Teško je predvidjeti neki izvjesni scenarij jer ovo što se događa toliko je novo za sve generacije, neočekivano i šokantno u svojoj brzini odvijanja, odnosno širenja. Nadam se da će se svijet, ako se uopće promjeni, promijeniti nabolje. Nadam se da ne srljamo u neku distopiju, kako bi se iz raznih kataklizmičkih najava dalo naslutiti – pričamo s Katarinom Ivanišin Kardum, priznatom dubrovačkom umjetnicom i višom kustosicom pedagoginjom u Tehničkom muzeju Nikola Tesla u Zagrebu. Dubrovnik, Zagreb, svijet… U ovom trenutku i u budućnosti, što će se događati? Nitko to točno ne zna, ali možemo pretpostavljati. Kako će se svijet, osobito onaj kulturnoumjetnički, razvijati? Kako Zagreb trenutno diše i na koji način komunicira s kolegama, ali i kako gleda na svijet od prije svega nekoliko tjedana naovamo – sve su to bile teme kojih smo se dotakle za DuList, počevši s muzejima kao mjestima socijalnog kontakta.
Svijet je suočen s istim problemom, već postoje pretpostavke kako će se razviti novi oblici umjetničkog izričaja, a što će biti s muzejima kao mjestima okupljanja? Hoće li bojazan od socijalnog kontakta trajati duže nego pandemija sama? Svakako će biti izazovno odgovoriti na pitanje kako privući posjetitelje u muzeje?
Što se umjetnosti tiče, sve manje vjerujem, zapravo uopće ne vjerujem da bi ona trebala biti nekakva instant reakcija na društvenu stvarnost. Možda bi bilo dobro da nas ove neobične okolnosti poguraju prema više iskrenosti, izvornosti. A što se muzeja tiče, kako u nas, tako i svjetskih muzeja, postoje različiti planovi kako reagirati u kriznim situacijama, ali mislim da nitko nije predvidio ovakav scenarij… Osnivači muzeja morali su preko noći donijeti odluku o zatvaranju, bez neke jasne naznake o trajanju razdoblja zatvaranja, a muzeji su rijetko mjesta ‘brzih’ odluka. Na svjetskom nivou stali su svi projekti, neki od kojih su pripremani godinama zatvoreni su ili odgođeni. Svijet umjetnosti podrazumijeva okupljanja, što je u suprotnosti s onim što trenutačna situacija zahtijeva. Ipak, veliki broj muzeja i galerija, uključujući Tehnički muzej Nikola Tesla u kojem radim, hitro su reagirali na ovu tešku situaciju, koristeći već aktivne društvene medije za komunikaciju i prisutnost u javnosti i osmišljavajući nove digitalne platforme. Veliki broj muzeja digitalizirao je svoje zbirke, ili koristi upravo sad ovo razdoblje da se to načini. Mnogi muzeji već imaju mogućnost virtualno posjeta dostupnog na mreži. Iz osobnog iskustva, smatram sve navedeno korisnim, posebno u danoj situaciji, poput pouzdane verzije Wikipedije, ali kao što Wikipedia ne može zamijeniti odlazak u knjižnicu, tako ni virtualna tura po muzeju ne može zamijeniti odlazak u muzej, a upitno je i koliko dugo može zadržati pažnju virtualnog posjetitelja. Ponekad se pitam koliko je onih koji ovih dana dijele linkove za virtualne muzejske posjete na društvenim mrežama, a da su ove ture sami iskusili…Takva pasivna kulturna konzumacija ne čini mi se najbolji odgovor na situaciju gdje se od ljudi očekuje da ostanu doma, da se izoliraju, znači ljudi se već možda osjećaju usamljeno. Sreća je da imamo Internet, ali mislim da smo već odavno, u ‘predkorona’ vrijeme, postali svjesni da alati koji olakšavaju društvenu povezanost, mogu također učiniti da se ljudi osjećaju još usamljenije i otuđenije. Silom prilika, kao roditelj pratim različite modele online nastave… Najuspješniji mi se čine oni koji koriste nešto poput virtualnih razgovornih skupina, pa je možda tu negdje i odgovor za muzeje, jer odlazak u muzej je i društveno iskustvo, pa barem da digitalnim putem ponudimo taj aspekt muzejskog posjeta, kad već ne možemo izravnu interakciju s predmetima. Kao dobar primjer istaknula bih projekt In Touch Fundacije Palazzo Strozzi u Firenci, osmišljen od momenta kad su bili prisiljeni zatvoriti vrata javnosti. Projekt je u stvari nadogradnja postojećeg bloga, s aktivnim doprinosom umjetnika; jezikom umjetnosti potaknuti smo razmisliti o svijetu u kojem živimo, o mogućoj budućnosti itd. Još jedan zgodan primjer je multisenzorno iskustvo Beskonačne sobe, čuvene japanske umjetnice Yayoi Kusame, koje je sad na mreži zahvaljujući muzeju Broad iz Los Angelesa. Ipak, ne smijemo zaboraviti na prostore muzeja koji još uvijek mogu biti dostupni, barem dijelu javnosti. Nema puno ljudi okolo, ali mnogi još uvijek moraju ići na posao, ili u nabavku hrane, lijekova itd…pa zbog njih treba ponuditi sadržaje u vanjskim prostorima gdje je to moguće. Izvrstan je primjer izložba Zagreb Full Colour 2020, postavljena na ogradu Tehničkog muzeja povodom Međunarodnog dana boja koji se obilježava 21. ožujka. Riječ je o međunarodnoj izložbi apstraktnih slika u tehnici digitalnih otisaka na ceradnom platnu.
