Šibenčanka Ivana Gulin ‘najsvježija’ je članica glumačkog ansambla Kazališta Marina Držića kojem se pridružila u kolovozu ove godine. Dubrovačkoj publici, međutim, predstavila se još 2017. kada je na pozornici parka Umjetničke škole Luke Sorkočevića zaigrala u Viktoriji od neprijatelja, a u okviru dramskog programa 67. Igara. Od tada, govori nam, prema njoj gaji poseban odnos te uživa odličan prijem kojeg pak namjerava dodatno učvrstiti s jesenskom premijerom Tramvaja zvan žudnja u gradskom teatru. S Ivanom porazgovarali smo u pauzama između proba.
Gluma Vam, koliko sam upoznata, nije bila prvi izbor. Kako ste se ipak na nju odlučili i kako je izgledao Vaš put do prvog umjetničkog angažmana? Vjerujem da je bilo uspona i padova, što biste rekli da Vas je formiralo?
Točno. U Šibeniku sam završila srednju medicinsku školu, smjer fizioterapeutski tehničar i nakon toga nekako mi se najlogičnijim izborom činilo upisati fakultet istog smjera u Zagrebu. No ubrzo sam uvidjela da mi nešto nedostaje i da nisam ispunjena poslom kojim se bavim. Odustala sam od studija i tražila se neko vrijeme. Gluma me oduvijek zanimala, ali interesantno, nikad se njome nisam bavila – nikakve radionice, tečajevi i sl. Kad god bi mi u tom razdoblju traženja gluma pala na pamet kao opcija rekla bih samoj sebi: ‘Ma daj, di si krenula. Baš tebe čekaju da im se pojaviš na Akademiji’. Međutim, upoznala sam gospodina Pera Mioča koji me potaknuo da odem na prijamni ispit te se na kraju isplatilo.
Prvi angažman imala sam u Teatru Exit u predstavi Disco svinje u režiji Matka Raguža. Kako je izgledao put do toga? Održana je audicija na koju sam pozvana i na kraju sam prošla. Ništa posebno za ispričati, ali meni je sve to iznimno puno značilo. Bila je to moja prva profesionalna predstava i u tom trenutku sam bila na drugoj godini studija glume. Morala sam obećati profesorima da neću izostajati s predavanja i da moj angažman u predstavi neće ugroziti moje studiranje. Na kraju je tako i bilo, bar se nadam! U svakom slučaju pamtim tu predstavu kao jedno od najdražih iskustava.
Nedavno sam diplomirala na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i zasad mi je još uvijek jako teško razmišljati o eventualnim padovima. Kazalište je živi organizam koji postoji dok stvaramo i igramo na sceni. Uvijek je prisutna jedna vrsta zanosa. Mislim da se još uvijek nisam formirala do kraja kao glumica, u svakoj novoj predstavi pokušavam dati dio sebe i svoje osobnosti. Svaki od tih procesa me na neki način mijenja iz dana u dan i uživam u tome.
Svojom izvedbom u Krležinoj Ledi i Mladež bez Boga Ödön von Horvátha zaslužili ste nominaciju Nagrade hrvatskog glumišta u kategoriji izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina. Je li to priznanje na Vas djelovalo poticajno i jeste li ikad razmišljali daske teatra zamijeniti setom u TV seriji ili filmu? Postoje li ponude za koje žalite da ste propustili?
