Nakon prošlogodišnjeg koncertnog čitanja teksta ‘Filantrop’ dočekali smo i njegovo postavljanje na Veliku scenu. Prva je ovo koprodukcija Kazališta Marina Držića i Teatra Erato i povod za razgovor s našim priznatim redateljem kojem se dubrovačka publika neizmjerno veseli – Brankom Ivandom.
Kako je došlo do ove suradnje? I kakav je osjećaj pred premijeru?
Prije nekoliko godina gostovali smo u Dubrovniku s predstavom Kad svijeće dogore autora Hampton/Maraia, kada se začela ideja o koprodukciji između Teatra Erato i Kazališta Marina Držića, kojemu je na čelu izuzetno nadareni i agilni ravnatelj Paolo Tišljarić. Nije rijetkost, da ljudi koji se prepoznaju u bliskim idejama, i ne samo u kreativnom pozivu, teže suradnji. Kada je producentica Teatra Erato, Lidija Ivanda, otkrila dramski tekst Filantrop, istovremeno ga je ponudila Paolu i meni kao redatelju. Obojica smo zagrizli obećavajući
mamac. Visoko profesionalan kolektiv Kazališta Marina Držića, kao i njihov sjajan glumački ansambl: Nika Lasić, Glorija Šoletić, Marija Šegvić, Bojan Beribaka i Nikola Radoš, upotpunili smo s dvojicom gostujućih glumaca, Sinišom Popovićem i Jankom Popovićem Volarićem. I evo nas pred premijerom predstave koja traje jedan sat i četrdeset minuta i koja će biti posebna pred senzibilnom dubrovačkom publikom, naviknutoj na visoke kriterije. Hoćemo li joj pružiti užitak i uvjeriti je u prednosti filantropije nad mizantropijom u ovoj gorko/humornoj drami, odgovor pronalazim u mojem uvjerenju da se nikada ne smije podcijeniti gledatelje.
Nije prvi put da ste se ‘uhvatili’ oscarovca Christophera Hamptona. Dojam je da Vam je svojevrsna misija približiti ga domaćoj publici. Što je to s njim, odnosno njegovim djelom, toliko Vama privlačno i jedinstveno da Vas mami da ga režirate i da mu se vraćate?
Nije slučajno da sam drugi put odlučio udahnuti scenski život nekom tekstu Christophera Hamptona. Prije svega da bih riješio neke osobne dileme, a zatim potaknuo gledaoce na suočenje s istinom. I jasno, da im pružim trenutke užitka u kazališnom činu. Hampton je pisac koji višestruko ispunjava moje kriterije: ‘Zamislite teatar kao stvarnost’ – kaže Hamptonov i naš protagonist. Zaplet je prepoznatljiv, dijalozi lepršavi, pritajeno duhoviti, ali i zahtjevni, jer skrivaju pravu dramu koja tinja pod površnošću komediografskog zapleta. Individualni promašaji, nerealizirani životi i gorka samoća. Zahtjevan zadatak za senzibilnog gledatelja. Spadam li ja u odabranu i privilegiranu grupu hamptonovsko – čehovljanskih redatelja, koji drže da je najbolja predstava ona u kojoj ne primjećujemo redateljske intervencije? Kreator koji ne teži egzibicionizmu, a poštuje piščevu riječ i glumčevu osobnost.
Kako se vraćate Hamptonu tako se vraćate i Dubrovniku. Najprije kako je bilo pred jedno desetljeće stvarati dramsku seriju ‘Zora dubrovačka’? I uopće kako ćutite naš grad, njegovu kulturnoumjetničku priču? I ‘drži’ li se ona kao nekoć ili je opala?
