Žao mi je što je moj hrvatski loš, jako sam umorna – priča nam Bianca Nobilo, svjetski popularna i priznata novinarka CNN-a koja u ovom trenutku prati, odnosno pokriva politiku. Zapravo su joj tjedni iza nas bili iznimno dinamični. Ipak, pronašla je vremena za javiti nam se, a svjesna je i dodaje, počašćena što ljudi u Hrvatskoj znaju za njeno ime i osjećaju ponos što nosi korjene iz naših krajeva, točnije – s Korčule.
Obitelj njenog oca Franka došla je na Novi Zeland iz Hrvatske – baka iz Podgore i obitelj njenog djeda iz Lumbarde.
– Uvijek sam bila ponosna i fascinirana poviješću moje obitelji – dodat će simpatična, nasmijana kolegica, a što nam je sve otkrila u long-distance razgovoru, pročitajte u intervjuu kojeg prenosimo iz našeg tiskanog izdanja, objavljenog 26. siječnja 2022. godine.
Kad kažemo ‘Hrvatska’, koje Vam se asocijacije prve ‘pojave’?
Kad pomislim na Hrvatsku, pomislim na… Povijest! Raskrižje kultura i carstava. Neovisnost. Pomislim na jake ljude, na ljepotu, na prekrasan krajolik. Na obitelj.
Korijeni su Vam poljski, velški, rođeni ste na Novom Zelandu. Ipak, čini se kako Vam je Hrvatska na prvom mjestu… A Korčula, odnosno Dubrovnik?
Da, uvijek sam se osjećala zbunjenom oko toga odakle sam zapravo. Rođena sam na Novom Zelandu i išla sam u školu u Engleskoj. Moja obitelj je iz cijelog svijeta, a osobno sam puno putovala. Hrvatska veza dolazi preko mog tate. A kada sam napravila DNK family history kit otkrila sam da sam 40 posto Hrvatica – tako da je to najveći dio mene!
Kada sam otišla prvi put na Korčulu, osjetila sam osjećaj pripadnosti kakav nikad prije u životu nisam osjetila. Možda je to bila moja mašta… Ali hodati otokom na kojem su se stoljećima rađali, živjeli i umirali moji preci, slušajući kako valovi zapljuskuju… Bilo je to najbliže što sam ikada osjetila, snažna pripadnost. Vidjela sam svoj obiteljski grb na kamenim zidovima i vrlo starim grobovima Nobila. Pravi obiteljski korijeni! Bilo je super doživjeti to iskustvo s mojim tatom. Posljednji put sam bila u Dubrovniku i na Korčuli u rujnu 2019., neposredno prije pandemije. Dubrovnik je zadivljujuć grad – okružen si poviješću. Imala sam posebnu večer sa svojom obitelji šetajući zidinama. O da, jako mi se svidjela i kuhinja!
Sviđa li vam se mentalitet lokalaca, Dubrovčana, Korčulana?
Svi su bili toplo i prijateljski raspoloženi, s britkim humorom, pa ponekad i mračnim smislom za humor. Taj humor je isti kao i tatin i moj. Divim se odanosti, pripadnosti obitelji i prijateljima. Oni su ponosni i skromni, tvrdi i mekani. Najbolje od oboje. Svi meni omiljeni ljudi su ‘oksimoroni’.
Pričajmo malo o poslu! Što Vas je inspiriralo za biti novinarka? Sjećate li se onog trenutka kad ste sama sebi rekla: ‘Da, to je to, želim biti novinarka?’
Bavila sam se politikom kada sam shvatila da mi je više stalo do demokracije i do toga da ljudi imaju potrebne informacije o tome tko njima vlada nego da uvjerim ljude da glasaju na određeni način. Mnogi članovi moje obitelji bili su potlačeni i uskraćeni za slobodu, tako da slobodu govora ili život u demokraciji nisam uzimala zdravo za gotovo. Željela sam biti dio tog procesa.
Politička ste analitičarka. Koji su najveći izazovi ovog tipa novinarstva?
Svaki dan mislim kako sam sretna što radim ovaj posao. Ali naravno, prepun je izazova! Količina informacija koju morate analizirati. Biti nepristran. Sati mogu biti jako dugi. Stojeći ispred Downing Streeta 10 i izvještavajući 16 sati u jeku zime… Može biti teško jasno i britko razmišljati.
Je li se u Vama javila želja za izvještavati iz Hrvatske o nekoj temi? Jeste li upoznati s sociopolitičkim situacijama u našoj zemlji?
Voljela bih doći, izvještavati, putovanja zbog posla bila su ograničena u pandemiji, ali moj producent i ja pokušavamo pronaći način. Ima još puno toga što želim naučiti. Odnos s EU me zanima, pratim planove zamjene kune eurom i pitam se koliko će to biti turbulentno za Hrvate… Također me znaimaju teme poput očuvanja dijalekata i tradicije u udaljenim dijelovima Hrvatske.
Na koji način učite jezik? Odlično vam ide!
Pa, hvala! Pa čak sam i malo ‘opsjednuta’ učenjem jezika. Moja ‘Nana’ i ja zajedno pričamo pomalo hrvatski i sretna sam što mogu razgovarati s njom jer to je nešto posebno što dijelimo i dio je njezine povijesti koju mogu nastaviti. I ona to voli. Sada imam divnu učiteljicu koja živi blizu Zagreba s kojom imam satove putem Skypea. Odlučna sam jednog dana svladati jezik i govoriti čak i dijalekte. Ali još nisam ‘tu negdje’. Pošaljite mi svoje preporuke za knjige i filmove uz koje mogu učiti (smijeh)!
Jeste li ikad razmišljali o preseljenju u Hrvatsku?
Definitivno! Pa nađite mi nekoga tko je posjetio Hrvatsku, a da ne bi htio u njoj živjeti. Pronaći jednog dana ‘put natrag’ tamo gdje je moja obitelj oduvijek bila ima nešto poetsko u sebi. Vidjet ćete me’ tuda negdje’ uskoro!