DJ Torres, kako se krije pod tim imenom, već godinama dio je elektronske scene u Dubrovniku. Vodi projekt BitchBlack, koji svoju ‘oazu’ pronalazi u Lazaretima. Što se krije iza tog imena, o partyjima na Komardi, o DJ-evima… Priča za DuList.
‘Kad, što i gdje’ je BitchBlack, što se krije iza ovog imena?
BitchBlack je jedinica kojoj je srce problema promocija nekomercionalne elektronske glazbe. Ove godine eto slavimo 15 godina postojanja i aktivnog djelovanja i kao što vidite, još smo na nogama.
Scena u Lazaretima je, nazovimo to tako, ‘posljednja oaza’ alternativnog zvuka i ne ili manje komercijalnih izvođača. Kako preživljavate?
Borimo se. Ko prava momčad. Nekad igramo dobro, nekad lošije, nekad županijska liga, a nekad liga prvaka. Nama je pak najbitnije da ima navijača. Doduše nekad nas i kude, ali večinom su zadovoljni i navijaju za nas. Ako bi se baš morali usporediti sa nekom momčadi onda bi to bio St. Pauli.
Ljetos ste se sakrili na Komadri, kako je bilo?
Bilo je fantastično. Uspjeli smo nekako izbalansirati zvuk da nikome ne smetamo i moram priznati da je bilo divno. Dočekati zoru plesom ispred Lokruma tik do starog grada je jedinstven osjećaj poznat samo ljudima koji su bili tamo. Komardizacija u punom smislu riječi.
Postoji li konkurencija u Dubrovniku ili se ipak radi o različitim svjetovima?
Ne postoji. Nažalost. Iako je konkurencija jako ružna riječ. No kada bi ljudi imali izbora bilo bi sve drugačije. Tu najviše ginu mladi. S njima treba raditi. Po defoltu su labilnog karaktera i kada ih se svakodnevno šopa glupostima s jedinim ciljem, a to je da im se uzmu pare. Nije ni čudo što ne razlikuju cajku od recimo komercijalnog hausa. Zapravo ni ne trebaju, jer je to jedno te isto. Takozvani turbo house.
A među DJ-evima?
Najveći neprijatelj današnjeg čovječanstva je ljudski ego, konstantna borba i natjecanje tko je bolji. Međutim čovjek je na takvom putu onemogućen da shvati i prihvati tuđi uspjeh kao svoj, samim time i da kao individua bude svoj. Jedinstven. Kada bi riječ bolji zamijenili sa drugačiji, društvo kao takvo snažno bi dobilo na kvaliteti i recipročno tome izgubilo na zavisti. Drugačiji među jednakima umjesto najbolji među ostalima.
Što je sa mladima u gradu?
Ma mladi su super, samo im treba pomoći. Treba im pomoći na način da sami sebi pomognu. Ne ih upućivati, već im dati izbora i to je sve. Ne možeš nekome reći što da svira, pitaš ga što voli. Evo izdvojio bih Tičić Denisa koji je apsolutni talent za glazbu. Osim što DJ-a i producira elektroniku, ima svoj band u kojem ‘razvaljuje’ bubanj. Primjera radi njemu pomažem na najbolji mogući način – ostavljam ga na miru.
A što je s Vašim svirkama vani? Nek od njih su zaista impresivne. Možete li izdvojiti, recimo, najdražu?
Batofar u Parizu. Kultno mjesto i premoćan prostor. Možda i Club Camera u Beču, tamo sam držao rezidenciju jedno vrijeme, odlilčna ekipa je radila. U Ukrainu idem dugi niz godina i ušla mi je pod kožu. Ljudi su dosta slični nama, vole izlaske i dobru zabavu, međutim tamo je trenutno teška situacija. Stalno su na vijestima.Tužno…
Setovi, produkcija? Gdje se može čuti nešto Vaše?
Nikad nisam bio producent. Jednostavno nisam imao volje posvetiti se samostalnom radu u studiju. Shvatio sam još davno da za ono što bih želio producirati treba dugogodišnji rad i predanost, a ja za to jednostavno nemam živaca. Uvijek sam se krpao i surađivao u idejno/tehnickim simbiozama, što je u svakom slučaju bolje nego da radim božićne pjesme. A setovi su tu, stalno su svježi i prisutni. Different Morals serija dobro prolazi i tu točno mogu popratiti smjer, a samim time i razvoj, kako kod mene tako i kod drugih, što mi apsolutno odgovara jer nema naglih skretanja. Danas sve ide na ho-ruk, a ja sam ‘uvik kontra’.
Puno BitcBlack slika stiže iz cijelog svijeta, o čemu se zapravo radi?
Sve je počelo prije koju godinu kada mi je prijateljica poslala jednu sliku iz fore, pa sam par prijatelja ugnjavio da mi pošalju isto kada idu negdje na put. Oni poslali, ja objavio i tako je sve krenulo. Uzelo je maha i sad mi ekipa šalje iz cijelog svijeta gdje god da putuju. Fora je totalna. Svako malo ih prolistam. Kada nebi autor stajao iza svake slike pomislio bi da je opasan Photoshop. Svakakvih tu čudesa ima..
Osim elektronike, organizirate i koncerte u Lazaretima. Kakva je situacija tamo, ima li prostora za napredak?
Pa Lazareti su takvi kakvi jesu, statičan prostor kojemu je potrebna injekcija svježine. Imamo odličnu ekipu, imamo studio, program koji ide po par mjeseci unaprijed i sve je super po tom pitanju, no ono što nam nedostaje su sredstva kojima bi pojačali nužno potrebno. A to su razglas i rasvjeta.
Što je sljedeće, koji su Vam planovi?
Ma pomalo sve, kao i svake godine. Po pitanju glazbe je još uvijek sve nekako lepršavo od ljeta. Poskočno. Uskoro će i ta famozna nova godina, konfete, vatromet i par stranaca, no onda dolazi moj najdraži period. Prvi i drugi mjesec. Uvijek su tu drugačija i nadasve zanimljiva gostovanja. Priča se priča. Zima je ionako najbolje vrijeme za stiskavac. A u trećem mjesecu slavimo 15 godina. Tu ćemo se malo počastiti gostovanjima i zasjati na dva floora. Bit će veselo. Baš radim nešto po tom pitanju. I onda eto opet proljeće kuca na vrata, više sunca, kupanje, ekipa na roštilju, DJ na vinilu… Lijepo je. No niti mi se žuri, niti ovisim o sezoni. Underground nije sezonski posao. To nije posao uopće, to je okupacija. On nema vijek trajanja i nema mandat. To je jednostavno tako. Ljubav i način života. Život u životu. Tek kada ga prihvatiš kao takvog, njegov boravak pod tvojom kožom postane ono sto zapravo je, dio tebe…