Pred nama je još jedna premijera Kazališta Marina Držića, prva nakon ‘korone’, a ujedno i zadnja u ovoj kazališnoj sezoni. Riječ je o predstavi ‘Prosidba’ nastaloj u režiji simpatične redateljice Helene Petković. Ova rođena Splićanka Dubrovnik smatra drugim domom i rado mu se vraća. U Gradu je već skoro mjesec dana, a mi smo je ‘uhvatili’ na par minuta kako bismo porazgovarali o novom kazališnom ‘komadu’, njenim dosadašnjim uspjesima, ali i što čeka mlade umjetnike, kao što je ona, u ‘post-korona’ razdoblju.
Ovo nije Vaša prva režija u Kazalištu Marina Držića. Nakon ‘Adama i Eve’, slijedi nam novi komad – ‘Prosidba’ A.P. Čehova, zadnja premijera u kazališnoj sezoni, ujedno i prva nakon ‘korona’ razdoblja. Kakav je osjećaj biti ponovno u Gradu?
Predivan! Već sam se nekako udomaćila (smijeh). Rijetko se događa da imaš priliku kao mlađi režiser raditi kontinuirano u nekom kazalištu. Mislim kako je to itekako važno. Puno mi je lakše raditi s obzirom na to da poznajem scenu, kazalište i ljude. Nemam osjećaj kao da sam gost, već kao da se vraćam – doma. Vjerujem da je tako i s ostalim mlađim kolegama koji su upravo ovdje dobili priliku za kontinuitet u radu. Jer, rijetko koji ravnatelj kazališta ima hrabrosti pozivati mlade režisere iz sezone u sezonu, a u Kazalištu Marina Držića je radilo dosta mladih kolega koji grade karijeru ili su već poznata imena. Time se stvara neka vrsta svježine u teatru i to je izrazito značajno za budućnost kazališta. vrsta svježine u teatru i to je izrazito
Kako je bilo raditi na stvaranju ovog komada? I koliko je koronavirusno razdoblje otežalo cijeli proces?
Na samom smo početku čekali informaciju o tome hoće li se sve zaustaviti ili neće. Postojao je određeni stres zbog neizvjesnosti. Zbog toga je na probi bilo teško ostati fokusiran. Svakodnevno se provjeravalo koliko je oboljelih i općenito kakva je situacija. Dogodila se ‘rupa’ u svakodnevnom životu koja nam je svima na neki način bila teška. Imala sam posloženu sezonu, dogovorene poslove… I onda ti odjednom netko kaže da nema ničega! Razmišljala sam – što ću sa sobom? To mi razdoblje, iskreno, uopće nije bilo inspirativno. Nisam talentirana za korona – art. Nedostajale su mi probe i kazalište. Kad se sve vratilo u ‘normalu’, i kad sam se vratila na probe sredinom svibnja, napokon sam bila prepuna energije. Jedva sam dočekala susresti se sa suradnicima i napraviti ovu predstavu.
Jednočinke Čehova ističu se kao snažan kazališni materijal. Zašto ste se odlučili upravo na Čehova i na ovo djelo?
Volim rusku literaturu, pogotovo Čehovljeve drame koje sam oduvijek željela režirati. Njegovi likovi su nesavršeni ljudi, koji uglavnom sanjaju o drukčijim životima, uzdišu: ‘Ah, teško je živjeti’, baš kao što uzdišemo i mi danas i kao što će uzdisati ljudi za tisuću godina, da parafraziram Čehova. Često su njegovi komadi, prepuni duhovitih situacija, koje je uostalom i sam autor definirao kao komedije, a igraju se i postavljaju kao da su strašno seriozni.
Kad sam razmišljala što bi bilo dobro za Dubrovnik i za dubrovačku publiku, jednočinke su mi se činile kao dobar izbor. Duhovite su i zabavne. Prvotna je ideja da ih više iskombiniramo, ali na kraju smo došli do ideje da iznesemo ‘Prosidbu’ samostalno. Odlučila sam se baviti tim ritualom prosidbe, svadbe, malograđanskim konvencijama. Iako se Prosidba često kombinira s Medvjedom, mi smo je postavili kao samostalni komad od sat vremena.
Što Vam je bilo izrazito izazovno iznijeti na scenu?
Dramaturginja Ivana Vuković i ja intervenirale smo u tekst kako bismo ga prilagodile svojoj ideji da Natalija Stepanovna i njezin otac već godinama igraju svoje igre s milijunima prosaca od kojih niti jedan imanje nije napustio oženjen. Tek dolaskom Ivana Vasiljevića Lomova, koji se pokaže doraslim njihovim igrama, stvari se mijenjaju – napokon se događa prosidba i otac uspijeva udati svoju kćer. Ivana često ističe kako se tu radi o screwball komediji pa nam je tako najveći izazov bio pronaći adekvatan stil igre. Htjeli smo da sve bude povišeno i stilizirano. Sve u svemu, bilo je ugodno stvarati ovaj komad. Ovo je ‘bombončić’ od predstave.