Naravno da jest. Svako priznanje i nagrada su poticaj da radiš više i bolje. Pogotovo mladom glumcu ili glumici na početku karijere. Nisam razmišljala o zamjeni kazališta sa setom na filmu ili seriji, jer već radim oboje paralelno, kao i većina mojih kolega. Film i kazalište su dva različita medija i zahtijevaju drukčiji angažman, ali oba me podjednako zanimaju. Film možda malo više zbog učenja novih stvari, jer imam manje iskustva na platnu nego u kazalištu. Princip rada na filmu je malo drukčiji jer uvijek postoji prilika za ispraviti eventualnu loše odigranu scenu. U kazalištu s druge strane glumac nema taj luksuz, već se sve odvija u trenutku, ali to je zapravo ljepota igranja na sceni. Trenutno snimam četvrtu sezonu televizijske serije ‘Crno bijeli svijet’ i taj proces me jako veseli. Ekipa na setu je odlična i sa zadovoljstvom odlazim na snimanja. Jedno od njih upravo se odvija i ovaj tjedan tako sam trenutno na relaciji Dubrovnik – Zagreb. Što se tiče ‘propuštenih prilika’, u principu ne žalim ni za ničim. Ne vjerujem u slučajnosti i smatram da ako nisam dobila neku ulogu, ona naprosto nije bila za mene i idem dalje.
Kako se pripremate za ulogu? Gdje u njoj nalazite svoj osobni interes? Što Vas osobito intrigira?
Svaka uloga zahtijeva drukčiji angažman. Za početak temeljito iščitavam dramu ili scenarij i iz toga dalje gradim ulogu. Važna mi je dobra komunikacija s redateljem i kolegama te općenito s autorskim timom. Bilo da se radi o kazališnoj predstavi ili filmu uvijek je to stvar kolektiva. Volim kada grupa ‘diše’ i stvara zajedno. To je zbilja najbolji osjećaj. Kada jedni druge nadopunjujemo tada zajedno stvarno i rastemo. Čitamo, maštamo, stvaramo neki novi svijet i najednom sve to s papira postane stvarno. U svakodnevnom životu uvijek pronalazim nešto zanimljivo i primjenjivo na uloge za koje se pripremam.
Zanimaju me ljudi i način na koji funkcioniraju. Svako ljudsko biće je intrigantno i zanimljivo na svoj način. Promatrajući druge ljude, način na koji hodaju, izražavaju se, gestikuliraju… dolazim do glumačkih rješenja i ideja kojima mogu ocrtati karakter za neku od predstojećih uloga. Podjednako pronalazim inspiraciju u okolini, ali jednako tako u dokumentarnim emisijama, glazbi ili knjigama.
Tko Vam je dao nabolji savjet i kako se nosite s tremom pred nastup?
Tremaroš nisam. Nemam tih problema, dapače, jedva čekam da me puste pred publiku. To mi je posao i zaista uživam u njemu. Možda je suludo reći da nemam tremu, iako to uvijek kažem, jer pred izlazak na scenu glumac ulazi u to neko povišeno stanje. Srce malo jače počne raditi, krv se malo uskuha, temperatura poraste – ali meni je sve to pozitivni adrenalin. Prije izlaska na scenu se uvijek zagrijem i pronađem kutak za sebe gdje se mogu fokusirati na ulogu. Što se savjeta tiče sad mi pada na pamet spomenuti Pero Mioč koji mi je jednom prilikom rekao: ‘Ivana sine, ne slušaj ničije savjete, pa čak ni moje sad. Slušaj samo sebe i što ti srce govori’.
Dubrovačku publiku dobro ste nasmijali svojom ulogom koze u Viktoriji od neprijatelja 2017. Naravno, to nije jedina predstava s kojom ste se predstavili. Jeste li inače zadovoljni prijemom?
Jesam. Dubrovačka publika me zasad više puta nagradila pljeskom i komplimentima. Još od prvog angažmana na Dubrovačkim ljetnim igrama u predstavi Viktorija od neprijatelja u režiji Ivice Boban te 2017. godine, kad sam postala ‘dubrovačko kozle’, imam osjećaj da između mene i dubrovačke publike postoji neka posebna veza, jer od tad do danas osjećam iskrenu reakciju na moju glumačku igru. Glumcu je nemoguće predvidjeti reakciju publike, uvijek se iznova daje u potpunosti i očekuje najbolje, ali nikad ne zna kako će predstava na kraju biti primljena. Na primjer, ja sam za kozu mislila kako će biti potpuni fijasko, ali je ispalo obrnuto i publika ju je obožavala. Ponekad ispadne zbilja posebno, pa mi je tako iskreno drago da sam kao jako mlada osjetila povratnu informaciju i to upravo u Dubrovniku.
