U svojem programu nastojala sam pomiriti lokalno, regionalno i europsko te pružiti priliku mlađim umjetnicima i svim članovima HDLU-a da predstave svoja djela. Namjera mi je bila ponuditi po jednu izložbu renomiranoga hrvatskoga umjetnika te značajnoga europskoga umjetnika godišnje. Bila bih predstavila hrvatske autore iz različitih regija kao što su Ladislav Kralj Međimurec, Karlo Afan de Rivera (mostarski Dubrovčanin), Vladimir Meglić, Krešimir Nikšić, Dražen Trogrlić…
Našli bi se tu i strani umjetnici koji su imali kontakt i nadahnuće Dubrovnikom poput Csontvaryja, Edwarda Okuna, Adriana Scotta Stokesa, ali i velikani fotografije koji su se bavili Dubrovnikom Kurt Hielscher, Lucien Roy, Alfred Pichler, kao i lokalni kipar Asim Hebib – ističe za DuList akademska slikarica Ivana Jovanović Trostmann o dijelovima programa koje je pripremila kao jedna od kandidata za mjesto ravnatelja Umjetničke galerije Dubrovnik. Njezina je prijava odbačena zbog nepotpune dokumentacije, ali ova umjetnica nastavlja sa svojiim plodonosnim i nadahnutim radom. Ugostila nas je u svome domu te otkrila što trenutno priprema izložiti publici, usporedila prilike na likovnoj sceni Dubrovnika s onima diljem Europe i svijeta na kojima je izlagala te rekla ponešto o njezinom viđenju Dubrovnika kao grada kulture.
Većinom stvarate u svome domu, a trenutno na raspolaganju imate i atelier. Koliko okolina u kojoj radite utječe na Vaše stvaralaštvo?
Dominikanci su mi dali prostor crkvice svetog Jakova Pipunara i tamo mogu neometano raditi. Ipak, za velikih hladnoća i specifičnih uvjeta radim kod kuće. Uvijek je bolje raditi van kuće jer tako umjetnik može biti na miru, odraditi sve što treba, ništa me ne ometa, mogu se skroz isključiti i biti slobodna. I prije sam radila u ovoj crkvici, ali dominikanci su je bili odlučili obnoviti pa je nisam mogla koristiti. Kako su odustali od obnove, ponovno u njoj mogu slikati i jako sam zadovoljna.
Kojim biste riječima opisali svoju umjetnost?
Mislim da je svaka umjetnost izraz duše, njezinih najfinijih niti i da umjetnost takva nužno mora i biti. Naš rad najviše govori o nama samima. Bit će mi drago ako publika koja prati moj rad prepozna u njemu suptilnost duše, odnosno jednu radost stvaranja. To je najvažnije kod umjetnika. Ako se čovjek odmakne od radosti, ulazi u drugu vrstu osjećaja i težnji koje mu ne donose zadovoljstvo. Radost stvaranja usko je povezana s radošću života.
Percipiraju li Dubrovčani poruke koje im svojom umjetnošću šaljete?
Nekome je moja umjetnost bliska, nekome pak nije. Sve se to razlikuje od osobe do osobe, njezinih stavova, shvaćanja i opredjeljenja. Zato potpuno razumijem i one kojima se ona sviđa kao i one koji u njoj ne vide moje poruke. Kao što u susretima s ljudima ostvarujemo puninu i pronalazimo sličnosti, tako je i u umjetnosti. To je mnogostranost života koja je uvijek zanimljiva.
Koliko se u Vašem slikarstvu ogledaju Vaša životna iskustva? Možete li usporediti svoju likovnost s početka Vašeg djelovanja u odnosu na sadašnji trenutak?
Uvijek mi je najbitnije bilo raditi. Ako otkrijete nešto što vas zadovoljava, u čemu se pronalazite, što mislite da ćete znati raditi u žvotu, najvažnije je to razvijati, a posebno ako to volite. Ako imate određenu dozu talenta, volju i radišnost te ljubav može se napredovati. Počeci su uvijek zahtjevni pa tako i u slikarstvu. Nekada se počinje s manje, a nekad s više uspjeha. Moji su počeci bili vrlo mukotrpni jer sam počela raditi u školi, uz nju sam slikala i skupljala novac da bih kupila slikarski materijal. Trudila sam se, ali uvijek mi je imperativ bio da se u svome slikanju najbolje osjećam i izrazim sve ono što jesam.
U posljednje vrijeme prepoznati ste po slikanju velikih formata koji nisu učestali na dubrovačkoj sceni. Kako ste se za njih odlučili?
