Vrsna jezikoslovka, dugogodišnja profesorica Hrvatskog jezika pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu, danas umirovljenica i autorica mnogobrojnih djela kojim promiče korištenje standardnog jezika, Nives Opačić pred prepunom Saločom od zrcala, a povodom Mjeseca hrvatskog jezika u petak je predstavila svoju najnoviju knjigu ‘Osjenčane riječi’.
Tom prilikom za čitatelje DuLista ocijenila je razinu jezične kulture u medijima, posebice televizije, osvrnula se na više-manje prigodno bavljenje problematikom hrvatskog standardnog jezika, ali i progovorila o tobožnjim ‘jezičnim čistuncima’.
Svojim radom na promicanju hrvatskog standardnog jezika u javnosti ste prisutni već desetljećima. Ipak, ponajviše Vas ljudi poznaje zahvaljujući HRT-ovoj emisiji ‘Dobar dan, Hrvatska’ gdje na samom kraju programa ukazujete na govorne pogreške koje su napravili voditelji ili njihovi gosti. Vaš britak, katkad ironičan pristup, nesumnjivo, sviđa se gledateljima. No, najčešće Vaše izlaganje prekine glazba odjavne špice. Ljuti li Vas to?
Televizija kao javni medij ima po zakonu obvezu određenu pažnju posvetiti hrvatskom jeziku. Njima je logično mene tamo postaviti i hoće li me prekinuti u pola riječi nije važno. Rado se sjetim pisma prof. Dubravka Škiljana kojeg mi je poslao povodom izlaženja jedne moje knjige. Rekao je: ‘Ja se Vama divim kako uporno želite naučiti nešto nekoga koji to uporno ne želi.’ Sebi uopće više ne utvaram da mogu nekoga nešto naučiti. Ja sad imam drugo poslanje – ako gluposti može biti malo manje, neka je bude. Na televiziju, vidite (drži u ruci), nosim poklopce od jogurta jer na njima lijepo piše ‘s/sa komadićima voća’. Oni bolje znaju kada upotrijebiti s ili sa nego HRT. Moje gostovanje je postalo jedan humoristični kutak. Shvatila sam zašto me prekidaju. Sad sam odlučila čim čujem moju ‘flipersku’ glazbu ću zašutjeti. Ima jedan izvrstan Fellinijev film. Zove se ‘Ginger i Fred’ te razotkriva samu srž televizije. Dok te trebaju iskoristit će te, poslije će vas odbaciti kao krpu. Dovoljno vam je znati kako ti programi dolaze na naš ekran – kao po Duhu Svetome. Nema pripreme. Upadaju jedno drugome u riječ. U kojem bi to sinopsisu ili scenariju pisalo da se voditelj obrati gošći i kaže ‘Vi ste bila lijepa pa ste se skidali u jugoslavenskom filmu?!’.
Kritični ste i u svojim kolumnama koje pod zajedničkim nazivnikom ‘Duboku kop’ objavljujete u Vijencu. Međutim, ne stajete na jezičnoj kritici već često izražavate nenaklonost spram ‘novostvorenih’ običaja npr. Adventa.
Smisao Božića, sama riječ kaže da je to mali Bog, izgubio se. O tome sam pisala u jednom svom tekstu kako su dva starca istjerala jedno dijete. A, koji su to starci? Njih su dva poput blizanca – Djed Mraz i Djed Božićnjak. Drugi je izgleda svetiji jer ima Božić u sebi, a Mraz je neka socijalistička tvorevina, premda ako je zimski čovjek, zašto se ne bi tako zvao. Ako dođete u turski grad Pataru odakle je sv. Nikola na ulazu srest će te upravo tog debeljka. To bi se jednostavno moglo izreći uzrečicom: ‘Došli divlji i istjerali pitome’. To je smjena onog što smo dosad poznavali. Mi si takav konzumerizam nismo mogli priuštiti. Sreća je što nismo. Još uvijek pamtim one svilene bombone na boru, zamotane s malo raščupanim krajevima koji su se mogli pojesti, ali je bilo šteta. Slavili smo Božić kada se to nije smjelo. Nismo ga doduše slavili u katakombama, ali u kućama je bilo blještavilo. Ta dva starca ukrala su dijete koje nam je nosilo darove. A gdje je ono ostalo? Tamo gdje je uvijek bilo – u podrtoj štalici, na slamici. Ja mogu o sebi misliti kao o hodajućem anakronizmu. Međutim, ono što mi daje snagu je jedan podatak da su po mom tekstu ‘Lift na Filozofskom fakultetu’ učenici periferne, siromašne škole Kozari boku napravili igrokaz. To mi daje poticaj da dalje hodam, gledam, slušam, pribilježim, osvrnem se i nekomu nešto prenesem.
