Dalmatinska Zagora zbog svoje je ljepote i „divljine“ dosta česta meta izleta planinara HPD Sniježnice.
Tamo se ide na razne raftinge, kanjoninge, utrke, uspone, tečajeve. Nakon osvojenih Biokova, Dinare, Promine došla je na red i Svilaja sa svojim vodenim blagom u podnožju.
Planinari HPD Sniježnice su nedavno prije nogometne groznice ponovno posjetili Dalmatinsku Zagoru točnije Cetinsku krajinu. Taj nekako skriveni kutak Lijepe naše svojim nas ljepotama uvijek nanovo iznenadi. Glavni cilj izleta je bio uspon na planinu Svilaju na vrh Bat (1508 m).
Nakon nekih 4 sata vožnje iz Dubrovnika preko Sinja i Hrvaca stiglo se i do planinarskog doma „Orlove stine“. Karakteristično ime doma sve govori, a smješten je na 1065 m/nv podno istoimenog stjenovitog vrha. Može primiti oko 50-tak planinara. Dom je ujedno i polazna točka za vrh. Dobro je opskrbljen, prostran i prepun uspomena. Nudi sve za opušten planinarski vikend i oduševio je sve planinare kako zbog ljubaznih domaćina tako i zbog pogleda na okolne planine i vrhove. Po dolasku namještaju se metalni kreveti i preslaguju ruksaci za sutrašnji uspon dok domaćini skupljaju drva za potpalu. Brigu o domu vodi PD Svilaja iz Sinja koje postoji od 1922. Oni su nas i dočekali te uz vatru u kaminu i gradele upoznali sa čarima „skrivene“ Zagore i informirali o stazama prema vrhu.
Nakon doručka na otvorenom lagano je krenuo i uspon. Sam uspon i nije toliko zahtjevan, a staza je dobro markirana i većinom vodi kamenim travnjacima koji služe za ispašu. Nekad je bilo i šume na početku staze, ali je nažalost izgorjela u požarima.
U zadnjih nekoliko godina dva velika požara su dosta opustošila obronke Svilaje. Putem se prolazi i uz stara pojilišta, pastirsku kuću i kamene ploče. Pomalo se otvaraju prekrasni vidici na proplanke u nizini kao i na jezero u daljini. Tek tu i tamo pokoje usamljeno stablo kao i pokoji osunčani gušter zelembać. Nakon 3 sata laganog hoda izlazi se na vrh Svilaje. Sam vrh je poput ogoljene travnate glavice sa obnovljenim geodetskim stupom, pogled puca na sve strane. Planinarima najviše pažnje privlači pogled na Peručko jezero sa branom i rijeku Cetinu. Najljepši pogled na jezero i čitavu Sinjsku krajinu je upravo sa ovog vrha. Sa druge strane vrha puca pogled na prostrano Petrovo polje sa rijekom Čikolom u daljini tj. na cijelu Drnišku krajinu. U daljini se vide planine Čvrsnica, Vran, Biokovo, Velebit, Mosor i susjedna Promina. Na vrhu standardna procedura: namješta se zastava, hvata se što bolji grupni kadar, škljocaju aparati. Pogled u dubinu prema jezeru privlači najviše pažnje i komentara.
Svilaja sa svojim najvišim vrhom Batom prostire se između Sinjskog i Petrovog polja u dužini od 30 km. Još uvijek među planinarima slovi kao pomalo neistražena planina. Nažalost još uvijek je jedan dio planine ostao miniran, planinari joj prilaze samo iz sigurnog južnog pravca. Sa svih strana je okružena malim selima. Još uvijek se može sresti pastire sa stadima ovaca. Nekada ih je bilo na tisuće. Kažu nam da ni vuk nije rijetkost. Dosta često završe i ovce i vukovi u novinskim rubrikama crnih kronika. Nit je vuk sit nit su ovce na broju, ali takav je život na obroncima Svilaje.
