Napunile su se dvije godine otkad je mons. Roko Glasnović imenovan biskupom Dubrovačke biskupije, a 22. siječnja 2024. godine obilježit će i drugu obljetnicu svog biskupskog ređenja. Povod je to za razgovor s mons. Glasnovićem ususret najradosnijem blagdanu – Božiću.
Prošle su dvije godine od Vašeg imenovanja biskupom Dubrovačke biskupije, a u siječnju ćete obilježiti i dvije godine od biskupskog ređenja. Jeste li se snašli u novoj ulozi i što Vam je najteže palo?
Tako je, na blagdan sv. Andrije, 30. studenoga 2021. bilo je imenovanje, a 22. siječnja 2022. biskupsko ređenje u katedrali u Dubrovniku. U povijesti i u ljudskim životima stalna je samo mijena, dakle, sve se mijenja, pa su i kod mene nastupile promjene stavljajući me u novu službu za koju mnogi rekoše da ‘nije lako biti biskup’ i čini se da to danas i nije privlačna služba, ali je svakako velika odgovornost. Važno je nasljedovati Krista Dobrog Pastira i ugledati se u dobre primjere i svjedoke vjere te odgovoriti na duhovne i druge potrebe vjernika i bližnjih. Često ponavljam: ‘Neka nam ništa ne bude važnije od Krista’. Čini mi se da dobro ide i da se snalazim u novoj službi, dakako, uz stalni ispit savjesti i razlučivanje što se može poboljšati da se proslavi Gospodin i umnoži vjera, učvrsti nada i usavrši ljubav vjernika te pomogne svima od najmlađih do najstarijih, a onda i osobama s invaliditetom, u različitim potrebama. U današnjem svijetu puno je izazova, problema, umora, tame, besmisla, ovisnosti, ratova, bolesti od kojih se počesto ne vidi nada. Velika pitanja, koja onda i meni kao biskupu teško padaju, svakako su: odbacivanje Boga, idolopoklonstva, ravnodušnost, težak život ljudi, patnja i smrt, ne/traganje za istinom, predrasude i osude, nepoštovanje stvorenoga svijeta i života, ne/otvorenost životu, a i sveukupni demografski pokazatelji su najčešće loši. Kada se sve to ima u vidu, onda čovjek može pasti u napast i pomisliti da nema nade za nas i za cijeli svijet. S druge strane, svjestan sam da je ljudima itekako potreban Bog, kao što je i meni potreban. Potreban nam je Isus Krist, potrebni su sakramenti, Crkva, svećenici, redovnici i redovnice, vjeroučitelji i aktivni vjernici koji žive i naviještaju nadu i prisutnost kraljevstva Božjega. Kada se u cjelini sve sagleda, onda drukčije svjetlo pada i na sve te izazove i poteškoće.
U okupljanjima i takozvanim ‘adventima’, koji ne moraju biti nešto loše, možemo vidjeti da je ljudima važno biti zajedno i da traže ono nešto što bi se moglo prepoznati i kao duhovna dimenzija. Došašće je milosno vrijeme za to obraćenje u nadi
Jeste li naviknuli na život u Dubrovniku, posebno u povijesnoj jezgri?
Jesam, a i još se navikavam. Živio sam veći dio života u povijesnim jezgrama. Doista je lijep naš Grad i želimo da bude još ljepši i životniji. Doseljavanje obitelji s djecom mnogo bi doprinijelo tome da se život u svoj punini vrati u Grad kao i nastavak zauzetosti za očuvanje kulturne baštine. Jedna od poteškoća koja se javlja za sve nas stanovnike povijesne jezgre svakako je nemogućnost prilaska vozilom do svoga doma, te ljetne gužve. Važno je prihvatiti što se treba prihvatiti i naviknuti se na to, ali i tražiti i nalaziti bolja rješenja.
Smatrate li da ste dovoljno prisutni u dubrovačkoj javnosti, odnosno da dovoljno komunicirate s dubrovačkom pastvom? Nakon odlaska Mate Uzinića s mjesta dubrovačkog biskupa, ipak se osjeća svojevrsna praznina, ako govorimo o javnim istupima.
