‘Bolje biti pijan nego star’, ‘Suada’, ‘Ako su to samo bile laži’… Samo su neki od vječnih hitova banda uz koji su odrasle brojne generacije.
Riječ je naravno o Plavom orkestru koji je na glazbenoj sceni već trideset godina. Vraćaju se ponovno u Dubrovnik kada će nastupiti na koncertu u sklopu Ljeta u Valamaru u petak, 27. srpnja s početkom u 21 sat u kampu Solitudo. Frontmen Saša Lošić Loša u razgovoru za DuList otkrio je bi li posvetio pjesmu Dubrovniku, tko su mu najveće glazbene inspiracije, ali i koliko kapa posjeduje.
Poznati ste među ostalim kako niste ‘pali’ pod mašineriju svakodnevnih nastupa, već osluškujete svoje obožavatelje kako biste za njih pripremili što bolju večer. Vezano uz to, dugo niste bili u Dubrovniku, jeste li ga se poželjeli?
Kako ne, provodio sam dugi niz godina svako ljeto u Dubrovniku. Ostajao sam u prosjeku jedan cijeli mjesec. Sada dolazim zimi ili u rano proljeće. Ja sam čovjek ovih prostora, a i gradovi poput Dubrovnika su mjesto moje inspiracije, izvor moje energije. Dubrovčani su poput Sarajlija, iskreni i otvoreni tako da se nadam da neću ispasti patetičan ako kažem kako obožavam Dubrovnik i da za predstojeći koncert Plavi Orkestar s tremom priprema poseban program.
Sjećate li se prvog nastupa i/ili posjeta u Dubrovniku i ima li za Vas ovaj grad posebno mjesto? Biste li mu posvetili pjesmu?
Od najranijeg djetinjstva dolazim u Dubrovnik i najuzbudljivija ljeta i najbliži dodir s velikim, blještavim svijetom smo doživjeli u vašem gradu, naročito sredinom ‘80-ih u Lazaretima. Bila bi mi posebna čast napisati pjesmu o Dubrovniku, ali ionako je puno glazbe koju sam skladao ima boje i atmosferu ovog čarobnog grada. Velika želja bi mi bila napisati glazbu za neki budući mjuzikl koji bi za temu imao Dubrovnik, a imati premijeru u vašem teatru ili na Igrama koje su za mene uvijek značile definitivni početak ljeta.
30 godina Plavi orkestar žari i pali scenom
Otkrijte svojim najmlađim fanovima kako ste došli do naziva grupe ‘Plavi orkestar’.
Mi smo ispali iz šinjela punka i novog vala, iz ironije ‘80-ih, postmoderne, a naročito Novog Primitivizma, mi smo, poput Idola ili Filma, Haustora, koristili određene Kemp umjetničke manire i tako došli do imena: ‘Plavi’ kao boja koja označava melankoliju, more, radničku uniformu, a ‘Orkestar’ kao želju da zvučimo kao veliki Big Band orkestri iz ‘50-ih.
Neki Vaši hitovi zauvijek će ostati vječni u taktovima gitara prisutnih u dugim ljetnim noćima, na plažama. Koja Vam je pjesma najdraža? Ili ih ima možda više?
Mislim da smo imali sreću što će nekih tridesetak pjesama ostati iza nas, i onda kada jednog dana sve ovo bude jučer. Ipak kad razmislim, ako me pitate samo za Plavi Orkestar, onda mogu reći kako pjesme ‘Good bye teens’ s jedne i ‘Suada’ s druge strane zapravo najpreciznije opisuju duhovni i emotivni kod našeg benda.
Brojni će za Vas reći kako ste romantičan bend. No u Vašim se pjesmama kroz desetljeća provlače brojne društvene i aktualne teme. Kako to komentirate?
