U okviru programa Mjesec hrvatske knjige Slavka Jurić, flautistica i pjesnikinja, predstavila je u Dubrovačkim knjižnicama svoju novu zbirku pjesama ‘Kvartet za kraj vremena’. Stihove je čitala Matilda Perković, prof. hrv. jezika, a glazbeni ugođaj pružio kvartet u sastavu: Slavka Jurić, flauta; Ozana Tikvica, violina; Alena Schapochka, viola i Natali Šimunović, cello.
Prema riječima Darije Žilić, autorice predgovora ove zbirke, Kvartet za kraj vremena donosi iskrena poetska razmišljanja žene koja proživljava sve što se oko nje događa. ‘U svojoj poeziji ona nije nimalo pretenciozna, već lepršava, puna morskih slika, otoka na koje se ne stiže, jer sve je u radu, borbi za život, majčinstvu i trenucima uz male meditacije, čitanja, kupanju izvan sezone kao mističnom činu, snatrenju uz knjige’.
Slavka Jurić rođena je na otoku Hvaru. Školovala se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Živi i radi u Dubrovniku kao članica Dubrovačkoga simfonijskog orkestra. Piše poeziju i prozu. Do sada su joj objavljene knjige: Tišinica (Albatros), Patuljak – cijeli svijet vrtuljak (vlastita naklada), Proročica (Društvo dubrovačkih pisaca). Dobitnica je 2. nagrade Židovske općine za priču Rabin i Rahela, a zbirka priča Tišinica prvonagrađena je na natječaju nakladničke kuće Albatros 2005. godine.
Predstavljanje stvaralaštva inače bude vrlo emotivno za autora. Dojmovi se zasigurno još sliježu?!
Imala sam predstavljanje prije dva mjeseca u Hvaru, jer je Gradska knjižnica Hvar izdavač ove zbirke. Sada i u Dubrovniku. Taj čin predstavljanja knjige mi pomaže da pogledam na ovo što pišem ‘očima’ onih koji me čitaju, jer ne mogu objektivno sagledati svoj rad. Drago mi je vidjeti reakcije publike, mojih čitalaca.
Može li se predstavljanje knjige usporediti s važnim koncertom? Što je isto, a koje su razlike?
Pripreme za koncert su više kao trening kod sportaša – moraš biti u formi, izraditi djelo tehnički i muzički. Govorim o solo nastupima, kod zajedničkog muziciranja u orkestru je nešto manje stresno, a kod promocije je već sve odrađeno: brisanje, izbacivanje dijelova teksta, razgovor s urednicom, tiskarom, lektorom. Dolaziš na promociju sa svojom novom bebom i predstavljaš je ljudima. Posve je drugačije. Da pojednostavim – uzbuđenje je isto kao i prije koncerta, ali je osjećaj drugačiji: glazba je eterična i ostaje u glavama ljudi još neko vrijeme, danima se pjevuše upečatljive teme neke kompozicije. S promocije ponesu kući moje riječi i mogu otvoriti knjigu kada požele; dio mene je i dalje s njima. Koncert se događa u interakciji s drugima: dirigent, kolege…, a kod pisanja sam sama u svojoj sobi.
O čemu govori Vaša knjiga pjesama?
Knjiga govori o stanjima duše, promišljanjima za vrijeme koncerta, na putovanjima, vraćanje u vrijeme djetinjstva na Hvaru… Često želim prenijeti razne atmosfere koje vidim u okolini.
Flautistica ste u našem Orkestru dugi niz godina. Dojam je da se poezija i glazba za Vas isprepliću i stapaju u jedinstveni umjetnički izričaj. Kako ste ih spojili i je li ih uopće moguće razdvojiti?
Glazba i pisanje kod mene idu zajedno: obuzme me neka misao, tema na probi ili za vrijeme koncerta i onda trčim kući zapisati je. Onaj višak misaone građe koji se javlja svirajući ili slušajući glazbu kod mene se transformira u riječi. Tako sam našla način da se izrazim bolje, cjelovitije.
Hvar – Zagreb – Dubrovnik: tri su postaje Vašeg dosadašnjeg životnog puta. Kako ćutite svaki od njih ponaosob? U kojoj su Vam mjeri inspiracija izravna ili pak neizravna? I koliko uopće mjesta rođenja, studija, rada i življenja određuju odnosno oblikuju čovjeka, ponaosob umjetnika?
Hvar je svakako odredio mene kao osobu. Od malena sam imala poriv pobjeći s otoka na kopno, što sam i učinila s 14 godina. Osjećala sam popriličnu klaustrofobiju. Prije 20-tak godina jako sam se htjela vratiti u Zagreb jer sam imala osjećaj da ću biti u centru događanja, da živeći negdje drugdje propuštam ono što najviše volim: kazališne predstave, izložbe, susrete s drugim umjetnicima, a sada sam pomirena s time da se tamo neću nikada vratiti i dovoljno mi je moje more. Mogu se zamisliti da živim na otoku, u nekom malom mjestu, da imam blizinu mora, da čitam i uranjam u sebe. Dubrovnik me podsjećao na Hvar i bio je uvijek neka zlatna sredina. Veći je grad od Hvara, na kopnu je, više mi nudi u kulturološkom smislu, ima svoje ljepote i, što je najvažnije, pruža mi ostvarenje mene kao glazbenice, jer je kruna našeg zvanja, osim solo karijere naravno, sviranje u orkestru. Na ovome sam mu jako zahvalna. A da ne bih osjećala skučenost mentaliteta i opet prostornu odsječenost moram svaka dva, tri mjeseca negdje odletjeti.
Foto: Vedran Levi/Dubrovačke knjižnice