Film “Cure – Život druge”, inspiriran istinitom pričom o dvije djevojke koje su otišle same na Petku, a otkud se vratila samo jedna,proteklog tjedna premijerno je prikazan u Kinu Sloboda.
Glavne uloge u filmu Andree Štake tumače Lucia Radulović i Sylvie Marinković, a u ostalim ulogama pojavljuju se Mirjana Karanović, Marija Škaričić, Leon Lučev, Perica Martinović, Edi Jertec, Franjo Dijak i ostali. Kameru potpisuju Martin Gschlacht, a montažu Tom La Belle. Radnja filma smještena je u doba nakon opsade Dubrovnika, a u njoj se miješaju stvarnost i fantazija… No, o svemu tome DulIstu je ispričala sama redateljica!
Kada ste radili film Cure, čime ste se vodili? Vlastitim sjećanjima, životom u gradu, kombinacijama oboje (i još ponečeg)?
Cure – Život druge moja je priča o gradu, prikazujem svoj osobni ‚Dubrovnik fiction‘, koji je inspiriran mojim djetinstvom i teenagerskim godinama. Kao malu bebu none me čuvala u Švicarskoj, a kako sam cijeli dan bila s njom, kroz njene sam oči prvo gledala svijet. Kao teenagerica sam provela lijepe momente u Gradu, izlazeći van u Zelenu naranču (kasnije Klub Otok), trčeći po kiši po Stradunu, pušeći prvu cigaretu krišom. Onda mi se tata vratio 1993. iz Švicarske u Grad, taj period je vise melankoličan, tih, ozbiljan. U svoj film sam unijela svoje osjećaje. ali i svoje opservacije Grada. Vodila sam se zapravo i time da mislim da je Dubrovnik užasno zanimljiv i bogat pričama, a da pritom nema ni puno filmova niti puno literature o njemu.
Često ističete u intervjuima Vaše djetinjstvo u gradu, no po Vama Dubrovnik nije uvijek ‘sunčan i prekrasan’ – zašto?
Ovaj grad ima ekstremnu povijest i na specifičnom je geografskom položaju. Jako je daleko od svega, s jedne strane more i bura „žive“, s druge strane su brda, a cesta do grada je jedna-jedina. Takav grad ima po prirodi sunčanu al i usamljenu, tamnu stranu. Stari grad, zidine, uske ulice, vjetar dominiraju ljudima. Ja to razumijem, za mene je stari grad oduvijek imao magičan „vrtlog“.
Koliko dugo je trajalo snimanje filma ‘Cure: Život druge’?
Pripreme su trajale 2-3 mjeseca a snimanje 7 tjedana. Pola grada je pomagalo ili glumilo i moram reći da Dubrovcčani imaju „flair“ za glumu, svi su jako dobro ispali na traci!
Zanimljiv i rijetko viđen aspekt u filmovima jesu različiti naglasci, čime se dobiva veća autentičnost.
Meni osobno je to naravno najnormalnija i draga stvar, jer ja sama govorim mješavinu 2 naglaska i imam 2 materinja jezika. Što se tice filma, kao redatelj mi je važnije da se glumci dobro i slobodno osjećaju dok govore nego da jedan naglasak kao roboti izgovaraju. I naravno, to je odlika našeg današnjeg svijeta – miješanje, prevrtanje, interakcija u kojoj došljak postaje stanovnikom, stalnim članom zajednice u relativno kratkom vremenu. U tom smislu nismo organizirali rigidne treninge govora za glumce, već su svoj govor „naturalizirali“ kroz razgovore s meni bliskim ljudima koji žive u Dubrovniku kao i s lokalnom ekipom koja je radila na filmu. Taj način možda nije rezultirao dosljedno autentičnim dubrovačkim govorom, ali su stvoreni novi odnosi u kojima je film, skupa s procesom njegova stvaranja ostavio trajniju rezonancu od one koja se čuje prilikom projekcije u kinu. Također, dubrovački govor nije statična, zadana kategorija. Danas ono što se čuje na ulici nema puno veze s onim kako se govorilo u mom djetinstvu. Stoga mislim da inzistiranje na autentičnost promijenivog je nepotrebno. A i ne znam za film snimljen u zadnjem periodu u kojem se se vise prič
a dubrovački nego u Curama.
Dvije glavne protagonistice rijetkost su u glavnim ulogama, a i tematski prate ‘stvarni’ život. Kako to da ste se odlučili baš za ovu priču?
Volim ambivalentne svari i dualitet. Valjda jer mi je blizak iz svog Života. Cure – Život druge govori o raznim dualitetima: Život izmedju 2 zemlje, period između djetinstva i sazrijevanja, Dubrovnik u periodu izmedju rata i mira, momenti izmedju realnosti i fantazije.
Ja ovu priču vidim kao priču jedne cure koja nosi dvije strane u sebi. Kao i mi svi. Nekad si dobar, nekad loš, nekad znas puno, nekad ništa, nekad si nježan, nekad grub. Zato sam se u cijelom filmu igrala sa dualitetom ili „double“. Film je građen kao piramida, s jedne i druge strane ima puno scena koje su slične, koje se zrcale.
Planirate li snimiti još neštp o / po / u Dubrovniku?
Snimanje u Dubrovniku je tako lijepo prošlo, s toliko podrške ljudi smo radili da bi rado opet snimala u Gradu, možda u Konavlima, to je vilinski kraj…