Izložbe, koncerti, predstave, ribarske noći, noćne šetnje lungo mare, sve to tako privlačno zvuči na prvu, jer ipak je ljeto, dobar je feeling biti vani, prva kava, kupanje, druga kava, izlazak. Ipak, ako ste jednu večer odlučili provesti doma, uz klima uređaj i dobru TV seriju, onda imamo nešto za vas. Naravno, uz uvjet da vam klinci nisu doma, jer bez K-drama, K-popa i cijelog tog hajpa korejske pop kulture teško je više zamisliti zajedničko gledanje ičega suvislog. Što je zapravo šteta, jer nam tako promaknu zanimljivi sadržaji, kao što se meni zamalo dogodilo sa serijom ‘Rijeka svjetla i tame’ iz recentne, 2025. godine.
Piše: Pavo Jančić
Riječ je o ekranizaciji istoimenog bestselera Liz Moore, koji govori o policajki čiju svakodnevnu, rutinsku patrolu uzdrma serija ubojstava. Radnja se događa u Philadelphiji, odnosno njenom predgrađu Kensingtonu, jednom od najtužnijih, najbizarnijih i najkontroverznijih mjesta na svijetu (a da nema veze s bilo kakvim ratom). O ovom sablasnom mjestu snimljeni su brojni dokumentarci, videa, napisane hrpe reportaža, ali svjedoci kažu da vas ništa ne može dovoljno pripremiti za jezu kojoj ćete tamo svjedočiti. Ukratko, droga je stigla u predgrađe Phillyja 1970-ih i postupno dovela do velikih promjena u njegovom urbanom središtu. Nasilje, trgovina opijatima, ovisnost, prostitucija, razbojstva, propadanje svih gospodarskih grana, pretvorilo je Kensington u jednu od najopasnijih četvrti u cijelom SAD-u. Scene u Kensingtonu su potpuno šokantne; ljudi se ”bodu” na ulici bez obzira na prolaznike, teturaju, spavaju na putu, leže bez svijesti, ulaze u sumnjive aute i kamionete, a sve zbog brzog sexa i brze zarade, odnosno nove brze doze sintetičkih opijata fentanila i ksilazina, razarajuće “zombi droge”. Fentanil je, recimo za one koji ne znaju, 50 puta jači od heroina i namijenjen je smirivanju velikih životinja kao što su konji. Zbog toga ljudi koji ga konzumiraju imaju karakterističan savijen položaj tijela, kljucaju otprilike kao Leo Messi u onim satiričnim memovima sa SP-a u Rusiji, kad su naši nadigrali gaučose, a ovi jako loše primili taj poraz. Samo što ovdje nema ništa smiješno, naprotiv, prizori su toliko mučni da ih je i u igranoj seriji na trenutke preteško gledati.
Kensington kao narko zombopolis
Radnja serije događa se upravo u navedenoj četvrti kad, nakon niza ubojstava lokalnih djevojaka, policijska službenica Michaela Fitzpatrick Mickey (sjajna Amanda Seyfried) polako shvaća da je njezina osobna povijest povezana sa slučajem. Ona patrolira ovom philadelphijskom četvrti teško pogođenom opioidnom krizom, prepuna razumijevanja za sve njezine stanovnike, propale trgovce, beskućnike i narkomane (sa svima njima je nota bene odrastala), usput traži nestalu sestru Kacey (Ashleigh Cummings), a pronalazi samo zatomljene osjećaje i potisnuta sjećanja. Grad je prostor pun potencijalnih opasnosti i nelagodne slobode, iz svake scene progovara egzistencijalna tjeskoba, a posebno su na tapetu autora serije gadljiva indiferentnost policije i političara koji, ili i sami sudjeluju u prodaji droge, ili ih nije briga za išta osim komunalnih izbora svako nekoliko godina i prigodničarskih floskula o potrebi ”cjelovitog rješenja problema”. Uz samu policajku Mickey u seriji susrećemo pregršt zanimljivih likova, poput brižne stanodavke – bivše časne sestre, policajca na prisilnom dopustu, old school autoritativnog djeda, nekadašnje prijateljice (sad agresivne narkomanke) Paule, doktorice patologije koja pomaže i više nego bi smjela, roditelja uništenih ovisnošću i smrću djece, dilera, zločestih pripadnika zakona reda (tzv. “dirty caps”).
