Sredinom kolovoza dosadašnji rektor crkve svetog Vlaha don Toma Lučić oprostio se od službe rektora ove crkve, a na toj ga je poziciji naslijedio generalni vikar Dubrovačke biskupije don Hrvoje Katušić. U razgovoru za DuList don Hrvoje je otkrio što mu znači novododijeljena služba, kako će je uspjeti ‘pomiriti’ s odgovornom službom generalnog vikara, ali i mogu li Dubrovčani za njegovog rektorovanja Svetim Vlahom očekivati neke novosti po pitanju proslave Feste, a posebno u ovim izazovnim vremenima.
Prošlo je gotovo mjesec dana od oproštaja don Tome od dužnosti rektora crkve svetog Vlaha i Vašeg preuzimanja ove za Dubrovnik važne službe. Jesu li Vam se slegli dojmovi, kako gledate na novododijeljenu službu?
Svakome tko, pa i nakratko, posjeti Dubrovnik vidljiva je veza Grada i njegovog Sveca, a na poseban način toga smo svjesni mi koji živimo ovdje. Možemo reći da je crkva sv. Vlaha srce ovoga Grada. Z b o g s v e g a toga, kao i zbog tolikih značajnih dobrih i sposobnih svećenika koji su ranije bili rektori ove Crkve, osjećam se malenim. Svjestan sam, iako bismo to često htjeli, da nam nije moguće zaustaviti vrijeme, kao ni vratiti prošlosti slavne dne. Crkva trećeg tisućljeća suočava se s novim izazovima na koje pod vodstvom pape i biskupa pokušava odgovoriti. Kao što vidimo i u našoj biskupiji, sve je manje svećenika i njima se zbog toga sve češće povjerava da brinu za više župa, odnosno službi. Kao plod toga, a ne zasluga i sposobnosti, vidim i svoje imenovanje rektorom crkve sv. Vlaha. Ovu službu, poput ranijih rektora, nastojat ću prvenstveno gledati kao služenje.
Mlad ste svećenik, a biskup Vam je povjerio dvije velike i značajne službe. Uz rektora sv. Vlaha, već tri godine ste i generalni vikar Dubrovačke biskupije. Imaju li te dvije službe dodirnih točaka koje će Vam pomoći da ih lakše ‘spojite’ i uskladite?
Služba generalnog vikara jedna je od zahtjevnijih službi u Biskupiji i baš zbog toga nije uobičajeno da se na tu službu stavlja mlade svećenike. Rekao bih da mi je ta služba povjerena igrom slučaja. Kada je tadašnji generalni vikar, sada novoimenovani mostarski biskup, mons. Petar Palić imenovan generalnim tajnikom HBK i preselio se u Zagreb, biskup je na određeno vrijeme imenovao don Stanka Lasića, a onda meni povjerio tu službu. Obje službe i generalnog vikara i rektora crkve sv. Vlaha su zahtjevne i mišljenja sam da bi bilo bolje kad bi se zasebno obavljale. Ipak, s obzirom na nedostatak svećenika čini mi se da to više nije realno i da će biskup i ubuduće spajati ove službe, kao što se već i ranije događalo.
S druge strane, dobro je za generalnog vikara, kojemu je često posao administrativne naravi, da ima i konkretnu pastoralnu službu kojom, kako kaže papa Franjo, može izlaziti iz ureda i ići u susret ljudima. Vi i don Marin Lučić zajedno ste još iz školskih klupa odlučili biti svećenici. On je sada katedralni župnik, Vi generalni vikar i rektor sv. Vlaha. Mogli bismo reći da se biskup okružio mladim snagama na tako važnim pozicijama. Kako danas s odmakom gledate na vaše zajedničke početke u odnosu na sadašnje službe?
Kada smo se Marin i ja prije 18 godina prvi put pitali hoćemo li krenuti putem svećeništva i tada kao najbolji prijatelji, s oduševljenjem i zanosom rekli ‘hoću’, do danas se malo toga promijenilo. Ono najbitnije, iskrena želja služiti Gospodinu, čini mi se da je još uvijek jednako živa. Sve drugo što se događalo između, naše odrastanje, fakultet, različite službe i zajednice u kojima smo služili obilježeno je tim našim prvim pozivom i odzivom. Mladomisničko geslo don Marina je ‘Što imam, a da nisam primio’, a moje ‘Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj’. Čini mi se da i danas s određenim odmakom svoje svećeništvo trebamo gledati na isti način, zahvalni Gospodinu na svemu što nam daruje i uvijek pokrenuti ljubavlju kojom nas Bog ljubi.
Festa sv. Vlaha zauzima posebno mjesto u srcima svih Dubrovčana. I sami ste istaknuli kako ćete s vjernicima u Svetog Vlaha dodatno upoznavati svu ljepotu Feste. Što Vama osobno predstavlja Festa?
Od malih nogu sjećam se Feste kao dana kada smo iz Župe išli u Grad. Posebno se sjećam kada je moj tata kao bratim bratovštine sv. Matije izvijao barjak. Sva ta svečanost, raskoš, barjaci, procesija urezali su se u moje prve slike Grada. Kao što sveti Vlaho drži svoj Grad na rukama, na neki način i Grad na svojim rukama drži svetog Vlaha, što je posebno vidljivo na dan Feste. Sveti Vlaho, Festa i Grad čine neraskidiv troplet koji nam svjedoči o ljubavi i pobožnosti jednog naroda. Mislim da je upravo to prepoznao čak i UNESCO kada je 2009. godine uvrstio našu Festu na popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva.
