Danas, nakon 31 godinu karijere, Stijepko Krilanović u razgovoru za DuList prisjeća se svojih početaka, izazova i trenutaka ponosa, ali i najtežih gubitaka. Čovjek je to čiji je rad obilježio sigurnost i zaštitu Dubrovnika i okolice tijekom tri desetljeća. Od mladog vatrogasca do zapovjednika postrojbe i načelnika civilne zaštite, Krilanović je kroz svoj rad svjedočio najtežim i najljepšim trenucima koje nosi ova profesija. Njegova priča nije samo o vatrogastvu, već i o neplaniranim zaokretima sudbine, upornosti i posvećenosti zajednici.
Kako ste započeli svoju karijeru u vatrogascima i što vas je motiviralo da se krenete baviti time?
Imam čudan i jedinstven početak u vatrogascima. Bio sam prvo u vojsci, u Domovinskom ratu. Sredinom 94’ rekli su mi da imam izbor – otići u vatrogasce ili policiju. Nisam htio kažnjavati naše sugrađane te je odluka tako pala na vatrogasce, taman se tada oformila jedna veća brigada i tražili su puno ljudi, bila je to slučajnost, 15-ak ljudi je te godine primljeno u vatrogasce. Ja sam prije toga svirao u Dubrovačkom simfonijskom orkestru kontrabas i završio sam tri godine glazbene akademije u Podgorici, ali tada je počeo rat i nažalost nakon toga svoju glazbenu karijeru nisam nastavio.
Je li Vam žao ponekad zbog toga što je sudbina odlučila da Vas odvede nekim skroz drugim putem? Moram priznati da sam se u nekom trenutku čak razočarao glazbu, jednostavno je bilo takvo stanje u to doba. U tom trenutku me ništa nije vezalo za glazbu. Inače, meni je i otac bio vatrogasac, ali u zračnoj luci, tako da ima i ta poveznica. No, u nekom odmaku od 30 godina, nekad uhvatim sebe da razmišljam što bi bilo da sam završio akademiju i da sam otišao nekom potpuno drugom stranom, da sam postao akademski glazbenik.
Kako bi sagledali svoj dugogodišnji rad u vatrogasnoj službi?
Nakon četiri, pet godina, provedenih u vatrogascima, tražili su se ljudi koji će ići na školovanje i to je trenutak koji je odredio moju karijeru. Nas se četvero javilo za odlazak u visoku školu koja se otvorila u Zagrebu, tada smo još bili pod MUP-om. Završili smo školu i to nas je definiralo i istaknuo bih to kao neku prekretnicu u svom životu. Ja sam do 2000. godine bio vatrogasac, od tada prelazim u zapovjednika. Iako sam godinu prije, imao tešku bolest – karcinom. Prvo sam bio voditelj preventive, zatim zapovjednik postaje, nakon toga zamjenik zapovjednika i na posljetku zapovjednik postrojbe. To je sve bilo u razdoblju od 2000. pa nadalje.
Koliku promjenu je donijela nova pozicija, zapovjednika postrojbe?
To je nešto potpuno različito. Kad ste vatrogasac radite ono što volite, imate taj neki mentalni sklop komunikacije s ljudima, posjedujete socijalnu inteligenciju da se možete uklopiti u svaku sredinu. Primjerice, njih sad ovdje ima 12. Svi moraju isto razmišljati, imaju istu kuhinju, isti dnevni boravak, isto jedu i gledaju isti program na televiziji. Riječ je o jako kompleksnom mentalnom sklopu, ali to je divan posao kad se uklopite u takvu sredinu. Prvih mojih desetak godina je bilo stvarno prekrasno, najljepši razdoblje moga rada. Budući da smo išli u višu školu, nakon 2000. godine preuzimamo te zapovjedne funkcije. To je funkcija u kojoj vi odlučujete, govorite drugima što će raditi. Dio je to i posla za koji ja nisam bio školovan i za koji nisam bio spreman, tu su i financije, računovodstvo, planovi, izvješća… počelo se sve svoditi na to. To je malo lošiji dio te priče, ali čovjek u svakom trenutku želi ići naprijed i onda je potrebno prihvatiti i taj drugi dio posla.
Kakva je situacija s radnom snagom? Kakvu strukturu ste ostavili dubrovačkim vatrogascima?
Vatrogasci sad imaju 84 zaposlena plus 12 ili 13 u vatrogasnoj zajednici. U razdoblju dok sam ja bio zapovjednik, kad su bile dobre plaće, uvijek ste mogli naći dosta vatrogasaca, kad je bila loša plaća nisu se mogli naći niti sezonci. Naš ‘bazen’ zapošljavanja su dobrovoljna vatrogasna društva. Ljudi rade u dobrovoljnim vatrogasnim društvima i dobrovoljno idu na te intervencije. Ako se pronađu u tom pozivu, izraze želju da postanu vatrogasci. Zatim dolaze ovdje kao sezonski vatrogasci, na godinu ili dvije, nakon toga slijedi prekvalifikacija te u konačnici čekaju da se isprazni mjesto kako bi se stalno zaposlili. Prema tome mi nikad nismo imali problema što se tiče stalnog zaposlenja, imali smo što se tiče sezonaca. Sada je status vatrogasca, barem u Dubrovniku, jako dobar.
