„Krivo je ovo vrijeme!“ bude najčešći komentar nas običnih smrtnika kada čujemo za neki novi razvod. Izgovorimo ga prije pitanja, prije pokušaja razumijevanja i prije istine. Krivo je, naravno, vrijeme jer se ljudi razvode, jer brakovi pucaju, jer nitko nikoga više ne trpi, jer ljudi nemaju strpljenja. Kao da je trpljenje dokaz ljubavi, a šutnja temelj stabilnosti.
Put najmanjeg otpora je optužiti ovo zloglasno suvremeno doba, reći da su ljudi danas sebični, nego pitati se jesu li nekad u prošlosti bili zarobljeni, pogotovo kad se radi o ljepšoj polovici tog bračnog para. Lakše je reći da su brakovi nekad trajali, a praviti se blesavi nad pitanjem koja je bila cijena tog trajanja. Nekad su se žene „snalazile“, tako se to zvalo. Snalaženje je bilo sinonim za spuštanje glave, prešućivanje i šapat, za život u kojem se znalo za red, ali ne i za sreću. U takvim okolnostima, razvodi nisu bili opcije, već sramote. Za ženu, za selo, za obitelj, a odlazak nije bio hrabrost, nego grijeh. Ostajalo se zbog djece, zbog oca i braće te najčešće, zbog straha.
Kad bi bili potpuno i bez kalkuliranja iskreni, priznali bi koliko nas zapravo razvodi plaše. Ruše nam iluziju da je brak sam po sebi garancija sigurnosti, da je ljubav dovoljna, da je došlo „pravo vrijeme“ za ulazak u jednu takvu zajednicu, jer Bože moj, što bi u suprotnome selo reklo?! I možda je došlo vrijeme da preispitamo tvrdnje da su razvodi nova moda, hir ili moralni slom i upitamo se je li zapravo moralni slom bio godinama ostajati tamo gdje poštovanje nema svoje mjesto u zajedničkom rječniku, gdje se dijelilo samo prezime, ali ne i bliskost?!
Bez puno razmišljanja znam tko će se s ovom tvrdnjom složiti, a tko će pronaći sto i jedan razlog zašto sve napisano nije zapravo tako u stvarnosti. I to je normalno. Sit gladnom nikad nije vjerovao, zašto bi i sad? Osobe koje nikad nisu zaspale u tišini težoj od svađe, kojima riječi nisu ostale pohranjene iza stisnutih zuba jer bi inače dovele do nove rasprave koja bi imala znak vječnosti, a ne raspetljavanja, moje riječi slobodno mogu okarakterizirati kao još jednu glupost suvremenog doba, a ja ću im odgovoriti da mi je drago da je tako, jer očito nisu morali prolaziti kroz sve opisano. Samo što će obično isti i komentirati: „Moglo se pretrpjeti!“ ili: „Mogli su pokušati još malo.“
Jer uvijek se može još malo, o tome nema dvojbe. Može se još malo šutjeti, klimati glavom, još malo se smanjiti i još malo odustati od sebe, ali nitko ne postavlja pitanje koliko je toga „još malo“ potrebno da čovjek prestane prepoznavati vlastiti odraz u ogledalu i koliko kompromisa stane u jedan život prije nego postane samouništenje.
I možda je došlo pravo vrijeme za pitanje je li problem u tome što se u brak ulazi prije sigurnosti da smo u potpunosti spoznali sebe, svoje strahove, granice i slabosti, svoje želje i očekivanja, ali tko danas još priča o emocionalnoj zrelosti?! Lakše je pričati o godinama, o kreditima, o redoslijedu životnih koraka, nego o tome tko smo kad se svjetla ugase, a pretpostavka da će nas brak spasiti ili upotpuniti ugase skupa s njima. I možda je vrijeme da priznamo da brak nije završna stanica osobnog rasta, nego njegov ozbiljan ispit. Ali onda trebamo pričekati da ove teme postanu klasika, a ne, kako ih danas nazivaju, „moderna psihologija“.
I neka ne bude zabune, razvod nije skidanje flastera, nije lagan izlaz niti je ikad bio bez težine. Nosi gubitke, osjećaj krivnje i neuspjeha. Boli one koji odlaze i koji ostaju, a ponajviše one koji nisu imali prava birati i koji su cijelo vrijeme bili tihi promatrači. Ne romantiziram ga i ne smatram ga instant rješenjem, jer nijedan prekid ne dolazi bez ožiljka. Samo ga razumijem kao posljednji čin iskrenosti kad su drugi već iscrpljeni i kao priznanje da se pokušavalo koliko se moglo i znalo, kao odluku koja se ne donosi iz hira, nego iz činjenice da ostanak više ne liječi, već razara. I ne, razvod nije pobjeda, ali je često jedini način da se prestane gubiti.
I na koncu, doživljavam ga kao dokaz da se nikad ne trebaju komentirati tuđe odluke, dok se ne znaju njihove noći i njihova jutra, njihove šutnje i suze koje se slijevaju, ali nikoga nema da ih zapravo i vidi.