Ovo ljeto sam ponovno imala priliku glumiti na Dubrovačkim ljetnim igrama, a koprodukciju s KMD-om Zlatno libro primili su najbolje najmlađi posjetitelji. Glumila sam Vilu, što se djeci jako svidjelo te su nakon izvedbi ostajala i željela fotografiju na sceni. Ako napravim poveznicu između ostvarenja tijekom ljeta 2017. i 2020. godine, to bi definitivno bili rogovi koji su bili dio kostima. Ovog puta kolege i ja smo nosili oglavlja koja su bila inspirirana životinjama; mene je slučajno zapao motiv divokoze, ali moram ponoviti kako ja ne vjerujem u slučajnosti.
Kako je bilo isprva pronaći se u kolektivu Kazališta Marina Držića? Tko Vam je odmah legao ili možda dao kakav koristan naputak?
U Kazalištu Marina Držića trenutno se pripremam za ulogu Stelle u kultnom tekstu Tramvaj zvan žudnja Tennesseeja Williamsa u režiji Paola Tišljarića. Prethodno sam bila dio podjele Kate Kapuralice u režiji Ivice Kunčevića i koprodukcije s DLJI Zlatno libro, komadu koji je režirala Helena Petković u sklopu ovogodišnjeg programa festivala. Od projekta do projekta upoznajem mnoštvo zanimljivih kazališnih ljudi, tako iz svakog novog iskustva se može naučiti nešto novo i interesantno. Sa svim kolegama iz umjetničkog ansambla Kazališta Marina Držića, s kojima sam dosad imala priliku surađivati, trudila sam se ostvariti ljudski i profesionalni odnos. Trenutačan rad na Tramvaju je ipak u fokusu i željno iščekujemo datum 9. listopada kada je planirana premijerna izvedba na Velikoj sceni. Na ovom projektu glumačka ekipa je brojna, od kojih bih izdvojila Senku Bulić i Mara Banića s kojima pretežno dijelim scenu u ovoj predstavi.
Pomaže li, prema Vašem mišljenju, dobar izgled u ovoj ‘industriji’?
Zasigurno pomaže, ali nije presudan. Iako je zanimljiv primjer glumaca koji su izgledom ‘specifični’ pa ponekad i svojevrsna mana ili ono što je na prvi pogled nekome ‘ružno’ postane upravo prednost. Živimo u vremenu kada su čudno postavljene vrijednosti, ali nekako vjerujem da dobar dio ljudi ipak još uvijek prepoznaje u osobi talent, rad i kvalitetu bez obzira na puki izgled.
Negdje sam pročitala da ne volite davati intervjue. Kako se nosite s medijskom pozornosti i prepoznaju li Vas ljudi na ulici u rodnom Šibeniku?
Nije da ne volim, samo ne znam zašto bi ikoga zanimalo što ja imam za reći, pogotovo o sebi. Živim sa sobom već 30 godina i sebi sam poprilično obična. Ma prepoznaju me. Još uvijek mi je simpatično kad kažu: ‘Mala, jesi ti ona glumica?’.
Namjeravate li stati na glumi ili postoje li još neka polja umjetnosti u kojima biste se željeli ostvariti?
Jako volim glazbu, a nedavno sam počela svirati gitaru, točnije u veljači ove godine što mi je super došlo kao zanimacija u vremenu lockdowna. Prije upisa na Akademiju aktivno sam pjevala u bandu koji se nažalost nikada do kraja nije realizirao jer sam otišla u Zagreb. Ipak, velika ljubav prema glazbenom svijetu je uvijek prisutna te kada god mogu sviram i pjevam. Glazba je za mene važna i uvijek je dio moje svakodnevice, bilo da boravim u opuštenoj kućnoj atmosferi, bilo da izađem na cestu i odmah stavim slušalice. Pa eto ko zna… Možda jednog dana konačno i glazbena karijera dođe u prvi plan.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista, 16. rujna 2020.