Kazalište Marina Držića najavilo je 2020. s čak 11 premijernih naslova. Prvi u nizu naslova je tekst Dina Pešuta ‘Djeca recesije’ u režiji Ivana Plazibata. Predstava je svoju premijeru imala u studenom u Splitu, a nastala je prema tekstu Dina Pešuta pisanom za splitsko kazalište Playdrama. Dubrovački je teatar već zabilježio suradnju s Playdramom na komadu ‘Nalik na tikvu’ tijekom 2014. godine.
Tko su Djeca recesije?
Priča je to mladim ljudima koji su spremni na očajničke poteze da bi došli do stana. I zato je takav naslov – Djeca recesije, kaže za DuList Plazibat, ‘redatelj srednje generacije za kojeg teatar predstavlja prostor igre za koju ga još i plate’. S Pešutom se zna dugi niz godina, a ovo im je prva kazališna suradnja. Inače, ime Ivana Plazibata nije nepoznato dubrovačkoj publici jer je ovaj nagrađivani redatelj nove kazališne generacije u KMD-u na Velikoj Sceni postavio komad Olje Savičević Ivančević ‘Legenda o beskrajnom moru’ tijekom 2016. godine.
-Za Grad me vežu uspomene na ljeta kada sam kao student dolazio raditi na Igre, kao i na zime, južine, siječnje i veljače kada sam režirao svoju prvu predstavu u Kazalištu Marina Držića. Mogu reći da dobro poznajem ta oba Dubrovnika – ističe. Predstava za djecu i mlade ‘Legenda o beskrajnom moru’ tada je oduševila školarce i one malo starije, a ovoga puta Plazibat u Dubrovniku postavlja ipak puno ozbiljniji komad koji čak nosi predznak 16+, zbog dijelova predstave koji sadrže scene koje neki gledatelji mogu smatrati uznemirujućima. Zahvalan je ravnatelju KMD-a Paolu Tišljariću na slobodi koju im je pružio, što mu postaje i najvažnija stvar u sadašnjem bavljenju teatrom.
-Ova je predstava o dva para; koji su jedne strane opterećeni građanskim konvencijama propalog braka i mlađem paru ograničenom ekonomskim i društvenim uvjetima koji vladaju da osiguraju sebi osmišljenu egzistenciju. Ona što bi volio da gledatelji osjete u toj priči o konvencijam, klasnoj nepravdi i nemoći je sloboda i energija četvero glumaca koji pričaju tu priču. U nekoj priči o konvencijama imate slobodu glumaca. I to mene fascinira. Ova predstava je u prvom redu glumačka predstava, i sam proces nastajanja je bio podređen da jedan tekst pretvorimo u igralište na kojem ćemo imati dovoljno slobode i ludosti da ga približimo životu i upišem na kraju u meso glumaca – govori nam redatelj koji je u karijeri režirao niz naslova, a na 33. Gavellinim večerima dobio je i nagradu za najbolju režiju zahvaljujući predstavi ‘Kroćenje goropadnice’ koja je ujedno osvojila i nagradu za najbolju predstavu. Riječ je o produkciji HNK Split.
Drama o četvero ljudi
‘Ovo je na neki način divlja, heavy-metal predstava koja ne podilazi publici’, ističe Plazibat i dodaje:
-Dino Pešut nije pisao toplu ljudsku priču već priča o ljudima nama bliskim. Tako da bi mi trebala velika količina hrabrosti da kažem da se osjećam bliskim s nekim o tih ljudi. Ali ih mogu razumjeti i znam iz čega izlazi njihov bijes i očaj – rekao je.
U predstavi ‘Djeca recesije’ glume Goran Marković, Uršula Najev, Donat Zeko i Paola Kuvačić. O njima Plazibat ima samo riječi hvale te je ‘nastojao otvoriti prostor slobode njihove kreacije’.
-Dopustiti im na probama da isprobaju koreografije na muziku koju i sami slušaju, da isprobaju scene kakve su do sada gledali samo u serijama i filmovima, i to sve u cilju da imamo hrabrosti biti glupi, smiješni i ranjivi – ističe. Osim glumačke podjele uz Plazibata su surađivali u autorskom timu kostimografkinja Ana Marin, autor glazbe Saša Antić te oblikovatelj svjetla Siniša Jakovčević.Autori o ‘Djeci recesije’ kažu kako je to prije svega ‘dramsko djelo koje je moglo nastati samo sada i isključivo ovdje, bespoštedna dijagnoza stanja, ali i duhoviti podsjetnik da egzistencijalna strava svakodnevnog života i oslobađajući smijeh često napučuju jednu te istu dramsku repliku. Priča je to o dvije generacije, onoj koja ima i onoj koja nema. Drama je to o četvero ljudi u jednom splitskom stanu koji u iščekivanju nadolazeće apokalipse još jedne turističke sezone i još jedne Ultre nastoje očajnički svojim životima i svojoj boli dati neki smisao. Djeca recesije kao umjetnička gesta jesu snažna figura bijesa; bijesa generacije koja ulazi u životnu utrku sa saznanjem da je jedina nagrada za prodaju duše malim bogovima kapitalizma ugovor na određeno na minimalcu i posao koji siše tijelo i dušu. Dok ne umreš. Od umora. Ili od tuge. Ali djeca recesije to već znaju. I oni dolaze’.