Mi smo bend koji je motive za svoje pjesme uvijek nalazio u ljubavnim temama i uzvišenoj poetici ljeta. Politički kontekst naših pjesama dešavao se slučajno i u biti nikada nije imao namjeru da to bude, nije imao vezu s nama niti nam je to kao osobama ikada bilo zanimljivo… Na gimnazijskim tulumima su kod djevojaka najlošije prolazile protestne pjesme tako da se kod nas već iz najranijeg doba stvorio otpor prema takvoj vrsti izražavanja. Ako smo ikada intrigirali onda je to bio tek naivni pokušaj da se odmaknemo od sladunjave pojave tinejdžerskog benda koju su nam poslije prve ploče nametnuli određeni mediji.
Mi smo ispali iz šinjela punka i novog vala
Koliko ste ukupno napravili glazbenih djela za film i teatar? Koje izdvajate kao najdraže?
Ne znam točno, nisam fokusiran na svoje mjesto u povijesti tako da ne arhiviram, ne vodim evidenciju… Ali eto zadnjih petnaest godina skladao sam glazbu za, čini mi se, četrdesetak filmova i više kazališnih predstava, a imao sam sreću da surađujem s gotovo svim regionalnim režiserima. Nikad nisam imao problem ako to što smo radili dobije velik odjek u javnosti, postane hit poput filmova ‘Outsider’, ‘Gori vatra’, ‘Kajmak i marmelada’, ‘Pijetlov doručak’, ‘Teško je biti fin’, ili pak serije ‘Vratiće se rode’. Posebno mi je drago da su neke od pjesama koje sam komponirao za filmove našle put i do kafana, poput pjesama: ‘Iznad Tešnja zora sviće’ ili ‘Malo je malo dana’. U filmu ‘Kod Amidže Idriza’ je pjeva moj prijatelj i ‘komšija’ Halid Bešlić. U slovenskim kafanama često sviraju pjesmu ‘Gardelin’ koju sjajno izvodi Severina u filmu ‘Petelinji zajtrk’, a u srpskim pjesmu ‘A ti se nećeš vratiti’ koju sada, u svom tamburaškom aranžmanu, izvodi i balkanski Frank Sinatra, gospodin Zvonko Bogdan, a koju sam radio za seriju ‘Vratiće se rode’. Posebno mi je ostala u sjećanju suradnja sa Šabanom Bajramovićem. Nažalost, glazba za pjesmu ‘Lova’ koju sam napisao za njega i Sky Wikluha bila je posljednji Šabanov snimak. Možda najbolje glazbeno djelo koje sam napravio je opera ‘Bakhantke’ po Euripidovoj drami, a u režiji Vite Taufera.
Što slušate u slobodno vrijeme? Koje glazbenike možete nazvati svojom inspiracijom?
Vjerojatno sasvim drugačije nego što se to može očekivati od člana grupe Plavi Orkestar. To su u prvom redu Prince, Ryuichi Sakamoto, Nino Rota, Stevie Wonder, Idoli, Film, MGMT, Earth Wind & Fire, Shostakovich, Eric Satie, Šarlo Akrobata. Eklektičan izbor poput atmosfere u Sarajevu, gradu u kojem sam napravio prve glazbene korake.
Na gimnazijskim tulumima su kod djevojaka najlošije prolazile protestne pjesme
Koliko posjedujete kapa?
Imam dvije glavne ‘Oliver Twistovke’, crnu i smeđu, dvije ‘De Gaulle-ovke’, sivu i crnu, a klasičnu ‘Lošinku’, koju sam nosio na početku karijere, nemam niti jednu. Tko zna gdje su završile. One su, valjda, kao i mladost iščezle u izmaglici minulih godina.
Ako ih želite poslušati uživo, ulaznice po cijeni od 80 kuna možete kupiti na recepciji Kampa u radnom vremenu od 7 do 22 sata. Svim posjetiteljima koncerta bit će osiguran i besplatan parking.
Foto: Goran Berović / Aljoša Rebolj