‘Stari dubrovački leksikografi’ naslov je predavanja koje je 10. ožujka 2025. u Znanstvenoj knjižnici, u organizaciji Dubrovačkih knjižnica i u sklopu manifestacije Mjesec hrvatskoga jezika u Pričama iz Ragusine, održao dr. sc. Relja Seferović iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku.
Pod leksikografima danas se misli na enciklopediste i autore raznih priručnika, a ne isključivo na jezikoslovce, pisce rječnika, pravopisa i gramatika kojima se bavilo u predavanju. Seferović se držao kronološkog okvira od prve polovice 17. do prve polovice 19. stoljeća, no od okvira svakako je bitniji sadržaj i postoje dva pitanja na kojima je težište cijelog istraživanja: pripadanje određenom staležu kao polazište u radu na jeziku te doprinos Dubrovčana (pa i onih kojima hrvatski nije bio materinji jezik) standardizaciji hrvatskog književnog jezika. Predavač je povukao paralelu i s znanstvenicima i istraživačima kroz 20. stoljeće koji su proučavali dubrovačke, ali i hrvatske leksikografe.
Dubrovčani su se uvijek hvalili ljepotom svoga jezika i u toj su hvali ponekad znali pretjerati, šaleći se sa svojim starim jezikoslovcima da “cijepaju, drobe, gule riječi, da im podrijetlo pronađu”. Korijen istine u toj šali bila je vječita potraga za dokazom svojeg identiteta, za tvorbom najboljih izraza koji su morali poslužiti u diplomaciji, pravu, javnoj riječi i lijepoj književnosti, za konkretnim doprinosom kulturi misli i riječi u ovoj višejezičnoj sredini. U toj su potrazi stoljećima prednjačili klerici, i to pripadnici raznih crkvenih redova. Njihov put svjedoči kako se akademski rad vješto povezao s praktičnim dušebrižništvom i kako su naposljetku uspjeli istovremeno sačuvati staru književnu baštinu i postaviti temelje suvremenog književnog jezika. Spomenuo je Seferović Rajmunda Kunića, Bernarda Zamanju, Ardelia della Bellu, Bartola Kašić, Jakova Mikalju, Joakima Stullija, Franja Mariju Appendinija, Đura Matijaševića i Benedikta Rogačića. Naglasio je kako su se leksikografijom, izradom rječnika i gramatika bavili prvenstveno članovi samostanskih redova, ali i jedan svjetovnjak, Miho Zarini koji je napisao Gramatiku osmanskog turskog, a koja nikad nije tiskana.
Uz predavanje, na trećem katu Znanstvene knjižnice postavljena je prigodna izložba starijih dubrovačkih rječnika u tiskanom ili rukopisnom izdanju iz fonda Znanstvene knjižnice autorice Josipe Vragolov.
Izložba je postavljena kronološkim redom osam autora Dubrovčana i drugih autora koji su izravno ili neizravno imali utjecaja na jezik dubrovačkog kraja. Prvo je Bartol Kašić čija su Vandjelja posvećena dubrovačkom arkibiskupu i stranica koja je prikazana je ona koja bi se čitala na današnji dan, prvi ponedjeljak od početka korizme. Zatim je pretisak Nauka za pisati dobro Rajmunda Zamanje, te par izdanja Jakova Mikalje o blagu jezika slovinskog, i gramatici, a novija izdanja su slobodna i za prolistati.
Iza dolazi Benedikt Rogačić, Ardelio della Bella i rukopis Đura Matijaševića iz 1700. godine, a u prijepisu Stjepana Tomaševića iz druge polovice 19. stoljeća. Ovdje imamo par izdanja Rječoslovlja i Vocabolario italiano-illirico-latino autora Joakima Stullija, kao i jedan tom tog rječnika u rukopisu. Rukopis je autograf, tj. napisao ga je sam Stulli, a prepravljan je, pretpostavlja se, naknadno, nakon njegove smrti. Najveći dio izložbe je pripao Francescu Marii Appendiniju radi širokog opusa, ali i radi toga što knjižnica posjeduje više izdanja iz više izvora. Izloženo je pet naslova Appendinija te jedan njegov autograf, o Mudriem gljubiteglima jesika i kniscenstva slovinskoga, s primjedbama o jeziku i pravopisu.