Renate Sabljak mnogi se sjećaju iz Turbo Limacha, neki iz Prvog pljeska, a neki pak iz niza sjajnih predstava ili mjuzikla u kojima je sudjelovala. Renata je naime, i glumica i pjevačica, a obrazovanje je stekla na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, završni semestar glume na Sveučilištu Ohio, SAD, a solo pjevanje u glazbenoj školi ‘Blagoje Bersa’.
Njezin umjetnički put na kazališnim daskama u današnjoj matičnoj kući Kazalište Komedija započeo je premijerom predstave ‘Mali dućan strave’, 15. veljače 2002. godine. Nakon toga uslijedile su brojne glumačke uloge, kako u Komediji, tako i u drugim kazalištima. Renata je ovih dana kratko boravila i u Dubrovniku, a za DuList otkriva koja je poveznica između nje i našeg grada kojeg zaista voli…
Vaša veza s Dubrovnikom traje već gotovo deset godina. U ovom gradu više ne gostujete, već ste stekli i prijateljstva ovdje. Kako je tekao put od posla do ljubavi?
U grad sam došla 2005. godine, na poziv redatelja Krešimira Dolenčića, koji je radio tada predstavu Ondine. Bilo je prekrasno, a istovremeno i naporno, jer sam nakon Ondine radila i predstavu Don Kihot, tako da sam bila tu cijelo ljeto. Dođeš u grad gdje nemaš nikog svoga – bilo je malo teško na početku, no onda sam upoznala prijateljicu Zrinku, koja je bila moj transfer, točnije tada je radila u Igrama i uz posao, puno toga radila za mene, pa makar kad bi se samo trebalo prošetati samnom. Mi glumci nigdje nismo išli van zidina, jer su probe bile u Gradu. A biti preko mjesec dana unutar zidina je jako teško, no Zrinka mi je pokazala grad u kojeg sam se zaljubila! Najljepši mi je van sezone, a jako sam sretna što je naše prijateljstvo ostalo i van Igara. Rijetkost je upoznati nekog kasnije a da ti postane prijatelj. Obično se kaže kako su prijteljstva od malih nogu najdragocjenija, a rijetko se kasnije u životu može naći osoba za ovako blisko prijateljstvo. Danas sam i kuma Zrinkinom malom Noi! Dakle, uz grad me ne veže samo poslovni uspjeh, poput Orlanda za Ondine, i ipak mi je drago da sam i van posla u gradu. Dubrovnik mi je jako lijep grad, ne samo zbog povijesne vrijednosti, volim sunce i lijepo mi je biti ovdje. Osjećam se kao kad sam doma, ne kao stranac…
Kako usklađujete sve obaveze, majka, pjevačica, glumica..?
Jako teško, ali uz pomoć mojih roditelja, uspjevam. Zahvaljujući njima, uopće mogu raditi ovaj posao. Kad nisam kod kuće, brinu se o mojoj djeci. ‘Baka-servis’ je naj, jer sam mirna kad znam gdje su i što rade. A što se tiče mojih ostalih uloga, ponekad zna biti jako teško, jer bisam samo u dramskim predstavama, već funkcioniram i u mjuziklima, pjevam, tu je široka lepeza spektra mog rada, te i to zna biti dosta naporno za mene, jer je to prebacivanje iz faha u fah. No stigne se sve, uz dobru organizaciju i dakako, podršku okoline!
Trenutno radite i na još nekoliko projekata?
Budući da sam radila u splitskom HNK sa ‘Splitskim akvarelom’, ove godine se u nas u Komediji radi premijera istog projekta, koja me je zaobišla, jer me čeka novi mjuzikl koji će se raditi u 12. mjesecu. A uz to imam i jako puno ‘starih’ dramskih predstava i mjuzikala, no priznajem – moram i ja imati vremena za disanje. Trenutno ne radim niti jednu novu predstavu, no – radim stalno. Početkom desetog mjeseca već imamo Spamelot, mjuzikl Montyja Pythona, prošlogodišnju premijeru koja je toliko dobro prihvaćena da je još uvijek aktualna i dobro posjećena.
Vi ste posebno poznati i po ulogama u animiranim filmovima, a svoj glas ste dali nebrojeno puno poznatih likova.
