Marina Filipović početkom svibnja je imenovana novom voditeljicom Kulturno-povijesnog muzeja, a proteklu srijedu, 14. svibnja, u Etnografskom je muzeju predstavljen katalog izložbe „Iza objektiva: Jero Pugliesi, učeni gospari i tempi passati“, kojeg je ova viša kustosica Dubrovačkih muzeja autorica. Više nego dostatan povod za razgovor…
Koje su Vaše smjernice u radu i ciljevi koje želite realizirati na novoj funkciji?
Kao i ostali kolege voditelji unutar Dubrovačkih muzeja, zadužena sam za organizaciju i provođenje stručnog dijela poslovanja. Stručni dio poslovanja odnosi se na našu osnovnu djelatnost – očuvanje, zaštitu, prezentaciju i interpretaciju kulturne i umjetničke baštine. Sve nabrojene aktivnosti provodimo kroz godišnje programe koje kreiraju kustosi u sinergiji s restauratorima, pedagozima, ravnateljicom i ostalim stručnim službama u sastavu Muzeja.
Predstavljeni katalog prati i istoimenu izložbu koja je otvorena u travnju, a posvećena je opusu ovog znamenitog liječnika. Recite nam više o samoj izložbi, motivu da pozabavite upravo ovim materijalom, odnosno o čemu svjedoči sadržaj ove izložbe?
Ideja za ovakvu izložbu javila se onog trenutka kad sam uzela u ruke dio tih fotografija i shvatila da u Zbirci imamo nešto iznimno vrijedno i zanimljivo, javnosti potpuno nepoznato. Otkrićem da se iza inicijala J.P. krije Jero Pugliesi otvorio se sasvim novi pogled na mogućnosti izložbe amaterske fotografije. Otkupima i donacijama u zadnjih desetak godina obogaćen je fundus Zbirke fotografija i fotografskog materijala Kulturno-povijesnog muzeja, a ono što me posebno raduje jest činjenica da smo došli do još fotografskih radova Jera Pugliesija. Na taj način poprilično se zaokružilo Pugliesijevo fotografsko stvaralaštvo i bilo je logično da se krene u realizaciju izložbe. Trebalo bi jako puno riječi da se opiše njegov urođeni dar i osjećaj za fotografiju, no samo jedan pogled na bilo koju Pugliesijevu fotografiju otkriva izniman senzibilitet i neosporan fotografski talent. Volim istaknuti da je ovo izložba za svakoga, bio ljubitelj fotografije ili ne. Tematski repertoar Jera Pugliesija jako je širok; svojim fotoaparatom zabilježio je motive iz svakodnevnog života, arhitekturu Dubrovnika i okolice, ljude i običaje tog vremena… Svaka fotografija ima umjetničku, povijesnu i dokumentarnu vrijednost.
Što Vas najviše veseli u Vašem radu? I sada kad budete na poziciji voditeljice Mzeja za pretpostaviti je da možda i nećete, uz ostale obveze, imati jednako vremena za istraživanje i kreiranje izložbi? Ili ćete se ipak potruditi ga naći, osloboditi?
Najviše se veselim novim otkrićima, donacijama i otkupima, a posebno kad se nekako sve poklopi kao što je bio slučaj kod Jera Pugliesija, pa onda u konačnici imamo jedan fini izložbeni projekt. Naravno, s trenutne pozicije voditeljice muzeja imam nešto manje vremena za istraživanje i osmišljavanje buduće izložbe ili nekog drugog projekta, ali tu je ono slobodno, privatno vrijeme koje ću po potrebi koristiti za nešto što bih htjela ostvariti.
Od kad u Vama tinja ljubav prema kulturnoj povijesti? Od malena ili je studij odabran onako baš u zadnji momenat?
Oduvijek sam znala da ću se baviti nekom kombinacijom umjetnosti, kulture i povijesti, a pred kraj srednje škole shvatila sam da će mi studij povijesti umjetnosti otvoriti više mogućnosti. Upravo na studiju upoznala sam se i s poviješću fotografije. Naime, moj dragi profesor, pokojni Antun Travirka naučio nas je jako puno i na neki način je brojne studente usmjerio prema muzeologiji i fotografiji. Uvijek ću mu biti zahvalna na podršci koju nam je davao tijekom cijelog studija i ogromnom znanju koje je nesebično dijelio s nama.
Koja su Vam istraživanja i izložbe koje ste radili do sada bili najzanimljiviji i zašto?
Svaka izložba i svako istraživanje imaju svoje čari i draži, a meni su najdraže izložbe „Iza objektiva: Jero Pugliesi, učeni gospari i tempi passati“ te „Zrcalo koje pamti: dagerotipije iz dubrovačkih zbirki“. Izložba o dagerotipijama je moja prva izložba na temu fotografije, a ujedno je bila i prva izložba u Hrvatskoj posvećena isključivo tom najstarijem fotografskom procesu s pomoću kojeg se dobivena slika mogla trajno sačuvati. Izložba o Jeru Pugliesiju definitivno je moja najdraža izložba iz više razloga. Ne događa se tako često da imate vrhunski materijal koji je nepoznat i stručnoj i široj javnosti, a koji je iznimno kvalitetan. Kad tome pridodate i osobine koje je imao Jero Pugliesi, onda jednostavno shvatite da je to dobitna kombinacija, nešto što se rijetko događa u karijeri. Nisam sigurna hoću li još jednom naići na ovako značajno otkriće. Po pitanju istraživanja moram priznati da sam uživala dok sam s kolegicom višom kustosicom Lucijom Vuković pripremala izložbu „Obitelj Bona – stoljeća utkana u povijest Grada“. Zadatak je bio zahtjevan – dati sažeti prikaz povijesti vlastelinskog roda koji je dao mnoštvo istaknutih pojedinaca u svim aspektima kulturnog, društvenog i političkog života Grada, no par mjeseci smo provele u društvu iznimnih i zanimljivih, pomalo zaboravljenih ljudi.
U kojoj mjeri je „prosječan“ građanin Dubrovnika svjestan značaja naše kulturne povijesti, zainteresiran za saznavanje o njoj? I koliko je kao zajednica čuvamo?
Imam dojam da se zadnjih godina širi svijest o važnosti kulturne povijesti i baštine koju smo naslijedili. Smatram da svi trebamo raditi na tome da ta svijest ne bude samo površna, u smislu nabrajanja činjenica u čemu smo sve bili prvi i po čemu smo jedinstveni, nego da moramo osvijestiti što to stvarno znači, koliko je neprocjenjivo i koliko je važno mudro upravljati tom baštinom. Ne možemo generalizirati pa reći da su mlađe generacije nezainteresirane u odnosu na starije ili da su starije generacije umorne od svega, pa im se ne da niti razmišljati o važnosti kulture, povijesti i baštine. Iz muzejske prakse vidim da ima puno mladih ljudi koji nam dođu s velikim predznanjem iz škole ili od doma i žele naučiti još nešto novo. Također, na muzejske izložbe, vodstva ili predavanja dolazi nam i veliki broj starijih ljudi koji podijele neka svoja znanja sa svima nama.
Foto: Privatna arhiva