Kako biste sebe opisali kao redateljicu?
(Smijeh). Teško je pričati o samoj sebi. No, meni je bitan odnos s glumcima jer nisam tehničarka, u smislu da prije svega volim ‘živog’ glumca na sceni. Volim raditi s kreativnim glumcima, onima koji puno maštaju i koji iznose veliki broj ideja. Mislim da u odnosima s njima nisam nefleksibilna. Bitna mi je atmosfera i ekipa, da svi znamo ‘gdje idemo’, da ih dovodim prema određenom cilju i ne odustajem od glavne ideje, odnosno koncepta i svega što sam sebi zacrtala. Ali, uvažavam pametne ideje i mišljenja. Vjerujem da nitko ne radi dobro kad se osjeća ‘zakočen’. Ipak je ovdje riječ o stvaralačkom poslu.
Na kojim ste predstavama uživali raditi tijekom svoje karijere? Ističe se kako ste dosegnuli zrelost upravo s ‘Adamom i Evom’.
Svaka predstava nosi nešto novo. U Varaždinu, dok sam radila predstavu ‘Malograđani’, dogodio mi se neki preokret u glavi. Krenula sam gurati ideje za koje sam smatrala da ih mogu razvijati. I u tome sam bila uporna. Kad bih mogla raditi predstave do kraja života kao što je ‘Adam i Eva’ od lani, potpisala bih odmah. Svi smo skupa disali kao jedno u kazalištu. Cijela ekipa se družila i non-stop smo bili zajedno. Takav kreativan i otvoreni odnos pamtim i tijekom rada na predstavi Dijete našeg vremena u kazalištu Playdrama u Splitu. Imala sam sreću da su ove tri predstave išle jedna za drugom i da sam se ohrabrila u svemu što pokušavam.
Razmišljate li o novim djelima u budućnosti, pogotovo u Gradu?
Imam sreću da ću ovo ljeto na Igrama raditi dječju predstavu ‘Zlatno Libro’. Riječ je glazbeno-scenskom djelu koje će nastati u koprodukciji Kazališta Marina Držića i Igara. Slično je formatu ‘Malog princa’ prošle godine. Bit će odigrano u prostoru Collegium Ragusinum te ponovno na jesen u Kazalištu Marina Držića. To je sigurno. O svemu nakon toga u budućnosti, ali i ovome što je dogovoreno – ne želim uopće misliti. Naučili smo da ne valja planirati. Dovedem se u situaciju da počnem razmišljati da budem pedikerka ili da se trebam doškolovati. S druge strane, ako opet nekad zatvore kazališta, zatvorit će i kozmetičke salone pa je i to možda loše zanimanje (smijeh). Nisam pretjerano optimistična…
Zašto?
Zato što se kultura, na razini Hrvatske, ne tretira kao nešto važno. Uvijek su budžeti za kulturu mali, mali i najmanji. Čitala sam neki dan članak o tome kako mladi umjetnici nemaju posla. Ispod sam pogledala komentare. ‘Ima lopata na baušteli’, ‘Sve vas treba maknuti’, ’ Vi ste neradnici’ samo su neki od njih. Promislim, kakva smo mi to država u kojoj ljudi prvo žele potegnuti pištolj na umjetnike. Sustavno nas se prezentira kao neradnike koji se igraju za državne pare. Dok god su stvari tako postavljene i dok god se podržava takva vrsta mentaliteta, i dok god se ne pokaže da je kultura važna – bit će teško. Gledam moje suradnice, samostalne umjetnice i vrhunske profesionalke koje dolaze u kazalište u 8 ujutro i izlaze u 8 ujutro idući dan. Ne odlaze dok sve nije napravljeno! One su, kao i ja, spremne dati sve za teatar.
NA DRUKČIJI NAČIN PROMIŠLJAJU KAZALIŠTE
Mlada generacija odličnih režisera
Među njima je Lea Fleger koja je već radila u Kazalištu Marina Držića, kao i Marina Pejnović, Hrvoje Korbar, Ivan Plazibat… To su baš fantastični mladi režiseri koji mogu napraviti i rade nešto novo, zanimljivo i drukčije. To su sve ljudi koji na drukčiji način promišljaju kazalište. Prije ‘korone’, pred nama je bila svjetla budućnost (smijeh). Bit će sigurno lošija situacija, pogotovo za samostalne umjetnike.