Iako u životu možemo reći kako nema slučajnosti, i to je bila jedna velika slučajnost! Imala sam sreće radeći animirane filmove kad je Disney dozvolio da se u Hrvatskoj oni počinju sinkornizirati. Kad sam počela to raditi, audicije su bile izrazito rigorozne i sve se slalo u Disneyev studio, gdje su oni odabirali glasove. Mogu kazati kako sam odigrala, i glumila i pjevala, doista puno glavnih uloga, točnije negdje sam samo pjevala, a negdje i glumila i pjevala, kako im je odgovaralo. Sad je to sve malo ‘blaže’, a prije je sistem bio da glas mora biti što sličniji glasu originala. A kako je volim te transformacije, prilagođavam se lako, pa tako i prilagođavam način pjevanja. Tako da su me stalno birali, što me veseli!
Koji Vam je najdraži lik kojem ste ‘posudili’ glas?
Jako mi je draga Fiona iz Shreka, Gabi u Riu 2, koja mi je bila jako teška za otpjevati, zbog spektra vokalnih mogućnosti koje morate prikazati u jednoj pjesmu, što je sjajno u originalu učinila Kristin Dawn Chenoweth. Kiara iz Lion Kinga, Lucille u Čudovištu u Parizu, glumila sam i u Štrumfovima, pa Ariel, mala sirena! To sam radila i dugometražni i epizode… Pa recimo sa Jacquesom Houdekom Whole New World, pa bila sam i u Aladinu, ma ima ‘hrpa’ toga. U biti izdvojit ću Ljepoticu i zvijer, jer sam i igrala predstavu i radila animirani film. Sve me to veseli, a i mislim da bi svaka glumica voljela imati ovakvu raznolikost u svom CV-u. Ne mogu vam opisati koliko me to veseli. Mašta koja postoji u animiranim filmovima može čovjeka na neki način izliječiti od ove naše svakodnevice, jer je ona veliko bogatstvo. Razvija čovjekovu maštu i unutarnji svijet za ljepše i bolje. To nije samo stvar iluzije, već i lijepih sjećanja, poput ‘Najljepših bajki svijeta’, koje smo čitali kao djeca. To je nešto što vam zauvijek ostaje u vama, ostavljaju, čuvaju dijete u nama. Ja to dijete nikad ne želim izgubiti i na taj način odgajam svoju djecu.
U Dubrovniku ste zbog nastupa s harfisticom Doris Karamatić, s kojom već niz godina ostvarujete zapaženu suradnju.
Upoznale smo se upravo u Komediji, a osjetile smo se po vibri. Sviđa mi se kao osoba i kao umjetnica, jer svira jedan od najljepših instrumenata uopće – harfu, no ona nije stala samo na klasici, već obrađuje i popularne pjesme i to već dugi niz godina sa svojim D string Triom. Svira i lasersku harfu, što je rijetkost i kod nas i u svijetu. Nas dvije jako volimo surađivati i kad organizira neki nastup, uvijek me pozove kao gošću.
Nakon svih ovi godina, truda i rada, što Vam je najbitnije u Vašem zvanju?
Pa iskreno, da se osjećam ugodno na sceni, kad pjevam, kad radim svoj posao. To mi zapravo i nije posao, već ljubav, poziv. Moja duša. Ako tu dušu rasprostirem ispred sebe ljudima, želim da to bude čisto i lijepo te da i oni uživaju u tome. Ako sam pod pritiskom i radim nešto što ne volim, to ne možete dati. Zato pjevanje otkriva čovjeka. Kad čujete kako netko pjeva, znate da se netko kroz pjevanje ne može sakriti, sve emocije se mogu prikazati kroz njega. A i važno mi je raditi s ljudima s kojima je jednostavno i toplo raditi. Kroz svoj posao dajem dijelić sebe za svakog u publici. Istaknut ću posljednji nastup na Šibenskoj šansoni, kad sam pjevala Je suis malade, tu je bio takav naboj između publike i mene kao medija koji je to projicirao, to se ne da opisati, kao što ne možete opisati ljubav među majkom i djetetom, ali su to čudesne stvari zbog koji ovaj posao vrijedi raditi. Da ne osjećam ljubav i zahvalnost, ne bih više radila. Mi ljudi koji radimo u kazalištu ili se bavimo nekom drugom granom umjetnosti, smo blagoslovljeni. Treba osjetiti zahvalnost za to, pa se vraća. Možda ne odmah, ali ništa se ne može na brzinu vratiti. Treba i puno raditi na sebi i na svom radu.