Izložba je otvorena baš u tjednu kad je muzej morao zatvoriti vrata svojim posjetiteljima. Organizator izložbe je centar LADICA, a osoba zaslužna da je izložba postavljena u kriznoj situaciji, ujedno je i kustos izložbe, umjetnik Hanibal Salvaro. Sigurna sam da je svima onima koji u ovim stresnim vremenima iz ovog ili onog razloga prolaze pokraj Tehničkog muzeja, ljepše vidjeti nešto tako živo i veselo, nego prazan zatvoren prostor, činjenicu koju bi prazna željezna ograda samo naglasila. Tom izložbom poručujemo da još uvijek radimo, da smo živi, da nam je stalo do onih koji moraju ići na posao…
Koliko god utopijski to može zvučati, možda će novi oblik umjetničkog izričaja, a time i komunikacije čovjeka s čovjekom, biti u osvješćivanju vrijednosti koje je upravo digitalno doba gotovo iskorijenilo
Postoji još jedna mogućnost, vjerojatno neostvariva, ali ću je ipak spomenuti. Naime, već duže razdoblje se nekako nameće ideja da muzeji ne bi trebali biti mjesta kontemplacije, već mjesta, igre, zabave, ići u korak s vremenom što se tiče primjene digitalnih tehnologija… Ja ipak, volim kad muzej može zadržati i ‘starinski’ aspekt prebivališta muza, svečane tišine, poštovanja prema stvarima koje se tamo spremaju za budućnost. Zato obično, i kad sam na putu pokušam biti prvi posjetitelj, ako je riječ o nekom razvikanom muzeju. To mi omogući da barem prvih 30 do 60 minuta uživam u izlošcima i prostoru muzeja bez da se osjećam kao dio grupe. Pa možda je ovo trenutak da muzeji testiraju taj aspekt svog djelovanja, da iskoristimo ovu priliku i ponudimo mjesta kontemplacije, osamljenosti. Moguće je zamisliti ograničenu otvorenost muzeja, npr. pet ljudi u cijelom muzeju, svaki na svom katu. Ne bi li i to bilo zanimljivo? Na povratku iz Konzuma ili Lidla, svrate u zbirku. Gotovo da je ovo idealno vrijeme za takav eksperiment koji bi mogao bitno utjecati na budućnost muzeja kad sve ovo prođe. Napokon neki eksperiment koji bi imao smisla! Logično, ovakav scenarij teško da bi bio prihvatljiv Nacionalnom kriznom stožeru i Stožeru civilne zaštite.
Mišljenja sam da sva digitalna iskustva mogu poslužiti kao privremena rješenja. Možda će najvažniji rezultat ove krize rezultirati inovativnim pristupom, potpunim resetiranjem našeg odnosa prema korištenju digitalnih sadržaja, što bi bitno utjecalo i na naš način života kakav znamo posljednjih deset godina. Pod pretpostavkom da ovakav trenutačni način života neće trajati vječno, ali ipak još jedno određeno razdoblje, vjerujem da ćemo svi biti iscrpljeni od sjedenja i gledanja u ekrane. Zato sumnjam da će bojazan od socijalnog kontakta trajati duže od same pandemije. Ljudi će se silno željeti družiti, jer što god se čovjeku nametalo, u prirodi čovjeka je želja za kontaktom, nečim opipljivim, autentičnim, dokazom povijesti, bivanja, znanja… A najbolja mjesta za to su između ostalih i muzeji. Umjetnici i muzeji mogu ponuditi odgovore na ono što nas ovakve situacije mogu poučiti. Iako sam na početku rekla da je ovo jedna posve nova situacija, to nije u potpunosti točno. Koronavirus nov je u znanosti, ali kao iskustvo za čovječanstvo baš i ne. Muzeji, poput prirodoslovnih potvrda su nam za to. Krizne situacije često su i momenti jasnoće. Koliko god utopijski to može zvučati, možda će novi oblik umjetničkog izričaja, a time i komunikacije čovjeka s čovjekom, biti u osvješćivanju vrijednosti koje je upravo digitalno doba gotovo iskorijenilo. Postoji aspekt čovjeka koji treba njegovati, onaj duše, gdje će tehnologija uvijek zakazati. Postoji čovjek, njegov odnos prema samome sebi, prema drugome ljudskom biću i svijetu u kojemu živi. Dodala bih još riječi jednog od najpriznatijih živućih britanskih umjetnika, Davida Hockneya, koji je svoju najnoviju sliku žutih narcisa u polju, naslikanu u karanteni (doduše u prekrasnoj Normandiji), nazvao ‘Sjetite se da nam ne mogu otkazati proljeće’. Kao da bi netko mogao otkazati Narcise Williama Wordsworthyja! Ima ih i po vrtovima na Konalu u Gradu, gdje sam odrasla i na Trešnjevci, u Zagrebu, gdje trenutačno živim.