Sve je u seriji savršeno kontekstualizirano, od odlične ambijentalizacije Philadelphije kao mjesta koje je svo u ozračju mraka i tjeskobe, pa je tako i ponašanje glavnih junaka prigušeno, refleksivno, tiho (tužna pomirenost s vlastitim životom), preko sociološkog sagledavanja jednog grada, njegovog industrijskog i moralnog propadanja, političke korupcije, nestanka obitelji i prevelikih društvenih očekivanja, pa sve do teme ženskih prava, jasno naglašene dihotomije između govora i šutnje, prisutnosti i odsutnosti, zlostavljanja i nježnosti, elitizma bogatih predgrađa s teniskim terenima i djece rođene u apstinencijskoj krizi.
Na prvi pogled, svi imaju neke poroke osim Michaele. Njen je jedini porok glazba, životna trauma gubitak roditelja, a identitet poprilično bipolaran. Ona uspješno verbalizira vlastite misli, meditira o vremenu, prostoru, ljudima, uči nas osnovama klasične glazbe (jer je nekad davno kao talentirana klinka maštala o karijeri profesionalne glazbenice). Ispod svega toga krije se slom, psihološki očaj, strah, iskrena težnja za smirenjem, novim životom, boljom budućnošću. Ona je više puta prevarena mlada žena, ulovljena u stupicu nametnutog roditeljstva (najjači od nekoliko ‘plot twist’ momenata cijele serije), klopku odsutnosti obiteljske ljubavi i harmonije, u teškoj unutarnjoj (ali i vanjskoj) borbi s hijerarhijom moći i vlastitim nagonima.
Miks ‘Žice’ i ‘Mare iz Easttowna’
I tu Amanda Seyfried briljira. Verbalna i neverbalna eksplikacija glavne glumice uvjerljiva je, intimna, teška i bolna, njezine velike, tužne oči stalno su u potrazi za traženjem oprosta, za bilo kakvim smislom. Monolozi o ljepoti, glazbi, društvenim fenomenima, obitelji, svjedoče o bogatstvu njenog unutarnjeg svijeta. U njenoj glumi u prvom je planu fizički izraz, mimika, pokret. Vibrantna ekspresivnost njenog pogleda nosi cjelokupni dramski zaplet, uspješno stabilizira sav taj kaos međuodnosa likova, dezintegraciju svih društvenih normi i značenja, uspijevajući uhvatiti redateljski koncept baziran na posredovanju između unutarnjeg stanja svijesti protagonista i s njime izravno povezanih izvanjskih događanja.
Serija ima polagani ritam, ali ne i statičan, koji tjera gledatelja na promišljanje o smislu postojanja, odgovara na pitanja dokad ostati u iluziji, odnosno kad se konačno treba suočiti s istinom. Ona je ujedno i jedna velika meditacija na temu nesretne sudbina čak tri generacije jedne obitelji, elegantna elegija o moralnoj ambivalentnosti suvremenog društva, potresan uvid u dubine ljudskog ponora, angažirana drama snažnih slika. Seriju krasi elegantna i funkcionalna scenografija jednog grada na umoru (uz sugestivnu kameru i prigušene boje), vrsne glumačke izvedbe, produkcijska raskoš, solidna karakterizacija likova i dramaturški koherentna i jasno strukturirana priča. Prigovoriti se može jedino pretjeranoj razvučenosti pojedinih scena prepunih šutnje (iako ona nekad vrišti jače od sve verbalne i oružane pucačine ovog svijeta), ponekom nategnutom i moralizirajućem dijalogu i nedovoljno razrađenim muškim likovima. Ali valjda tako mora biti kad Amanda svojim prekrasnim plaho-srnećim očima za doručak ‘pojede’ cijelu seriju, a krhkost svojeg lika snažnom metamorfozom do kraja osme epizode pretvori u luđačku odlučnost svoje anti-junakinje da se obračuna s cijelim svijetom, ali ponajprije sa samom sobom. S efektnim flashbackovima koji objašnjavaju prošlost, ali i povijest odnosa između glavnih junaka, njihovo prevladavanje osobnih psihičkih trauma, ali i problematiziranje neuralgičnih tema današnjice, ova serija svojevrsni je miks ‘Žice’ i ‘Mare iz Easttowna’, samo ovaj put na tužnim Springsteenovim streets of Philadelphia. Za jednu ljetnu večer bindžanja i više nego dovoljno.
Naziv originala: Long Bright River
Autorice serije: Nikki Toscano, Liz Taylor
Uloge: Amanda Seyfried, Nicholas Pinnock, Ashleigh Cummings, Callum Vinson
Trajanje: 1 sezona, 8 epizoda
Mreža: Peacock / HBO MAX, 2025.
Žanr: Kriminalistička drama
Foto: www.hbomax.com