Svaki ljudski čin na neki način je komunikacija. Trostruka biskupska služba poučavanja, posvećivanja i upravljanja sama po sebi znači puno komunikacije (dijeljenja), a onda i zajedništva (comunia). Što smo primili, to i predajemo. ‘Bog je predobrostivo uredio da ono isto, što je objavio za spasenje svih naroda, ostane dovijeka neiskvareno i da se prenosi svim naraštajima’ (DV 7). Iako su puno toga mediji prenijeli, moje komuniciranje s vjernicima nije samo ono što se objavi u medijima. Osobito mi je važan osobni kontakt i komuniciranje licem u lice. Naime, kao biskup imam redovito svete mise u katedrali i po župama u našoj biskupiji te po svijetu. To je jedna vrsta javnih nastupa. Susrećem se, također, s brojnim obiteljima i vjernicima u trenucima dijeljenja svetih sakramenata krštenja i krizme te slavlja župnih blagdana i svetkovina. Broj obraćanja, propovijedi, homilija koje sam imao već se penje do nekoliko stotina. Zatim tu je i nekoliko desetaka, možda do stotinjak intervjua, predavanja, izjava, poruka i dr. Sveukupni susreti se mogu brojiti na tisuće. Sve je to komunikacija i moj dojam je da sam dosta često u komunikaciji s vjernicima, ali se uvijek može još bolje i više.
Nema Vas i dalje na društvenim mrežama, iako je komunikacija i evangelizacija putem Interneta sve više prisutna. Jeste li promislili da možda, iskoristit ćemo riječ, griješite što ne komunicirate s vjernicima na taj način?
Prisutnost na internetu i društvenim mrežama također je jedna vrsta komunikacije. Internet je sredstvo komunikacije kojim Crkva može bolje evangelizirati. Na internetu i društvenim mrežama može se naći puno različitog, pa i vjerskog sadržaja. No dobro znamo da nije moguće sve to pratiti, pregledati i usvojiti. Biskupija ima dobro uređenu i posuvremenjenu internetsku mrežnu stranicu, a i mnoge župe komuniciraju preko društvenih mreža. Pitanje je komuniciramo li doista dobro i u stvarnom životu, a onda i u virtualnom okruženju. Mnogi ljudi imali su profile na društvenim mrežama, ali su ih zatvorili upravo zbog niske razine komunikacije. Otvorena i iskrena dvosmjerna komunikacija na internetu i društvenim mrežama može i treba u konačnici voditi prema susretu u stvarnom vremenu i prostoru. Svi težimo uspješno komunicirati. Čini mi se da bi institucije trebale biti, što mnoge i jesu, prisutne na internetu (društvenim mrežama). Koliko znam, samo neki biskupi imaju Facebook profil, a ni ja pretjerano ne težim tome. Nisam isključiv, možda dođe vrijeme i za to, kad se poslože neke stvari.
Je li nas konzumerizam u Dubrovniku, a pri tom mislim ponajprije na apartmanizaciju i utrku za što većom zaradom u turizmu, odveo u krivom smjeru? Udaljava li nas to od suštine života?
Kao svaki društveni fenomen, konzumerizam kojemu smo svi izloženi, a osobito djeca i mladi, traži i našu pozornost. Za razumijevanje i suočavanje s tim problemom puno nam mogu pomoći psihologija, pedagogija, sociologija i antropološke znanosti. Marketing pomaže prodavati, a sve to ide putem oglašavanja u medijima ili na druge načine. Stvara se taj potrošački mentalitet koji proizvodi svojevrsnu ovisnost, a to nije zdravo. Potrebno je razvijati kritičko razmišljanje i prepoznavanje umjetno stvorenih potreba. Bilo bi dobro više ulagati u ljude, u smislu razvijanja neprolaznih vrijednosti od kojih čovjek živi. Kad bolje razmislimo, doista nam tako malo treba. Još je filozof Sokrat rekao: ‘koliko mi toga ne treba’. Osvijestiti sve to i staviti samom sebi granicu, odlika je mudrih ljudi, a onda i zajednica. Sigurno svi imamo iskustvo ovoga: kad smo sretni, mirni i ispunjeni u duši, ne tražimo toliko materijalne stvari. Dovoljno nam je to što imamo ljude s kojima se dobro osjećamo, s kojima možemo razgovarati i podijeliti dio svoga života. Jasno, bez materijalnoga ne možemo živjeti i djelovati, ali ono ne bi trebalo imati prednost pred duhovnom stvarnošću.
Ne možemo ne dotaknuti se nedavnog slučaja sa sata vjeronauka u OŠ Lapad kada je vjeroučiteljica unijela strah djeci riječima da će se onima koji prakticiraju jogu nešto loše dogoditi. Zašto se ulazi u suštinu joge, kad svi znamo kako ona ne pripada kršćanskoj tradiciji, a nitko pri tome ne ističe pristup vjeroučiteljice toj tematici, odnosno načinu na koji je tu tematiku prezentirala učenicima petog razreda? Zar se ta situacija nije mogla izbjeći prilagođavanjem tematike uzrastu djece?