Globalno gledajući, što čeka kulturu? U kontekstu Hrvatske, mislite li da ćemo dobro odgovoriti na izazove?
Logično je da će gospodarska kriza, kao posljedica pandemije, utjecati na sve pa tako i na rezanja davanja za kulturu. Za mnoge osobe i institucije bit će to vrlo značajni financijski udari. Samostalni umjetnici u najranjivijoj su poziciji, razloge ne treba pojašnjavati. Što se institucija tiče, veliki broj oslanja ih se na prihod od ulaznica, prihod od kafića i restorana, te najma. Hatwig Fischer, ravnatelj Britanskog muzeja krizu je nazvao ‘najvećim izazovom s kojim smo se suočili od rata’ (2. svjetskog, da ne bi bilo zabune). U svjetskim razmjerima, samo prošli tjedan brojni su djelatnici američkih muzeja ostali bez posla. U Europi je ipak bolja situacija, jer vlade zemalja poput Njemačke i Velike Britanije već su krenule s financijskom podrškom kulturi i samostalnim umjetnicima i institucijama. U Hrvatskoj je također pred par dana objavljen natječaj Ministarstva kulture za potporu samostalnim umjetnicima. Uspjeh muzeja se u zadnje vrijeme – ispravno ili ne – mjeri brojem posjeta, zahtijeva se da muzeji budu središte zajednice, a manje se inzistira na akademskim doprinosima. Sve navedeno u trenutačnoj situaciji nije moguće, barem ne u nekom klasičnom smislu. Mnogi svjetski vizualni umjetnici već su aktivno reagirali na ovu krizu, porukama solidarnosti i nade na digitalnim platformama, poput poruke Ai Weiweia, Olafur Eliassona itd., ili umjetničkim djelovanjem, poput argentinskog umjetnika Tomasa Saracena, čija je izložba trenutačno u postavu zatvorene Palače Strozzi, koji svoja djela u novonastaloj situaciji postavlja u kontekst pandemije koronavirusa. Saraceno koristi svjetlosni snop kako bi prikazao milijune sitnih čestica koje lebde u zraku, ukazujući na to kako naši pokreti utječu na kretanje tvari u zraku, a posebno ovog virusa. ‘Moramo se kretati sporije. Nadamo se da možemo postati svjesni svojih postupaka, o tome kako se danas kreće zrak i koliko naš pokret može utjecati na to…’, kaže on. Pomalo banalno, ali ipak poetično. Što se situacije u Hrvatskoj tiče, ja sam inače od onih koji Hrvatsku u mnogo čemu vidi kao pozitivan primjer kako u europskom tako i u globalnom kontekstu. Evo, primjerice naš zdravstveni sustav u ovoj krizi čini se na zavidnoj razini. Nama nisu nepoznate nedaće ni rad u vrlo ograničenim financijskim uvjetima pa smo stekli spretnost u iznalaženju rješenja. Nadam se da će i ova kriza jednom kad prestane, pokazati da je tako. Jedna možda utješna činjenica za samostalne vizualne umjetnike je u prirodi posla, koja najčešće ne podrazumijeva znatan fizički kontakt pa tako prema podatcima koje je prikupio New York Times, mali je rizik da će vizualni umjetnici zbog posla oboljeti od koronavirusa. U tom kontekstu ističu da je vizualna umjetnost druga najsigurnija karijera, odmah nakon drvosječa!
Nama koji smo živjeli u Dubrovniku tijekom Domovinskog rata, dovoljno se sjetiti ushita povodom večernjeg božićnog koncerta održanog 1991. godine u crkvi Male braće na kojem su tad nastupili Nacionalni orkestar iz Toulousea te brojni solisti, u Gradu koji je tad bio na rubu preživljavanja
Zagreb je suočen s drugom krizom – onom opipljivom, fizičkom. Potresi su uništili dosta kulturnih institucija, postoje li već neke mjere za spas? Komunicirate li, kao zaposlenici muzeja, međusobno oko ovih pitanja ili se još ‘sanira šteta’…?
