Hrvatska U16 košarkaška reprezentacija osvojila je nedavno zlato na Eurobasketu u Novom Sadu pobijedivši Španjolsku 71–70, a MVPigre je, što zapravo i ne iznenađuje, Dubrovčanin sa zagrebačkom adresom Roko Prkačin, sin slavnog košarkaša, ponosnog oca Nikše Prkačina.
Simpatičnog 203 centimetra visokog centra uhvatili smo na kratkoj pauzi kako bismo saznali nešto više o prošlom Eurobasketu, ali i budućnosti, bližoj i daljoj, kao i euforiji koja ga, čini se, još drži.
Možeš li se vratiti u prve minute utakmica, kraj utakmice, osjećaj…
Ne mogu, zapravo! Bila je tolika euforija koju sad ne mogu niti opisati, ali na početku je vladala velika nervoza. Na kraju svega – euforija i velika sreća. Ne znam kad ću to opet ponoviti…
Na idućem prvenstvu?
Nadam se! (smijeh) Daleko je još do tog.
Most Valuable Player postao si nakon što si izabran u najbolju petorku prvenstva, a nakon što si bio redom treći strijelac, drugi skakač i sedmi asistent EP-a. Što smatraš svojim najboljim potezom?
Ključ je u tome što sam svaku utakmicu igrao isto, s konstantom i odigrao na najboljoj mogućoj razini. Možda i to što sam ‘vukao’ ekipu do svih utakmica.
Oko tebe su svi ponosni, ipak si dosegao trenutno najvišu razinu u karijeri.
Svi su pratili, čestitaju nam, ponosni su… A da, podignuta je ljestvica, osjećaj je fenomenalan.
Kako se ekipa pripremala?
Imali smo ekipne pripreme, ali ovo ljeto bilo je drugačije jer igram za dvije generacije. Tri tjedna prije kraja škole otišli smo u Argentinu na pripreme za prvenstvo. To je trajalo do kraja srpnja, pa sam dobio nekoliko dana odmora, potom nove pripreme, ukupno tri mjeseca. Da, mogu reći da je bilo naporno, ali – isplatilo se!
Koja su daljnja očekivanja, imaš li tremu pred utakmice?
Uvijek imam tremu i očekivanja jer mislim da je ovo tek početak. Trenutno se fokusiram na budućnost i nadam se da će biti još bolje, i bolje…
Kad smo već kod budućnosti, postoji li neki klub-želja?
Svi me to pitaju, ali ja bih htio prvo probati hrvatski klub, odnosno Cibonu, potom neki europski klub, tek onda možemo pričati o NBA, ako uopće dođem do te razine. Htio bih proći sve te košarke, jer su sve drugačije.
Trenutno si u Rudešu.
Potpisao sam prije nekoliko dana, a radi se o posudbi. Ipak je korak više, jer je riječ o drugoj kategoriji. Ne znam ništa o tome, kakva je ekipa i to, svakako je skalin više za mene i mislim da je pravi korak jer nije previsoko, predaleko, odnosno prevelik zalogaj za mene. Idem lagano, skalin po skalin. To je, po meni, dobar potez. Mislim da ću se dobro uklopiti jer je mlađa ekipa, sve su momci oko 20 godina, i baš se veselim. Pokazat ću najbolje što znam. A svakako ću igrati juniore i kadete za Cibonu.
Cibona je ipak…
…Ime. Moj klub, tu sam se izgradio na neki način, već nekoliko godina sam tu. Kao obitelj.
Potpora obitelji je velika i to se itekako osjeti.
Tri brata i sestra, velika je to potpora. Najstariji sam, a cijela obitelj se, osim dvojice mlađe braće, bave sportom i okrenuta je prema sportu, počevši od mog oca, koji mi je velika potpora i usmjeravao me cijeli život. Takvo je ozračje. Otac me usmjeravao trenerski, uvijek je htio da je sve najbolje i najbolje za mene i moj napredak. Velika mi je potpora u svemu tome i drago mi je da ga imam uza se.
Koliko puta dnevno treniraš? Kako izgleda jedan tvoj dan kad nisi u dvorani?
Dva puta dnevno, otprilike, a što radim kad ne treniram? Hm, ne znam kad je to (smijeh). Kad su praznici sam na moru, inače učim, hvatam i tjeram školu. Nije lako, Gimnazija je to (smijeh). Trudim se!
Ljudi vide talent.
Stvorila se velika euforija oko svega ovoga, a možda je to malo previše, jer ipak smo mi djeca od 16 godina. No, lijepo je čuti da ljudi poštuju to što smo ostvarili, pomalo djeluje nezamislivo.
Djeca jeste, ali pohvaliti se možete rezultatima koje postižu odrasli.
Istina.