Kad smo je pitali da nam nabroji koliko je puta proglašena najboljom sportašicom Grada Dubrovnika i naše županije, nasmijala se. ‘Nakon petog puta sam prestala brojati’, rekla nam je proslavljena judašica i članica JK Dubrovnik Ivana Šutalo, poznatija kao – Kike. Broji preko dvjesto medalja, osam pehara, a od 2012. sedam je puta bila najbolja sportašica Grada Dubrovnika, dok je najboljom u županiji proglašena nekoliko puta. ‘Divota je kad primiš takve nagrade’, govori nam Šutalo. Ističe kako joj je drago što je ove godine Petrunjela Pavić proglašena za najbolju sportašicu Grada Dubrovnika.
—Čovjeka imponira kad je najbolji jer je dao cijeli svoj život u sport. I normalno da želi da ga se proglasi najboljim. No, imam dojam da kad se ‘forsira’ svake godine ista osoba, sve postane monotono. Dodjeljivanjem nagrada mladim sportašima, potiče ih se na bolji rad – ističe za DuList Šutalo koja se nedavno vratila treninzima u sportskoj dvorani nakon više od mjesec dana ‘karantene’. ‘Ovo je bila velika pauza za mene, ali i za sve sportaše’, rekla je.
Devedeset posto sportaša nije moglo trenirati svojim normalnim intenzitetom i tempom, kao što je to bio slučaj prije karantene. Mislim da nam je svima poremetio način treniranja, ne samo meni, kojoj je za treniranje juda potreban sparing partner
Trening u kućnom izdanju nije isti kao što je trening u dvorani, pogotovo u Vašem sportu. Kako ste održavali svoju aktivnost?
Zadnji pravi trening odradila sam prije karantene. Pošto je ovo trebala biti olimpijska godina, išla sam u Split na treninge. Inače, trebala su mi dva rezultata za uhvatiti olimpijsku normu, međutim na kraju neće biti ništa od toga. Devedeset posto sportaša nije moglo trenirati svojim normalnim intenzitetom i tempom, kao što je to bio slučaj prije karantene. Mislim da nam je svima poremetio način treniranja, ne samo meni, kojoj je za treniranje juda potreban sparing partner. Mogu se odraditi neke vježbe za snagu, ali opet – nije to to. Kao što nogometašu ne može ništa nadomjestiti loptu, tako se ni nama ne može nadomjestiti sparing partner. Ali, trčala sam, uspjela sam odigrati i stolni tenis, čisto radi koordinacije. Naviknuta sam kretati se, a što mi je bilo ograničeno zbog karantene.
Jeste li se odmorili?
Jesam, u jednu ruku mi je ovo dobro i došlo. Ljudi su u ovom razdoblju napravili neke stvari koje možda ne bi nikad. Kao što je pituranje ograde (smijeh).
Odgođeni su svi turniri i pripreme do sedmog mjeseca?
Tako je, jer se ne želi stvarati rizik od zaraze. Ako bi se organizirao neki turnir, a s obzirom da su svi sportaši bili u karanteni i nisu mogli trenirati na normalan način, mislim da bi bilo dosta ozljeda. Nisu svi na istoj fizičkoj i mentalnoj razini kao što su bili prije. Moj sport je specifičan. Nisam mjesec i pol dana obukla kimono, tako da ako mi sutra netko kaže, idi se boriti, bilo bi kao da je rekao: ‘Idi trči maraton’. Mislim da neće biti lagano, ali će se ići punim tempom.
I dalje ste u svojoj kategoriji?
Jesam. I dalje sam u svojoj kategoriji +78. Sve preko te kilaže je dobro došlo (smijeh).
Na Svjetskoj rang listi trenutno ste 35., kao i na onoj olimpijskoj. Rekli ste da su Vam nedostajala tri rezultata za ‘uhvatiti’ normu.
Za ulazak u normu mi je falilo 600 bodova. To su dva rezultata, odnosno turnira. Trenutno na listi vlada teška konkurencija. Bila sam u top 15 jedno vrijeme na svjetskoj listi. Uvijek može bolje, ali zbog zdravstvenih se problema lani nisam mogla popeti na listi pa sam morala ovisiti o zadnjoj godini hoću li napraviti rezultat ili neću. U svakom slučaju je dobro i ne želim se požaliti.
Kakva Vam je u konačnici bila 2019., a koji Vam je daljnji plan u ovoj godini?