E, to je najvažnije pitanje za hrvatsku institucionalnu i neinstitucionalnu kulturu! Najviše o tome saznajem komunikacijom s kolegama iz raznih zagrebačkih muzeja, dodatno iz medija. Neki su muzeji, poput Povijesnog ili Muzeja za umjetnost i obrt pretrpjeli velike štete. Tehnički muzej na sreću u prilično je dobrom stanju. Svi nedostatci naše zgrade drvene konstrukcije ovom prilikom pokazali su se kao prednost te se odmah počelo sa sanacijom štete. Kao zaposlenici komuniciramo WhatsApp grupom jer nas trenutačno velika većina radi od doma. Brojni su pozivi kolega iz Hrvatske i iz inozemstva koje je vijest o potresu zabrinula, žele pomoći, pa tako primjerice kolege iz Češke nude pomoć u restauraciji oštećene muzejske građe… Govoreći iz osobnog iskustva, potres je bio uistinu šokantno iskustvo. S jedne strane zbog koronavirusa pozvani smo ostati unutra, a najinstinktivniji odgovor na potres je istrčati van iz kuće…, onda briga za djecu, bližnje, što će još uslijediti i tako dalje. Najpotresnije je bilo saznanje da je jedna prelijepa mlada osoba, uzrasta mog najstarijeg sina, izgubila život u potresu, a nekoliko dana kasnije poginuo je i otac troje djece, zidar koji je radio na sanaciji šteta od potresa. Sličnost pandemije i potresa je u spoznaji o krhkosti našeg života na zemlji. Ipak, potres mi se čini puno stvarniji i neposredniji od pandemije, čak nas je na neki način vratio u stvarni svijet – ne svijet grafikona s televizije, brojeva, zbivanja na dalekim kontinentima.
Možete li iznijeti Vaše osobno viđenje kulturne ponude u bližoj budućnosti..? Što bi trebalo izmijeniti?
Odgojena sam da ne očekujem da mi netko nešto da, da znam živjeti i s vrlo malo i s puno… Zadnjih par godina kao umjetnica i kao muzejska djelatnica imala sam prilike sudjelovati i dogodile su mi se lijepe stvari. Možda treba izmijeniti stav, nastaviti raditi, ne mijenjati ništa i shvatiti koliko nam je u stvari dobro.
Nedavno ste se vratili s putovanja ističući kako se kroz par tjedana baš sve promijenilo… Čini li Vam se kako svijet drukčije gleda na ovu pandemijsku situaciju od Hrvatske?
Da, pred samo tri tjedna, vratila sam se s jednog lijepog putovanja, posjetivši Bali, Novi Zeland i Ujedinjene Arapske Emirate. Tada smo još uvijek gotovo svi mi u Europi, živjeli u posve drukčijem svijetu od ovoga danas. Ne mogu zamisliti koliko je izmijenjen život u tim zemljama, u velikim europskim i svjetskim gradovima, u tako kratkom roku. To jest kako je izmijenjen gotovo svugdje pa tako i u nas. Odmah po povratku dobila sam poruku bliske prijateljice, također umjetnice, iz Bologne. Govorila mi je o karanteni, pričala o životu koji je zvučao poput distopijskog scenarija filma znanstvene fantastike. U stalnom sam kontaktu s prijateljima iz raznih zemalja. Vrijeme je ovo koje nas svih potiče da promišljamo o slobodi, o svemu onom što najčešće uzimamo zdravo za gotovo, o životu, da se upitamo zašto smo na svijetu. Možda će nekim zemljama situacija biti teže prihvatljiva nego nama, jer nadam se da smo mi u Hrvatskoj, s obzirom na našu traumatičnu prošlost, svjesni vrijednosti slobode društva i pojedinca. Bez obzira kako će pojedinu zemlju pogoditi ova pandemija, umjetnost može bitno pridonijeti iscjeljivanju traume. Na to ukazuju video isječci iz Italije koje smo svi imali prilike nedavno vidjeti, ljudi koji pjevaju Volare na balkonima, nudeći jedni drugima podršku i radost. Nama koji smo živjeli u Dubrovniku tijekom Domovinskog rata, dovoljno se sjetiti ushita povodom večernjeg božićnog koncerta održanog 1991. godine u crkvi Male braće na kojem su tad nastupili Nacionalni orkestar iz Toulousea te brojni solisti, u Gradu koji je tad bio na rubu preživljavanja. To je stvarno bilo divno.