Festanjuli i trombunjeri odmah su Vam se spremno stavili na raspolaganje prilikom preuzimanja službe. Jeste li s njima već počeli s pripremama za iduću Festu?
Iako je bila službena primopredaja, trebat će vremena da se uključim u sve procese življenja i pripreme Feste. Bogu hvala don Toma nam je blizu, pa vjerujem da će mi, kao i do sada, u tome biti od pomoći. Već sam se priključio tradicionalnoj kavi s festanjulima, poslije nedjeljne mise, ali još me čeka prva skupština festanjula. Podrazumijeva se da su trombunjeri i festanjuli neizostavan dio onoga vanjskoga, vidljivoga i svečanoga dijela, slavljenja Parca, a čak i nekih drugih crkvenih svečanosti, pa je suradnja svakoga rektora crkve sv. Vlaha ne samo poželjna, nego i nužna. Osim toga, rektor crkve sv. Vlaha je i duhovnik bratovštine festanjula.
Cijela ova godina obilježena je posebnim mjerama i protokolima zbog pandemije koronavirusa. Razmišljate li možda o kakvim modifikacijama oko Feste, ipak je riječ o masovnom okupljanju?
Za sad ne mogu ništa o tome reći. Svakako će trebati promisliti više mogućnosti kako bismo bili spremni na različite mjere, ovisno o epidemiološkoj situaciji koja nas čeka na zimu.
Festanjuli su istaknuli kako se nadaju da ćete svojom mladošću i energijom, uz nastavljanje tragom svojih prethodnika, dati neki svoj osoban i poseban pečat. Možemo li za Vašeg rektorovanja očekivati neke promjene vezano za održavanje Feste?
Don Toma, kao dosadašnji rektor napravio je zbilja puno za Festu i sv. Vlaha, istaknut ću samo dio. Za vrijeme dvodesetljetnoga trajanja njegove službe dovršen je postupak upisa Feste na UNESCO-ov popis svjetske baštine, a završen je i iznimno složen proces građevinske obnove i restauracije crkve sv. Vlaha koji je trajao skoro od Domovinskoga rata uz sudjelovanje i zalaganje mnogih institucija i pojedinaca. Kada su ti poslovi bili dovršeni upravo pred 300. obljetnicu dovršetka gradnje ove sadašnje barokne crkve koja je obilježena 2016. godine, dovršen je rad i na monumentalnoj monografiji o crkvi sv. Vlaha koju je 2017. izradio Institut za povijest umjetnosti iz Zagreba, da bi 2018. bio objavljen i zbornik koji dokumentira postupak obnove crkve. Osobno ću biti sretan ako uspijem sačuvati sve to što su moji prethodnici napravili. Napomenuo bih kako se način slavljenja Feste, iako nam se čini stalan i nepromjenjiv, uvijek malko mijenjao s vremenom, naravno čuvajući onu osnovnu nit. Povjesničarka Nella Lonza u jednome svome tekstu o dubrovačkim ceremonijama u doba Republike kaže kako je našim starima tradicija bila ‘prostor za kontrolirane inovacije’ – možda tako treba i danas razmišljati.
Već se unazad nekoliko godina razgovara o potrebi promjene statuta bratovštine festanjula. Poznato je tko može biti biran u redove festanjula, međutim, zbog nedostatka kapetana, ali i činjenice da obrtnici birani za festanjule sve češće nisu iz Dubrovnika, među sugrađanima, ali i članovima bratovštine može se čuti kako bi se statut trebao promijeniti kako bi festanjulom mogli postati ne samo obrtnici već i liječnici, odvjetnici i ljudi sličnih zanimanja. Kakav je Vaš stav o ovom pitanju te možemo li za Vaše službe kao rektora očekivati promjene?
Čini mi se da se statut bratovštine festanjula mijenja odlukom skupštine, a ne rektora, tako da bi eventualne promjene ovisile o samim festanjulima. Koliko mi je poznato, festanjuli kao organizatori feste u današnjem smislu riječi biraju se preko 150 godina, a praksa biranja festanjula iz redova kapetana i obrtnika potječe s početka sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Prije toga jedini kriterij bio je da se radi o pobožnim ljudima na dobrom glasu koji su spremni pomoći u organiziranju feste i skrbiti da ona teče prema ustaljenome protokolu.
Biskup vam je na misi nakon koje ste preuzeli službu rektora obećao da na ovoj funkciji nećete biti do mirovine. Koji je razlog tome i je li Vam već poznato koliko ćete biti rektorom ili će to biskup otkriti kada dođe vrijeme za izmjene službi?
Iako u samom dekretu kojim sam imenovan rektorom nema spomena trajanja, vjerujem kako je biskupova namjera bila povezati službu generalnog vikara s rektorom crkve sv. Vlaha. Stoga vjerujem da će novi generalni vikar preuzeti i službu rektora crkve našeg Parca. Služba generalnog vikara uglavnom se daje na pet godina s mogućnošću produljenja. Nadam se svakako da neću biti u službi rektora poput dum Mata Vlahušića s početka 20. stoljeća koji je službu rektora obavljao punih 37 godina, što je, čini mi se, dosadašnji rekord, ali isto tako da neću biti niti kao njegov prethodnik dum Pavo Pavlić koji je bio rektor svega nekoliko mjeseci.
Članak objavljen u tiskanom izdanju DuLista 9. rujna 2020.