Kako biste ocijenili jezičnu kulturu u Hrvata?
Kako u kojem razdoblju. U bilježnici koju imam otkad su me prije kojih godinu i pol dana pozvali na HRT da analiziram govornu emisiju ‘Dobar dan, Hrvatska’, se vidi da su pogreške više-manje tipske. Međutim, ono što ulazi u nekulturu hrvatskog standardnog jezika su naglasci. Oni su u današnjem hrvatskom standardnom jeziku najugroženiji jer se njih nitko ne pridržava. To je vama možda čudno s obzirom na to da se u Dubrovniku tako ne govori. No, budući da je Zagreb na kajkavskom području, a kako je danas postao, što mu vole govoriti, ‘metropola’, onda je prisutno nametanja tog kajkavskog idioma cijeloj Hrvatskoj. To ne smije tako biti, nego se mora voditi računa kojem je prostoru namijenjen program. To nije lokalni program ili zavičajni, već prvi program kojeg gledaju svi. Ali kako gledaju? Tako da su neki nezadovoljni, drugi su manje ili više zadovoljni. Standard služi tome da na cijelom području jednog govornog jezika je on razumljiv svima. Problem je jer se taj standard nigdje ne govori već se mora učiti. Čim vi kažete da s nešto mora učiti tu ste taknuli u nepopularnu žicu. Dakle, hrvatskom jeziku se pristupa više-manje prigodno. Sad je Mjesec hrvatskoga jezik pa će doći Dani hrvatskoga jezika, onda Dani materinjeg jezika. Kad bi to bila briga 365 dana u godini onda bi možda bilo i drukčije. Uvijek volim istaknuti prof. Žmegača koji mi je znao reći: ‘Kad bi tako govorili Nijemci u njihovom parlamentu, onda ih ljudi više ne bi birali.’
Hrvatski jezik je odavno standardiziran, odnosno normiran, međutim, mi ga uporno odbijamo usvojiti. U kome ili čemu je problem?
Mi čak i iz toga standardnog jezika koji je normiran biramo što hoćemo ili nećemo. To ne može tako. Ili ga usvojimo kao cjelinu ili nemojmo njime služiti. U prvom redu trebalo bi voditi računa na kojem idiomu se održava nastava. Ona ne bi smjela biti samo prepuštena nastavi hrvatskog jezika. Premda ni ta nije besprijekorna. Ne može fizika ili matematika biti na lokalnim izričajima. Nastavnici dosta ležerno tome pristupaju. Svi se kunu u gđu. Struku, ali ona nije ništa drugo nego odraz opće klime. Para vrti gdje burgija neće. Današnji studenti su potpuno nezainteresirani. Nama nije padalo na pamet profesoru koji bi nas vodio na teren, u autobusu reći ‘Može li to malo tiše, ne možemo spavati!’. To proživljava moj sin koji vodi terensku nastavu na PMF-u. Vi možete naučiti nekoga samo ako on to želi. Ima tu časnih iznimaka, pa čak i u Dubrovniku. Mirjana Žeravica je moja bivša studentica. Izvrsna profesorica predana radu. Ali takva je bila i studentica. Od 200 studenata koliko se tada upisivalo na Kroatistiku, ako ih je danas 10 posto takvih, puno sam rekla.
Što biste izdvojili kao najčešće pogreške u poznavanju hrvatskoga jezika, a koji se koristi u sredstvima javnog priopćavanja?
Zablude su te da svatko tko govori hrvatski jezik odmah govori standardnim. Upravo je razgovorni, čak šatrovački, potisnuo sve ostalo. Recimo u novinama imate naslove ‘Nema love u blagajni’. To u jednom ozbiljnom mediju ne bi smjelo pisati. Također, sve je veći prodor birokratskog, administrativnog jezika i to naročito kad ljudi misle da to predstavlja neki stil. To je umjetan jezik koji ne odgovara situaciji. Ja obično kažem: ‘Ne možete ići u kazalište u ribičkim čizmama do ‘tura’ jer ne pristoji se tako’. Zašto ne bismo i u jeziku takav bonton gajili. (Pokazuje na bilježnicu) Ovdje je samo dio onoga što bilježim o medijima. Primjerice, ‘sprovesti’ i ‘provesti’ nije isto. Možeš ‘sprovesti’ nekog zarobljenika, ali ‘provesti’ ćeš zakone. Dođi ‘kod mene’, umjesto ‘k meni’ ili ‘gdje’ ideš. Uz glagole kretanja ne može biti pitanje ‘gdje’ jer ono označava mjesto, može biti ‘kamo’ – cilj ili ‘kuda’ – kojim putem. Danas se često govori o iseljavanju – ljudi ‘iseljavaju’. Trebamo reći objekt u akuzativu – seliti što. Oni sebe iseljavaju – iseljavaju se. ‘No međutim’ ili ‘čak štoviše’ su nepotrebni izrazi koji znače isto. Izostavljamo kondicional. Glagol ‘biti’ konjugiramo kroz sva lica ‘bi, bi, bi’ umjesto, ja ‘bih’, ti ‘bi, on ‘bi’, mi ‘bismo’, vi ‘biste’, oni ‘bi’. Tako govore svi, od akademika do manualnih radnika.