Kad govorimo o dijagnozi stanja likova, redatelj Plazibat ističe da na to najbolje odgovori Mira, lik iz drame, koja na kraju predstave kaže: ‘Mislim da će svi uskoro trebati psihijatre. Bit će nam potrebniji od zubara i kardiologa. Jer će svi poludjeti. Već svi lude. Nećemo znati razaznati istinu od laži. To više neće postojati. Postojat će samo ekran. I rad, rad, rad. Za ljude poput mene. Rad online i rad offline. Za ljude poput mene. I ništa od života neće biti. I ljudi će misliti da su ludi. Ili mrtvi. I ubijat će se. A za ljude poput tebe. Bit će dosada, dosada i dosada. Za ljude poput tebe će biti izolacija. I ljudi poput tebe neće znati jesu li živi ili su već umrli. I psihijatara će biti više nego programera’. Na pitanje je li današnja mlada generacija u svojim dvadesetima zaista bijesna na korupciju i cinizam koji vladaju u društvu, ili su druge strane zapravo OK sa svime što se događa, Plazibat odgovara:
-Ne možemo cijele generacije kriviti za opće stanje i pripisivati im neke općenite simptome. Netko im je postavio granice društvene igre i oni tako igraju. Mislim samo da bolje čitaju pravila igre i samim time znaju bolje igrati u takvom sistemu. Ili ne igrati. Mislim da se ne može cijeli jedan naraštaj mladih ljudi početi ponašati lijeno, letargično i nemotivirano zbog nekog psihičkog ili socijalog defekta koji se dobiva samim rođenjem u godini xy. I sama potreba za kategoriziranjem generacije nastaje u kontekstu suvremenog kapitalizma jer, ako ih svedemo pod isti nazivnik, onda ih je lakše uvjeriti u njihove želje i potrebe. I sve se to opet odvija u okviru priče o generaciji, tako da se opet osjećamo nemoćni i bespomoćni za bilo kakvu vrstu akcije. Bojim se da našoj Djeci ostaje samo jedno oružje otpora – humor, humor i humor. Humor dok ovaj svijet umire – navodi.
Kada se proširi tema o tekstu ‘Djeca recesije’, treba naglasiti kako je nastao kao udaljeni odjek Albeejeva klasika ‘Tko se boji Virginije Woolf’, tekst na scenu donosi posve nov, suvremeni četverokut sastavljen od dvaju parova, unutar kojeg će se razviti neskladna slika ovovremenoga generacijskog sukoba. Dino Pešut opsežno secira i obrađuje temu kojom se najčešće bavi u svojim tekstovima, a to je život mlade generacije koja već dva desetljeća odrasta u društvu cinizma i korupcije.
Suvremeni komad možete premijerno pogledati ovaj petak, 17. siječnja s početkom od 19:30 sati u Kazalištu Marina Držića, a repriza igra također 18. siječnja u isto vrijeme.
Dino Pešut
Dino Pešut je rođen u Sisku 1990. godine. Studirao je dramaturgiju pri Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. 2017. godine završava MA studij dramaturgije. Radi kao dramaturg i redatelj u Hrvatskoj i inozemstvu. Kao dramatičar debitira dramom Pritisci moje generacije u režiji Same M. Strelca u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu. Drama (Pret)posljednja panda ili statika je praizvedena u Zagrebačkom kazalištu mladih u Zagrebu u režiji Saše Božića. 2016. godine je s istom dramom pozvan na program Stueckemarkt pri festivalu Theatertreffen u Berlinu. Za isti tekst je nagrađen DEUTSCHEN JUGENDTHEATERPRES 2018. godine. Dobitnik je pet nagrada Marin Držić Ministarstva kulture za najbolji novi dramski tekst. Nagrađeni tekstovi: L.U.Z.E.R.I., (Pret)posljednja panda ili statika, Veliki hotel Bezdan, Stela, poplava te Olympia Stadion. 2018. godine izdaje svoj prvi roman Poderana koljena.