Uz sve to, desetak godina ste bili i načelnik civilne zaštite. Kako je došlo do toga?
Prije desetak godina sam bio zapovjednik, ali nisam bio načelnik stožera. U tadašnje doba, Zakon o civilnoj zaštiti je govorio da to radi zamjenik gradonačelnika ili pročelnik nadležnog odjela Grada Dubrovnika. Nakon toga, zakon se promijenio te se otvorila mogućnost da to radi i zapovjednik operativnih snaga. Vatrogasci su najveća profesionalna struktura neke lokalne uprave. Kad je došao sadašnji gradonačelnik Mato Franković na svoj prvi mandat on je postavio mene za načelnika stožera. Bila mi je to na početku nepoznanica, a ta funkcija uključuje i veliki opseg posla, treba se nešto ostvariti s jako malo resursa.
Sigurno je bilo lijepih, ali i onih manje lijepih dana. Koje trenutke ćete pamtiti?
Prvi dio vatrogastva, dok sam bio u smjeni, smatram najljepšim razdobljem. Bio sam mlad i neopterećen. Ne pamtim samo jedan događaj da mi je bio lijep, nego cijelo to razdoblje. Radio sam s ljudima koji su mi bili jako dragi, gledao sam na njih kao na obitelj. Nakon tog razdoblja, s novom funkcijom, opet mi je bilo dobro, samo što nije bilo čisto vezano za vatrogasni posao. Sa sadašnjim zamjenikom sam provodio svako jutro, deset godina, to je isto bio jedan lijep period. Najviše će mi nedostajati kontakt s tim ljudima s kojima sam bio svaki dan, a sada će to biti možda jednom mjesečno. Tu je i ona druga strana, najtužnije razdoblje. Bilo je to kad je poginuo vatrogasac Goran Komlenac. Sjećam se da nisam bio siguran hoću li uopće biti u mogućnosti podignuti postrojbu na radnu razinu, kakva je bila prije toga. Kad se dogodi ovako nešto u kolektivu, gdje su oni svi zajedno i poznaju se, teško je vratiti ljude na onu razinu na kojoj su bili prije tog tragičnog događaja. To je trajalo godinu dana i to je i meni dalo neku smjernicu da je više dosta. Postoji puno situacija kad se dolazi pred zid te sam u jednom trenutku rekao da je dosta i da više ne mogu.
Što dalje nakon vatrogasne službe?
Imam četvero djece, oko njih ima puno posla. Cijelo ovo razdoblje sam se također bavio glazbom, imam klapu, folklor. Sad ću se malo više prebaciti na taj dio. Sviram kontrabas i bas gitaru te već sada imam dogovora za ljeto. Osim toga, treba malo i uživati.
Vatrogasci su cijenjeni u društvu. Osjećati li i vi to?
Mi smo zadnja nada spasa, primjerice ako neko zapne u autu, ako mi ne možemo pomoći, ne može nitko. Moramo sve odraditi. Jednom smo išli na intervenciju kad je djetetu ostala ruka u filteru bazena. Nismo imali druge nego početi rušiti bazen. Otac djeteta je tada rekao kako se više ne brine jer su sada došli vatrogasci. To nam neizmjerno znači.
Koliko je na godišnjoj razini bilo tih težih intervencija?
Na svaku težu intervenciju moraju doći vatrogasci, a takvih bude po 30, 40 godišnje. Neobičnih intervencija, poput ove gore, bude možda desetak u godini.
Kako gledate na problem rješavanja novog vatrogasnog doma?
Čeka se desetljećima. Imamo cijeli projekt vatrogasnog doma i to je bilo napravljeno prije nekih 15 godina. Mislim da je došlo vrijeme da se to radi. Pokraj vodospreme od Vodovoda na magistrali, imamo 100 metara parcele. Po mom mišljenju tu bi trebale biti smještene sve operativne službe. Idealno je mjesto jer se nalazi na magistrali i može se brzo stići do odredišta. Kad bi stranac došao u Dubrovnik i vidio takav objekt u svom predgrađu, sigurno bi se osjećao sigurno. Tu ima 14 garaža, operativni centar, učionice, vježbalište, požarna kuća. Riječ je o velikom objektu koji bi Dubrovniku služio idućih 100 godina.
Jesu li građani odgovorni prema šumama?
Mnogo sam puta spomenuo da su jako odgovorni što se tiče šuma. U cijelom mom razdoblju imali smo problema samo s nekoliko ljudi. U nekim situacijama u kojima smo imali naznake da netko namjerno izaziva požare, policija je brzo intervenirala.
Požari najčešće buknu kad je vani jak vjetar i postoji izreka ‘To su nam Srbi potpalili’. Je li to samo izreka ili stvarno upućuje da je netko potpalio požar?
Iza Domovinskog rata, bilo je situacija. Gasio sam jedan požar koji se dosta proširio, bio je zapaljen na desetak mjesta. Posebno se to događalo oko Oluje, dolazilo bi do paljenja. Zadnjih godina, nemamo takvih problema. Mislim da je to zato što ljudi preko granice ovise o vegetaciji, bave se stočarstvom i pčelarstvom, tako da bi to i njima stvorilo problem