Bez obzira na poteškoće cijeli ovaj kraj podno Svilaje ima što za ponuditi, i to velikodušno nudi.
Povijesne zanimljivosti, kulturni spomenici, prirodne ljepote, domaća hrana… sve su to samo neke od mogućnosti koje se pomalo iskorištavaju za poboljšanje života u ovom kraju.
Naravno HPD Sniježnica je krenula redom i pokušala sve to istražiti tijekom Svilajskog vikenda.
Osim uspona na Svilaju, posjetila se i srednjovjekovna utvrda Prozor iznad Vrlike. Pod njome se nalazi zeleno Vrličko polje a u produžetku je i jezero omeđeno planinskim vrhovima. Zanimljiva modro-zelena kombinacija. Utvrdu su izgradili hrvatski plemići Hrvatinići oko 1400. godine. Nekada je bila dio obrambenog lanca utvrda, djelomično je restaurirana i spremno dočekuje nažalost još uvijek rijetke posjetitelje. Na području Cetinske krajine posjetilo se još uvijek mističnu crkvu Sv. Spasa, izvor Cetine i Grab sa mlinicama.
Staro hrvatska crkva Sv. Spasa (9. stoljeće) jedan je od najvrijednijih spomenika hrvatske, a ujedno i zapadnoeuropske sakralne arhitekture predromanike. Oko crkve je u sklopu arheoloških iskapanja pronađeno i stotine starohrvatskih grobova i stećaka (tkz. biliza), fragmenti ukrašeni hrvatskim pleterom te mnogo vrijednih arheoloških nalaza. Njeni ostaci sa zvonikom su konzervirani i uz izvor Cetine predstavlja nezaobilaznu „atrakciju“ ovog kraja. Simbol je ovog kraja i nalazi se i na grbu Vrlike.
Sam tirkizni izvor Cetine nalazi se pola kilometra uzvodno. Podno brežuljka iz stjenovitog grotla jedan je od izvora Cetine, Glavaš, koji podsjeća na malo jezerce. Navodno je duboko preko 130 metara. Ako je izvorska voda mirna na površini se reflektira crkvica sa brežuljka i okolno zelenilo. Cijeli prizor djeluje bajkovito i nestvarno dok pogled u duboko grotlo sa površine djeluje pomalo zastrašujuće.
Sama rijeka Cetina je duga oko 110 km, izvire iz 11 poznatih izvora.
Po naputcima domaćina posjetilo se preko polja makova i 600 godina stare Grabske mlinice u okolici Trilja, koje sa svojim malim vodopadima i gustom šumom također djeluju bajkovito, kao da je vrijeme stalo u ovom kraju. Fotoaparati opet škljocaju i pokušava se uhvatiti djelić atmosfere.
Naši domaćini Joža i Boro dubrovačke su planinare upoznali još i sa Peručkim jezerom, narodnim običajima kao i sa nekim novim stazama/vrhovima za naše buduće uspone. Najavilo se i sudjelovanje na Sinjskoj adventure utrci. Zaplesalo se (na oduševljenje domaćina) i Vrličko kolo (tkz nijemo kolo) na Vrličkoj česmi, česmi koja je poslužila kao inspiracija za popularnu operu „Ero s onog svijeta“. Pokušaj plesa kao i obilazak svih tih nama manje poznatih ljepota i znamenitosti je i izgladnio planinare. Kao i mnogo puta dosad izleti i usponi HPD Sniježnice već ritualno završavaju na pomno odabranim lokacijama sa domaćim specijalitetima. Degustacijom žaba u Trilju zaokružila se i ova priča o Svilaji i izvorima Cetine. Kao i na prošlom izletu ovim krajem dojam je da cijeli ovaj kraj još uvijek živi nekako usporeno i opuštajuće. Kao i mnogo puta dosad vraćamo se opet, a skrivena Zagora uvijek nanovo ugodno iznenadi!
Đani Kobilić, HPD Sniježnica