Jedan od najdražih hobija u posljednje četiri godine mi je svakako listanje portala i otvaranje članaka u kojima se prenosi vijest kako je netko u sabornici opet mahao raznim grafovima, razmetao se velikim riječima o još većim problemima koji nisu nastali jučer i udarao izravno na obrazovne institucije za koje, naravno, on i njegovi grafovi imaju pravo i idealno rješenje.
Čudno kako je takvih rješenja sve više, a problemi nikako da se spuste na neku skromniju brojku. Tako posljednje dane slušamo o zabranama mobilnih uređaja učenicima, smanjenje broja opravdanih dana roditeljima, a djelatnicima?
Mi možda na poklon dobijemo i jednu metlu pomoću koje će nam biti lakše obilaziti školu i obnašati dužnosti stručnog kadra, policije i kriminalističkog istražitelja u jednom. Nemam ništa protiv spomenute zabrane kao takve, ali me rastužuje činjenica da je škola opet postala mjesto gdje se takva riječ iznova i iznova koristi. Zar preko puta nje ne bi trebala stajati riječ „edukacija“?
Da je kvaliteta djetinjstva vidno različita od one kvalitete koju su uživale moje generacije ne treba potvrditi nikakav graf, situacija je i više nego jasna. Da društvene mreže mogu nositi strašnu opasnost za dječju sigurnost i nametati im nerealne kriterije i standarde znamo već odavno. Da će se situacija kao čarobnim štapićem promijeniti kad djeca ne budu koristila mobitel do 12:20 ili 14:00? Ne vjerujem baš. Osim što će se baterija u poslijepodnevnim i večernjim satima puno brže i češće prazniti. Bilo bi lijepo kad bi netko, nekad predstavio i neki graf o kvaliteti obiteljskog života i rekao: „Evo, ovako ćemo promijeniti kvalitetu obiteljskog života u Lijepoj Našoj jer znamo kako će upravo ona izravno utjecati na najmlađe.“ ili: „Ovako možemo olakšati bračnim parovima gdje oba supružnika rade puno radno vrijeme, a sve češće i neki posao sa strane jer preživljavanje je prioritet.“
Najidealnije bi pak bilo kad bi se umjesto zabrana povećavao broj edukacija i kad bi se netko sjetio uvesti nešto kao što je reforma emocija jer bez emocionalnog obrazovanja, nijedna reforma nije potpuna. I svaka čast stručnim službama jer taj posao odrađuju kako najbolje mogu, ali samo s onim čime raspolažu i koliko je u njihovoj moći. Kad bi poneki graf i njima dao više prostora, veći broj radnih mjesta i pažnju na taj dio odgojno-obrazovnog procesa, onda bi i zabrane kao što su ove koje se odnose na mobilne uređaje sigurno u godinama pred nama imale više plodova. Donositi reforme kao da se radi o kemijskim pokusima, ne provjeravati rezultate eksperimentalnih programa i imati nestručne ljude na stručnim i ključnim mjestima nije praćenje Europe i rezultata europskih zemalja jer nam nazivnik nije isti.
Za cjelodnevnu nastavu se još pripremamo, nacionalni ispiti su već postali sastavni dio četvrtog i osmog razreda, a vlada se prošle godine smijala predstavnicima sindikata kad su iznosili svoja očekivanja i uvjete.
I za kraj, ostajem mišljenja da su mobiteli, uz ovo sve, zapravo najmanji i najbezbolniji problem.