Poučavanje je vrlo dinamičan proces i teži se tome da svi sudionici budu aktivni. I u ovoj situaciji postojao je, koliko sam upoznat, takav pristup. Tema sadrži dosta novih pojmova s kojima su se učenici upoznavali. Govor o drugim religijama dio je kurikuluma Katoličkog vjeronauka, kao i neke druge teme kao što su patnja, smrt, spasenje i dr., koje se trebaju izložiti posebno pažljivo jer postoji mogućnost da ih se ne shvati na pravi način. Svakako, pristup kojim se izlažu ovakve teme u skladu je s naukom koji nas poziva da budemo otvoreni i da se odnosimo s poštovanjem prema drugim religijama i pripadnicima drugih religija, i to je u ovom slučaju također primijenjeno. Kao kršćani ne prakticiramo asketske ili duhovne prakse drugih religija te je o tome vjeroučiteljica u sklopu teme pokušala poučiti učenike, bez osuđivanja onih koji to možda čine. No u tome se može dogoditi da učenici postavljaju pitanja i traže tim pitanjima neke odgovore koji su možda, s obzirom na njihovo predznanje, dob ili psihofizički razvoj, vrlo zahtjevni za razumjeti. Ipak, kako proces uključuje sve sudionike, dobro je u ovakvim slučajevima ‘nerazumijevanja’ onda i upitati sve sudionike o izrečenome. Nažalost, u medijima smo imali prisutnu samo jednu stranu ovog događaja. Cilj nastavnog sata nije bio unošenje osjećaja straha te smo se zbog toga, bez dodatnog ulaženja u odnos joge i kršćanstva, u ime vjeroučiteljice i ispričali jer to svakako nije bila njezina metoda poučavanja niti je imala namjeru bilo kojeg učenika preplašiti. Neki naši svećenici kasnije su u javnosti, za one koji to nisu znali, dali objašnjenja i o odnosu joge i kršćanstva.
Došašće bi trebalo biti vrijeme propitkivanja vlastitih života, postupaka i misli, no nekako je to danas zasjenjeno blještavilom svjetovnih adventskih slavlja na javnim prostorima. U čemu griješimo?
Došašće je vrijeme otkrivanja, iščekivanja, kad cijela Crkva i svaki vjernik razmišlja o Božjoj riječi, o Božjim planovima s nama, o Božjoj ponudi, pozivu i poslanju. Iako je ovo vrijeme propitivanja, ono je, prije svega, vrijeme unutarnje pripreme za susret. Bilo bi dobro posvijestiti si što u biti slavimo i koga iščekujemo. Kao što rođenje djeteta unese promjenu u životu obitelji, tako bi i naš susret s Djetetom – Isusom trebao donijeti neku novu promjenu u našemu duhovnom životu. Da, slabi smo, griješimo. Možda i u tome što općenito stavljamo više naglasak na vanjsko, nego na unutarnje, sve do trenutka kada nam se dogodi nešto što nas potakne krenuti i tim duhovnim putovima. U okupljanjima i takozvanim ‘adventima’, koji ne moraju biti nešto loše, možemo vidjeti da je ljudima važno biti zajedno i da traže ono nešto što bi se moglo prepoznati i kao duhovna dimenzija. Došašće je milosno vrijeme za to obraćenje u nadi. Zato trebamo biti otvoreni za tu stvarnost koja nas nadilazi, osluškivati milosne poticaje i mijenjati se. No ne možete nikoga prisiliti na obraćenje. Ono dolazi iznutra, iz susreta.
Posljednjih godina češće se u javnom prostoru upotrebljava riječ ‘otpornost’. Ako želimo živjeti došašće na kršćanski način, mislim da mi vjernici imamo u sebi otpornost na sve te konzumerističke izazove. Naravno da je lakše kada postoji sklad između kršćanskog smisla došašća i onoga što se u javnom prostoru predstavlja kao došašće.
Negdje sam pročitao: ‘Vrati se, došašće! Zašto? Zato što nitko nije u potpunosti naučio lekciju o Betlehemu’.
Hoće li Božić pod utjecajem konzumerizma izgubiti svoj duhovni smisao? Trebamo li se zapitati je li to slavlje kakvo Bog želi? Što je istinska radost Božića?
