kojeg nikad ne napuštaš’
A za sjaj glumica i glumaca, osim skrojenih kostima, bitna je i šminka i frizura. Tad na scenu nastupaju šminkerica Manuela Kavain i frizerka Šemsa Mrčela.
– Prije 41 godinu došla sam u teatar, misleći da ću tu kratko ostati. Pošla sam i vratila se i više ga nikad nisam napustila. Za mene je teatar magnet i opet bih, da se rodim, bila u teatru. Od 41 godine, ispočetka, volim raditi ovaj posao. Magnet je bitan, da bi se ostvarilo ono na sceni, cijeli tim mora raditi, bilo na sceni, bilo iza scene – reći će gospođa Šemsa, a Manuela potvrđuje kako nema ništa bez timskog rada.
– Nas dvije funkcioniramo savršeno kao tim, a onda i svi zajedno! Tu sam dvadeset godina, ali imam trideset godina staža u ovom poslu, jer sam s 18 došla raditi u HNK Split, deset godina nakon u KMD. Sve što znam je kazalište, kazalište je uvijek i zauvijek – dodaje Manuela.
Njezin osmijeh dočekuje publiku, ona je uvijek spremna riješiti svaku zavrzlamu, bilo u parteru, bilo u ložama. Kad je pitate kako joj je raditi u KMD, blagajnica prodaje ulaznica Vesela Ercegović uvijek će odgovoriti: ‘Divno!’.
– Radila sam prije KMD-a 20 godina u Fini i isto sam radila s ljudima, a ovdje sam prešla prije četiri godine i predivno je. Lijepo je raditi s ljudima koji vole kazalište, a i kolege su mi izvrsni. Sve se da dogovoriti i riješiti. Iako sam malo izdvojena, nisam zapravo s njima, ali sam u stalnom kontaktu njima. Zapravo, ja sam jedina osoba koja nije glumac, ali je u stalnom kontaktu s ljudima, trudim se biti na usluzi i pomoći svima. Uglavnom su sve to dragi i fini ljudi iz grada koji vole teatar. Ovo je posao, što se reče, ‘za poželjeti’ – kaže Vesela, pred izlazak iz Kazališta, za kraj ove lijepe priče.