Osim naglasaka, hrvatski standardni jezik ugrožen je nasrtajima tzv. globalizama.
Godine 2006. napisala sam knjigu ‘Hrvatski u zagradama’. Najprije je bio napisan engleski termin, a onda su hrvatski stavili u zagradama da se razumije o čemu se radi. Šest godina nakon toga, 2012. također u izdanju Hrvatske sveučilišne naklade izašla mi je knjiga ‘Hrvatski ni u zagradama’. Dakle, nema ga više ni kao objasnidbenog jezika. Sve je preuzeo taj engleski kojeg mislimo da poznajemo. Primjerice, ‘Gerrymandering’. Što je to? On se pojavljuje o izborima jer to znači umjetno krojenje izbornih okruga tako da struktura na vlasti zadrži svoje pozicije ili da ih osvoji. Nekad je Novi Zagreb išao do Zadra kako bi obuhvatio cijelu Liku. Gerrymandering je poznata stvar, ali kad bi vam netko rekao ‘prekrajanje izbornih jedinica’ to bi se odmah nešto bolje razumjelo. Onda, ‘greenfield’ i ‘brownfield’ investicije. Njima se barata da kažete ‘kruh’ i ‘mlijeko’. Jednostavno, nešto su ulaganja ispočetka, iz ničega, a drugo u nešto postojeće. Da ne spominjem ‘outsourcing’. To je krasna riječ čak je i razgovorna postala. ‘Morate se outsourcati!’ Svi ‘nešto’ moraju, ali ‘što’, još nisu shvatili. Nitko nije rekao ljudima – to vam znači ostat ćete bez posla.
Zanimljivo je kako se promjenom političke vlasti u Hrvatskoj u govor često ‘puštaju’ neke novotvorenice, usudila bi se reći ‘izmišljenice’, a ‘preinačavaju’ riječi zbog bojazni kako su posrijedi npr. srbizmi.
To je sasvim razumljivo jer moraju pokazati da nešto rade. Kako bolje ako ne nečim što će se odmah prvo vidjeti. Međutim, reći ću vam kakve su to riječi. Sasvim su u redu. Samo zašto se mijenjala jedna, a druge dvije iste nisu? Recimo od glagola ‘moliti’, imenica bi bila ‘molba’, od glagola’ tužiti’ ‘tužba’, od ‘posuditi’ ‘posudba’. ‘Molba’ više u službenom prometu nije ‘molba’ nego ‘zamolba’. ‘Tužba’ i ‘žalba’ ostala je ista. Zašto nije mogla i ‘molba’? Formant je isti – ba. Oni nemaju širok raster pa promijene prvo što im padne pod ruku samo kako bi pokazali ‘da nova metla dobro mete’. Nisu postali čistunci već sve veće neznalice. Zapravo su pokvarili i ono što je bilo dobro. ‘Čas’ ili ‘časak’ je sasvim u redu kada se misli na ‘tren’ ili ‘trenutak’. ‘Za jedan časak radosti, hiljadu (još jedna riječ zbog koje će me kroz prozor izbaciti) dana žalosti’. Jako se dobro zna da je ‘podrijetlo’ jer je ‘porijeklo’ samo ijekavizirani oblik ‘porekla’. S druge strane lijepo prosperira ‘uputstvo’ što ne bi smjelo jer je u hrvatskoj jeziku pravilan izraz ‘uputa’ ili ‘naputak’. Možete ga pronaći na nekim preparatima ili lijekovima gdje opisuje kako se čime rukuje. Zašto na to nisu skočili? Jer ne znaju! Mi smo stvaranjem hrvatske države imali priliku napraviti pravopis koji će biti koristan, dobar i lak za učenje svima. Nismo je iskoristili. Zašto? Pogledajte kojim se tempom pravopisi tiskaju. Ako svake godine dobivate novo izdanje pravopisa s novim rješenjima istih autora, pametnom odmah dosta. To je jedan lukrativan posao. Ovo mogu reći mirne savjesti jer nikad u tome nisam sudjelovala. Mnogi me znaju pitati kako će izgledati hrvatski jezik za 20 godina. On će nekakav biti. Ono što vam pouzdano mogu reći – bit će bez mene!
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 6. ožujka 2019.