Zbog navedenih problema sa zdravljem, u principu nisam pola godine mogla trenirati zbog čega je cijela 2019. automatski pošla ‘nizbrdo’. Napravila sam dva rezultata, na Grand Prixu sam bila peta i na Openu treća. No, to je sve nedovoljno s obzirom na to kakve sam rezultate priželjkivala i kakve sam dosad imala. Išla sam prema napretku u ovoj godini, stala sam napokon na noge i odlično je krenula, ali je onda stigao koronavirus. Što se tiče rezultata u 2020., imala sam par plasmana na Grand Prixevima, što je odlično jer se ti bodovi gledaju za odlazak na OI. U biti, svaka je borba odlučujuća i presudna za odlazak. Nekad ljudi možda to ne uviđaju i govore: ‘Vidi kako je ispala u prvom kolu’. Ali, kad moraš ući u klinč s nekim tko je prvi na svijetu, ili je u top 20, a za njih si praktički početnik, mislim da je to teško. Znaju svaki tvoj korak i čekaju kad ćeš pogriješiti. To je nevjerojatan pritisak. Ljudi ne shvaćaju pritisak. Naviknuli su da u mlađim danima ostvaruješ rezultat, dođeš u seniore i više tih rezultata nema, pa promisle: ‘Ništa više ne može!’. Ali nije tako, nego si prije bio među najboljima u svome uzrastu, a sad si u seniorima koji imaju više godina iskustva od tebe. Iskustvo je u ovom slučaju presudno. Daljnji plan bi bio nastavak treninga, dok se sve ne vrati u normalu i dok naša organizacija ne odluči dopustiti natjecanja.
Sedam puta je Šutalo proglašena najboljom sportašicom Grada Dubrovnik
Poboljšavaju li se s vremenom uvjeti za mlade hrvatske sportaše?
Prije dvadeset godina, sportaši nisu mogli ići na natjecanja u ovim omjerima kao danas niti putovati avionima. Nismo mogli ni mi u mlađim danima. Sjećam se kako smo prije išli autobusima do Grčke, ili do Španjolske. Kako vrijeme odmiče imamo sve bolje uvjete i više sredstava. Na puno više priprema idemo, a one dosta znače. Jer, u kampovima u Hrvatskoj sudjeluju samo Hrvati i već smo svi naučeni jedni na druge. Kad se s nekim boriš, znaš mu prednosti i mane. Odlaskom u kampove u druge države, imaš priliku boriti se s ljudima s kojima ćeš se vjerojatno boriti na natjecanjima. Samim time stvaraš dodatnu prednost. No, uvijek može bolje i postoji mjesta za napredak, u našem, ali i svim ostalim sportovima.
A, tko su judo nade u Dubrovniku? I treniraju li oni u dobrim uvjetima?
Mislim da imamo dosta mladih i perspektivnih nada. Prva je Petrunjela Pavić koja je ove godine bila najbolja sportašica Grada, tu je i Anđela Violić te Iva Oberan iz JK Župa dubrovačka. Judo je u našem gradu stabilan i sigurno će opstati. Imaju mogućnost za napredak i dolazak na veću razinu. Ako se nastave baviti sa sportom, mogu biti u samom vrhu. Na hrvatskoj judo sceni prevladavaju žene, što je u drugim zemljama drukčije. Što se tiče uvjeta, odnosno dvorane, za naše je potrebe sasvim dovoljna. Mi smo sretni, što se tiče našeg sporta. Naravno, bilo bi bolje da je možda malo veća, pogotovo zbog drugih sportova.
Veliki se broj sportaša odlučuje i na trenersku karijeru. Vidite li sebe kao trenericu?
Sigurno je da se jednog dana vidim kao trenericu. No, sportaš koji jednog dana želi biti trener, ne mora biti dobar trener. Može biti katastrofalan trener, a takva mogu biti i ja. Čovjek ne zna dok se ne okuša u nečemu. Sigurno se vidim u tome jer bih znala kako se ponašati u određenim situacijama zahvaljujući dosadašnjem iskustvu. Uz to, volim raditi s djecom. Mogu ih trenirati na temelju iskustva, ali opet, u ovoj situaciji to nije dovoljno pa je potrebno završiti tečaj ili fakultet. Također, stalno se mijenjaju pravila u našem sportu. Kad sam počela trenirati, sve je bilo dozvoljeno. ‘Maknuli’ su dosta toga, kao što je hvatanje za noge. Sport se s prolaskom vremena konstantno mijenja. Vjerujem da će tako biti u budućnosti i treba stalno ići u korak s vremenom. Ali, jednog dana bih sigurno htjela raditi s djecom.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 29. travnja 2020.