Prvo je trebalo osjetiti nezadovoljstvo, fokusirati se svim svojim sposobnostima i talentima na cilj, prepustiti se bujici i vidjeti kud će te ona odnijeti.
Pas Luna tjednima unaprijed nanjušila je promjenu. Kao već nekoliko puta do sada u kriznim situacijama koje je osjećala, a svojom psećom prirodom nije ih mogla izraziti, razgovorom pokušala razmrsiti i dobiti neko olakšanje, bila je prisiljena demonstrirati negodovanje na način da je češće spavala, ne uz nogu gazderice, već skrivena negdje između zida, noćnog ormarića i drvenih nogu kreveta. Ustajala bi samo kad je bila pozvana na kuhana pileća krilca, njezinu deliciju, koju bi sada samo prezirno pogledala, okrenula se i vratila od kuda je došla. Nisu pomogli antibiotici, kortikosteroidi i infuzije veterinara za male životinje. Razne su bile dijagnoze. Od adneksitisa i drugih ‘-itisa’, preko ozbiljnog hormonalnog poremećaja. Kad se već počela zaokruživati od kortikosteroida sve više nalikujući svojem imenu, odlučila je gazdarica Saša odraditi malu psihoseansu, na tragu natpisa o djelatnostima bolnice u Švicarskoj gdje se javila na natječaj za posao i spremala na razgovor. Radi se o privatnoj bolnici koja ima holistički pristup liječenju i zdravlju pa tako za održavanje trudnoće, i smanjenje dosadnih smetnji u njezinoj ranoj fazi, prepisuju čaj lista maline. Tamo, što se mene tiče ispravno, vjeruju da riječ, glazba, a i sam doktor mogu pomoći da ishod trudnoće i poroda bude bolji (nakon jutarnjeg sastanka radni dan zaposlenika počinje u vježbaonici gdje se pjeva ili vježba joga).
Krenula je Saša dakle svom psu objasniti neke stvari: ‘Slušaj Lunice, ja samo idem na razgovor za posao, ne ostavljam te zauvjek. Kratko ću te ostaviti kod strica, gdje si svaki put kad odem na dežurstvo. Ne misliš li valjda da ću dobiti posao? Tko bi zaposlio ovakvu staru doktoricu skoro pred kraj svojeg radnog vijeka?!’. Luna je sve odslušala, odšepesala do posudice za hranu i pojela kuhano jaje za predjelo, a potom veliku porciju pilećih krilca, gladna uskrsla od mrtvih. Kako je ona zapravo pas pokojne majke, u njezinoj čudi vide se ponekad reakcije one bivše vlasnice, u ovom slučaju neodobravanje, no nije usprkos besprijekornom instinktu i nezemaljskom uvidu prepoznala da se radi o prevari, samo trenutnom olakšanju. Rastanak je blizu, jer ispalo je upravo suprotno od onog što joj je bilo rečeno. Počelo je sve u veljači, kad sam otišao na skijanje u Austriju, a njoj kao neskijašu, ponudio da dođe na nekoliko dana praviti mi društvo. Saša je jedina prava konstanta u mojem životu. Kakve god ljudske ili prostorne prepreke postojale, sve su uvijek bile nadvladane. Došla je do skijališta vlakom, očarana kako neke samorazumljive stvari, poput transporta, odlično funkcioniraju samo nekoliko stotina kilometara dalje od nas.
Osim toga je ponovno počela govoriti njemački koji je sjajno znala. Na jednom pivu u hotelskom baru nakon večere pao je dogovor da se svako na svojem mjestu spremi za B2 razinu njemačkog, i da izađemo na licencirani ispit, ona naravno puno ranije nego ja koji imam na diplomama tek nekoliko semestara jezika za koji stvarno nisam talentiran. Krajem svibnja položila je ispit, i počela, već dulje vrijeme nezadovoljna statusom na svojem prvom i jedinom radnom mjestu (srećom ne i posljednjem, ginekologija u Varaždinu), tražiti sebi novi put. Porodila je i dvoje moje otočke djece u Dubrovniku, u ljeto prošle godine, prije nego joj je varaždinski ravnatelj bez pameti zabranio dežuranje u drugoj bolnici (po prinicipu ‘zašto bi tebi bilo bolje nego meni!’). Izgubila je tako taj mali odušak dolaska ovdje, promjene klime i naših susreta, i nikako se nije mogla pomiriti s činjenicom da se radi samo o inatu nadređenih. Osjetila je također kako je odjednom postala nepotrebna tim istima koji su od nje učili posao. ‘Vrijeme je za odlazak.’, rekao sam joj. I kako sve vodi jedno k drugom, mlađa kolegica koja je nekih šest mjeseci ranije s njenog odjela otišla u Švicarsku obavijestila ju je da se raspisao natječaj za posao u njezinoj bolnici. Odradili smo plan puta, odabira odjeće i rečenice koje treba izreći za taj njezin zapravo prvi ozbiljniji razgovor za posao.
Šefica te privatne bolnice u okolici Züricha jednostavna je žena, godina skoro kao i Saša, majka šestero djece, liječnica s iskustvom rada u stranim zemljama, malčice skeptična tim holističkim, neznanstvenim medicinskim pristupom ustanove koju vodi, no generalno otvorena prema svim izazovima koje život pred nju stavlja (tako se predstavila). Cijeli taj dugi razgovor bio je samo potvrda da sve što je počelo u veljači vodilo je ovom trenutku, i da ništa ‘što je nama suđeno ne može se izgubiti’, parafrazirajući narodnu mudrost. Prvo je trebalo osjetiti nezadovoljstvo, fokusirati se svim svojim sposobnostima i talentima na cilj, prepustiti se bujici i vidjeti kud će te ona odnijeti. Ne postoji način da ono što zaista želiš ne bude ostvareno, samo su potpuno krivi načini na koje mislimo da se do toga dolazi. Jedno pitanje postavljeno na tom razgovoru, a na koje bih, ne samo zbog stranog jezika, već i zbog njegove težine zamuknuo bilo je: ‘Što smatrate svojim najvećim uspjehom u životu?’. Odgovorila je: ‘To što sam radeći svoj posao uspjela ponekad nekome i pomoći!’. Odgovor je oduševio ravnateljicu, međusobno su kliknule, ponudila joj je odmah posao, godišnju plaću 130 000 švicarskih franaka i rekla da može doći kad god poželi. Pitala me Saša što bih ja odgovorio. Nakon poduljeg razmišljanja odgovorio sam: ‘Što sam jednom u životu skupio hrabrosti okrenuti list i početi sasvim novo poglavlje!’.
Upravo je ona to učinila.