Božić je Riječ (Isus Krist) po kojoj je Bog radi nas ljudi i našega spasenja sa zemljom i ljudima ušao u komunikaciju, u razgovor, u zajedništvo. Bog progovara čovjeku u svome Sinu. Rađa se kao dijete potpuno nemoćno i ovisno o brizi i ljubavi drugih ljudskih stvorenja. Istovremeno, nama toliko blizak, on postaje naš vjerni prijatelj, suputnik, Spasitelj i Otkupitelj. U Isusu, Bog nam otvara vrata života, stvarnoga života, otvara nam vrata vječnosti. Istinska radost Božića je otvaranje srca i primanje Isusa u svoj život. Vjerujem da će uvijek biti onih koji će razumjeti taj istinski smisao Božića i živjeti ga i svjedočiti unatoč okruženju. On je Emanuel – Bog s nama, trajno s nama i među nama. Božić je dar i uzdarje. ‘Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima, miljenicima njegovim’ (Lk 2, 14). Pozvani smo primiti Božji mir, umiriti, očistiti savjest ako nas u bilo čemu opterećuje te biti mirotvorci i mironosci. Sadržaj božićne radosti otkrivaju nam i božićne pjesme ‘U to vrijeme godišta mir se svijetu naviješta’. Istinska radost je poput pastira i trojice mudraca pohititi, tražiti novorođenog Kralja. ‘Hajdemo dakle do Betlehema. Pogledajmo što se to dogodilo, događaj koji nam obznani Gospodin.’ (Lk 2,15). Onda će sinuti svjetlost u naš život. Govorimo li više na ovaj način o Božiću onda se nećemo bojati da će Božić izgubiti svoj pravi smisao.
Sveta obitelj je od samog početka bila izložena velikim iskušenjima i izazovima, a to bismo mogli reći i za današnje obitelji. Što obitelji mogu naučiti od Marije, Josipa i Isusa i u čemu ih slijediti?
Put kroz povijest čovjeka zapravo je put njegove obitelji, koja je kolijevka, škola i dom čovječanstva. U obitelji se rađamo, živimo i usvajamo vrijednosti. Uistinu, današnja obitelj nalazi se pred velikim iskušenjima i izazovima. Puno toga, različite promjene utječu na obitelj. S obzirom na to da živimo u doba brojnih sukoba interesa između obitelji, posla, ljubavi i slobode ostvarivanja vlastitih individualnih ciljeva, brak i obitelj zahtijevaju iznimno mnogo napora i truda. Svi mi, kao društvo u cjelini, pozvani smo podupirati obitelji upoznavanjem stanja stvari, poštujući načela postupnosti, razvoja i rasta, ukratko pozitivnog pristupa. Papa sv. Ivan Pavao II. prilikom svoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj 1998. rekao je: ‘Neka u vašem dušobrižničkom radu obitelj, ‘kućna Crkva’, ima posebno mjesto jer ‘budućnost svijeta i Crkve ide kroz obitelj’’. A i danas papa Franjo naglašava: ‘Obitelj je glavni protuotrov materijalnom i duhovnom siromaštvu te problemu demografske zime. Potrebne su društvene, ekonomske i kulturne politike prilagođene obiteljima, kao i politike koje prihvaćaju život’. Sveta obitelj imala je potpuno pouzdanje u Gospodina i učinili su sve što je bilo u njihovoj moći kako bi ostvarili savez ljubavi. To je možda ono prvo i najvažnije što bi obitelji trebale učiti, usvajati i razvijati. Iako nam Sveta obitelj nosi poruku o vjernosti, brižnosti i međusobnom prihvaćanju, i u drugim svetopisamskim tekstovima možemo naći vrlo važne vrijednosti za obiteljski život. Sv. Pavao u poslanici Kološanima upućuje: ‘Zaodjenite se – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu! Kao što je Gospodin vama oprostio, tako i vi! A povrh svega – ljubav! To je sveza savršenstva. I mir Kristov neka upravlja srcima vašim – mir na koji ste pozvani u jednom tijelu! I zahvalni budite! Riječ Kristova neka u svem bogatstvu prebiva u vama! U svakoj se mudrosti poučavajte i urazumljujte!
Zašto niste nastavili s praksom svog prethodnika i objavljivanja financijskih izvješća Dubrovačke biskupije? Zadnje objave tiču se poslovanja u 2019. i 2020.
U tijeku je priprema financijskog izvješća za 2021. i 2022. godinu i trebalo bi biti objavljeno prije završetka ove godine.
Ima li ikakvih pomaka po pitanju izgradnje crkvi, odnosno pastoralnih centara u Kuparima i u Mokošici? Izrazili ste i želju za obnovom zgrade biskupijske Gimnazije. Koji bi se projekt prvi mogao realizirati i kada i jesu li u planu neke druge investicije i koje?
Mogu reći da pomaka ima i da se radi najviše na dokumentaciji, završavaju se mnoge stvari, a ima puno toga što treba dobro pripremiti. Teško je kazati koji bi se projekt prvi mogao realizirati, možda zgrada Biskupskog sjemeništa – Collegium Ragusinum, koji bi uključivao obnovu Biskupijske klasične gimnazije uz neke nove sadržaje kao što su učenički dom, vrijedna knjižnica i prikladan spomen na Ruđera Boškovića.