Dubrovnik je posebna priča u mojem životu. Otkrio sam ga na maturalnom putovanju kao đak splitske klasične gimnazije, a dobro upoznao kao student Akademije dramske umjetnosti, kada sam kao asistent i statist radio po dva mjeseca svake godine na Ljetnim igrama. Kasnije, kao profesionalac, snimio sam za HTV brojne dubrovačke predstave i koncerte klasične glazbe pa i ‘sapunicu’ Zora dubrovačka. Još uvijek osjećam kapljice znoja s čela pl. Lovre Matačića, kada sam kao student sjedio na koncertu, na kamenoj stepenici pod dirigentskim pultom, u prepunoj dominikanskoj crkvi. Još kasnije, moj sin Nikola dobio je kao student Rektorovu nagradu za istraživanje notnih zapisa u Arhivu. Ako uopće postoji Vječnost, Dubrovnik i
njegova kulturno-umjetnička priča trajat će vječno. Ta priča je nekad uspješna, nekad slabija, no nad svima nama lebdi zavjet da je uvijek nastojimo činiti boljom. To dugujemo generacijama koje su ga sagradile. Dubrovnik je hrvatska ljubav.
Kliše je, ali nezaobilazni, pitati za svaki klasik pa tako i ovaj – po čemu je aktualan, posebice u
našem društvu danas? Tko bi se u ovoj bitkoj buržoaskoj komediji koja ispituje isprazne, samotne živote sveučilišnih intelektualaca, mogao/trebao prepoznati i u čemu konkretno?
Filantropija, njeni korijeni i njene granice, opsjedaju me oduvijek. Konstantna dilema – je li u temeljima filantropije ljubav ili kukavičluk? Je li dobar čovjek naivni idiot, a skeptik inteligentni realist? Trudili smo se da ne iznevjerimo Hamptonovog Filantropa, da njegove ideje primimo kao svoje i da ih opravdano prenesemo u naše okružje. Međusobni odnosi i karakteri protagonista žive pored nas, prepoznajemo ih kao i donekle izoliranu i privilegiranu sredinu u kojoj se kreću.
Dubrovački velikani koji su zadužili hrvatsku kulturu, umjetnost na žalost odlaze. Paljetak, Šehović… Dojam je da ih za života nismo vrednovali koliko su, što bi mi po dubrovački rekli, miritali. Je li to naša greška ili pak svevremeni usud velikana?
Samo konačni odlazak smješta pojedinca u prikladan kontekst. Ponekad ni tada. Svjedočenje, a ne prepoznavanje je u temeljima ljudske prirode. Kao što kažete, nedavno su nas napustili Paljetak, Šehović, Juvančić, Kunčević i brojni drugi. Ali ne brinem, jer doći će novi. Trenutno čitam briljantan roman Rokaška Kraljevina Matka Sršena, koji završava obećavajućom rečenicom ‘… e tu već počinje nova priča.’ Jer dubrovačka kreativna priča traje već stoljećima, od gradnje Minčete i Sponze, od Držića do Sršena, od Božidarevića do Masle pa do onih najmlađih i nema kraja.
Dobitnik ste brojnih priznanja, priznat ste redatelj. Osim prilike stvarati, koju na žalost mnogi
umjetnici nemaju, jer stvaranje iziskuje i nekakvu logistiku, koliko Vam taj uspjeh, ta vanjska potvrda vlastite vrijednosti, znači? I uopće što u životu smatrate uspjehom?
Hampton i Marai se pitaju: ‘Što je svrha naših života?’ Oni daju i odgovor: ‘Svrha života je strast’. Ako ste, barem djelomično, živjeli svoju strast, vi ste ostvarili uspjeh. To ne mora biti samo ljubavna strast već i stvaralačka. Ona se može kriti i u strasti prema malim stvarima. Strašću prema bilo čemu ostvarujete svrhu svojeg života. Veseli me svaki uspjeh mojih bivših studenata, veseli me kad su glumci zadovoljni probom, kad gledatelj prepozna neku ‘skrivenu’ poruku… Dobar dio života živio sam svoju kreativnu strast, i kao profesor i kao redatelj, i to smatram uspjehom. A kada smo već u svijetu ideala i životnih mudrosti, citirat ću indijskog gurua: ‘Za sreću je važno ne uspoređivati se ni s kim i ni s čim’.
Foto: Privatna arhiva