Ako volite slikarstvo, ono vam je cijeli svijet. Ne znači da je veliki format nužan niti da je on odraz kvalitete, ali lijepo je naći se u slici i biti dio slike, toliko duhovno uroniti u nju da ste jedno sa slikom. To je i radost, ali i opasnost da previše uđete u nešto što je ponekad zabluda, krivudanje, da se čovjek previše veže za svoje slikarstvo pa mora naučiti odvojiti i dio života koji to nije. Nekada toliko osjećate ljubav prema slikarstvu da zaboravite, primjerice, ručati ili obavljati dnevne životne zadaće.
Koji vas motivi u posljednje vrijeme zaokupljaju?
Trenutno je apstrakcija ona koja me raduje. Tu sam potpuno slobodna. Ipak, apstrakcija je vrlo zahtjevna i treba paziti na određena pravila u radu. Mora se voditi računa da promatraču ne bude naporna, da ne opterećuje. Treba promišljati što s njome izraziti, koliko ona djeluje na osobu koja je promatra, je li likovno usklađena. Apstrakcija je najteži dio slikarstva, traži od umjetnika potpun angažman dok, kada prenosim neki lik, mogu kombinirati i realizam i ekspresionizam i igrati se, a apstrakcija zahtijeva potpunu posvećenost. Potpuno je suprotno od onoga kakvom apstrakciju javnost percipira.
Nastaju li Vaša umjetnička djela u trenutku inspiracije ili se iza svake krije duboko promišljanje?
Nema zapravo pravila. Nekada počnem raditi sliku i vidim da sam u kratkom vremenu napravila nešto što je dosta uspješno. Ali, ponekad nakon dva dana pogledam sliku i vidim da nije to to, da je treba doraditi, da nije kompletna, potpuno izražena, likovno zadovoljavajuća, da se likovni govor još mora razviti. Ipak, inspiracija je nužna, to je duhovni poriv koji me natjera da počnem slikati i naslikam ono što sam trebala s određenom slikom. Nismo ni svjesni puno elemenata inspiracije.
Dubrovnik slovi kao grad kulture. Biste li rekli da se to još uvijek osjeti, je li nam to još uvijek glavna karakteristika ili je pak neka druga odrednica zadominirala?
To bi nam trebao biti imperativ, a pogotovo nama koji se kulturom bavimo i od nje živimo. Dubrovnik trebamo očuvati u tom stremljenju da on bude izraz kulturne baštine i da unutar nje predstavlja kvalitetu i da bude izgrađen u tom duhu kulture u potpunosti i do kraja. Opet, jedno su pokušaji, a sasvim nešto drugo konkretna rješenja i ono što smo uspjeli napraviti. Jako je puno još elemenata u tom segmentu na kojima se treba raditi.
Kakvom biste ocjenili umjetničku i slikarsku scenu u Gradu?
Ima vrlo zanimljivih mladih slikara koji su još u sjeni. U Dubrovniku je jako puno ljudi koji se slikarstvom vole baviti i to lijepo rade bez obzira na to jesu li akademski slikari ili ne. Oni su se u tome našli i daju ono najbolje od sebe. Što se tiče mlađih slikara, potrebno ih je i još više. U Udruženju Hrvatskog društva likovnih umjetnika popriličan nas je broj te svatko se od nas na svoj specifičan način trudi napraviti ono što voli i osjeća da mora.
Izlagali ste i u drugim zemljama od Japana, Mađarske, SAD-a, Italije. Možete li usporediti likovnu scenu u tim zemljama s onom u Hrvatskoj?
Zadnji put sam izlagala u Rimu i mogu reći da se kod njih svakako izdvaja više sredstava i ulaže u kulturu. Vrlo im je važno dobiti nekog novog slikara i da se netko novi svako malo pojavljuje na likovnoj sceni. Upravo se zato jako trude da tog umjetnika i pomoviraju. Posebno sam to osjetila u Rimu gdje su mi osim izlaganja mojih djela odmah ponudili gostovanje u emisiji na televiziju, razgovore, komentare, kritike. Taj njihov interes posebno me je taknuo. Što se tiče hrvatskog slikarstva imamo bogatu ponudu kao i Talijani, ali opet, oni se više trude i godinama imaju mogućnosti promovirati svoje slikare i vlastitu umjetnost. Međutim, i naše je slikarstvo vrlo bogato, imamo divnih umjetničkih ostvarenja i slikara koji su u rangu europske umjetnosti.
Nazire li se još koja suradnja s Udrugom hrvatsko-talijanskog prijateljstva?
Svakako, nakon gostovanja odmahsu se otvorile nove mogućnosti. Čim vide novu ponudu u smislu naše likovnosti kod njih, odmah se zainteresiraju i traže kontakte. Otvaraju se tako i nova vrata za druge umjetnike.
Na čemu trenutačno radite, što pripremate sljedeće dubrovačkoj publici?
Trenutno radim na izložbu koja će biti izložena u Galeriji Sebastijan i to u vrijeme korizme. Odnosi se na križni put te se u njoj ponovno želim okušati s velikim formatima.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 13. veljače 2019.