Osim turističkih i temperaturnih rekorda, ljeto u Dubrovniku posljednjih godina sve više obilježavaju i prometni rekordi. Broj taksista u gradu kontinuirano raste, a prometno opterećenje pojačavaju i turisti, no i javni prijevoz. Dubrovnik trenutačno broji 12 redovitih linija unutar gradskog područja, dok prigradski promet broji još njih desetak. Unatoč tome, intenzitet ljetne sezone, koji je užaren i hektičan, sve češće stavlja na kušnju postojeće prometne kapacitete, ali i strpljenje putnika, osobito onih lokalnih, koji svakodnevno osjećaju posljedice prometnog zagušenja.
Javni gradski prijevoz u gradu već se godinama temelji na strogoj praksi prema kojoj je ulazak u autobus dopušten isključivo na prednja vrata. Ondje putnici moraju skenirati kartu ili pokaz na uređaju smještenom uz vozača. Ova procedura vrijedi za sve, čak i za one koji već posjeduju valjanu kartu ili koriste Dubrovnik Pass. Takav sustav nerijetko izaziva zabunu među turistima, koji zbog nepoznavanja pravila stvaraju dodatne zastoje i nesnalaženje prilikom ukrcaja.
Najveće gužve redovito se stvaraju na ključnim stanicama poput Pila, Glavnog kolodvora ili Pošte Lapad. Upravo na tim lokacijama „udarne linije“ stvaraju guste situacije u prometu. Zbog obaveznog ulaska na prednja vrata, proces ukrcaja dodatno se usporava, a to ističu i brojni građani u komentarima na društvenim mrežama . Čak i putnici koji već posjeduju valjanu kartu ili pokaz prisiljeni su probijati se do vozača, a tada nastaje drama.
Situaciju dodatno otežava činjenica da značajan broj turista i dalje kupuje kartu izravno na ulasku u autobus. Dok se putnici gomilaju na ulazu, vozač mora obavljati naplatu i vraćati kusur. Građani na društvenim mrežama pišu kako takva situacija zna potrajati i desetak minuta pa tako mnoge linije kasne s polascima. Problem predstavlja i razlika u valjanosti karata. One kupljene kod vozača vrijede samo za jednu vožnju kako bi motivirale putnike da karte kupuju na prodajnim mjestima, dok karte kupljene kod ovlaštenih prodajnih mjesta ili partnera vrijede 60 minuta. Međutim, to vremensko ograničenje u praksi često nije realno, osobito u slučajevima presjedanja, jer zbog zastoja i produljenog ukrcaja putnici gube dragocjeno vrijeme, ali i novac.
Iako službene brojke godinama u Dubrovniku broje čak preko 8000 taksi vozila, u praksi je trenutna situacija daleko složenija. Iz gradske uprave često se ističe kako taj broj ne odražava stvarno stanje na terenu jer velik broj taksista, osobito onih koji voze za platforme poput Ubera i Bolta, nema propusnicu za prometovanje kroz zonu posebnog režima, što ih automatski isključuje iz najfrekventnijih i turistima najvažnijih relacija.
Primjerice, posljednjih dana sve je više prijava da se turisti koji naruče taksi iz Lapada ili Gruža, a žele doći do Pila iskrcavaju na Ilijinoj glavici. Tamo im vozači uz osmijeh poručuju kako su stigli na krajnju destinaciju „Pile Gate“. U stvarnosti, riječ je o gotovo desetominutnoj šetnji od ulaza u staru gradsku jezgru, što zbunjuje turiste koji često izlaze iz vozila s pitanjem: “Jesmo li ovo Pile?” I domaći su sve češće zatečeni ovakvom praksom, a neki i ogorčeni, jer smatraju da takvo ponašanje šteti ugledu grada i turizmu.
Osim problema s pristupom, korisnici ističu i visoke cijene. Vožnje od svega nekoliko minuta sve češće dosežu i preko 10 eura, što je znatan iznos što za turiste, osobito za lokalno stanovništvo koje sve manje koristi taksi prijevoz.
Zbog toga su platforme poput Ubera i Bolta postale sve češći izbor, a lokalne taksi usluge meta kritika. Korisnici na društvenim mrežama, primjerice Redditu, otvoreno upozoravaju: „Nikada ne koristite lokalni taxi, skinite Uber ili Bolt“. Drugi pak navode: „Bolt je obično nešto jeftiniji… obični taksiji su lopovi“. Ovakvi komentari odražavaju sve prisutnije nepovjerenje u lokalni taksi sustav, osobito među inozemnim posjetiteljima.
Zbog toga se mnogi pitaju postoji li rješenje i kako do njega doći? Jedan od ključnih koraka prema ubrzanju procesa ukrcaja mogao bi biti postavljanje automata za prodaju karata na najvažnijim stajalištima, kao što su Pile, Gruž i Lapad. Time bi se značajno smanjio broj transakcija koje se trenutno obavljaju kod vozača. Osim toga, uvođenje digitalnog sustava validacije poput QR kodova mogao bi zamijeniti ručno provjeravanje karata kod vozača, čime bi se dodatno ubrzao proces ulaska u autobuse, osobito u najprometnijim trenucima, a takvu praksu uspješno provode brojne europske države, no i hrvatski gradovi.
Kako bi sustav bio pristupačniji i jasniji, neophodno je osigurati i transparentnu komunikaciju prema turistima. Informativni ekrani, kiosci te drugi komunikacijski kanali trebali bi jasno prikazivati pravila ulaska u autobus, kao što je obaveza ulaska isključivo prednjim vratima i pokazivanje valjane karte ili dokumenta.
Pored javnog prijevoza, problem lokalnog taksi prijevoza i dalje predstavlja ozbiljan izazov u Dubrovniku. Visoke i često neregulirane cijene posebno dolaze do izražaja tijekom vrhunca turističke sezone, što je Dubrovnik posljednjih godina stavilo na loš glas. Transparentnost u određivanju cijena ključna je ne samo za očuvanje ugleda taksi usluga, već i za zaštitu interesa građana koji se oslanjaju na ovaj vid prijevoza.
Kako će se Dubrovnik nositi s rastućim zahtjevima svojih putnika? Može li moderna tehnologija zaista donijeti olakšanje u svakodnevnim prometnim gužvama? Hoće li lokalni taksiji zadržati svoju ulogu u gradskom prometu ili će aplikacije poput Ubera i Bolta preuzeti prevlast? Ipak, najvažnije je pitanje jesu li putnici, bilo turisti ili lokalci, spremni na prilagodbu i usvajanje novih navika koje bi mogle postati nužne za funkcioniranje prometnog sustava u godinama koje dolaze.