Ja sam prvi detektirao da će povećanje školarine biti problem, ali to nije moja želja ili hir, već realno stanje. Kao ravnatelj ne smijem dovesti u pitanje financijsko poslovanje ustanove. Vodili smo se idejom da svi učenici imaju jednake uvjete. Treba svima biti jasno da je obrazovanje skup ‘sport’, a obrazovanje u umjetnosti izrazito skup ‘sport’. Ni sam nisam bio sretan zbog te činjenice, ali trebalo je poništiti razliku među učenicima. I ja sam kao roditelj obuhvaćen tim poskupljenjem. Nije ni meni zgodno. I ja bih kao roditelj našao razlog za reći da je to udar na moj džep. Ali jedno je što bih kao roditelj zamislio, a drugo što kao ravnatelj mogu omogućiti. Nije riječ o hiru. Treba se okrenuti oko sebe i realno sagledati situaciju – ističe u razgovoru za DuList ravnatelj Umjetničke škole Luka Sorkočević Dživo Brčić, kojeg su proteklih dana roditelji učenika Slikarskog odjela prozvali kao glavnog i odgovornog za poskupljenje školarina sa 300 na 1650 kuna. Brčić za DuList objašnjava kako i zašto je došlo do povećanja troška školarine, ali i detaljno opisuje način financiranja Umjetničke škole te probleme na koje po tom pitanju nailazi.
Roditelji su ostali neugodno iznenađeni poskupljenjem školarine, prozivajući Vas u medijima da niste učinili sve da pokrijete te troškove. Kako to komentirate?
Prije svega, žao mi je što mi se nitko od roditelja nije žalio ni usmeno ni pisano. Jedine informacije o prigovorima dobio sam iz medija. Moja vrata su uvijek otvorena i ne znam zašto su odabrali takav način komunikacije. A kad se ide u medije i na nekog se baca crna mrlja onda treba imati provjerene informacije i ići s argumentiranom pričom o svemu. Volio bih znati koji su se roditelji žalili, to bi bilo u redu. Pretpostavljam da je riječ o roditeljima učenika sa Slikarskog odjela, jer samo njima vrijedi nova cijena, dok su ostali to plaćali i ranije. Sad svi plaćaju isto.
Možete li obrazložiti toliki rast troška?
Od 1998. do 2012. godine đaci Slikarskog odjela su trošak upisnine na godišnjoj razini plaćali 150 kuna, dakle za svih njih četrdesetak u četiri razredna odjela iznos je bio oko šest tisuća kuna. Za to vrijeme su svi učenici plesnih i glazbenih programa plaćali 1450 kuna. Mislim da ćete se složiti da financijsko stanje 1998. i 2012. nije bilo isto. Došlo je do značajnog povećanja troškova pa je 2012. godine Školski odbor donio odluku o povećanju na 1650 kuna za plesne i glazbene te na 300 kuna za slikare. Pritom svake godine tridesetak đaka bude obuhvaćeno oslobađanjem od plaćanja školarine, iako je ovo neobvezno školovanje. Ravnatelj sam od prosinca 2010. godine pa mogu reći da se značajno više trošilo na potrebe Slikarskog odjela, nego što se uprihodovalo od školarina. A školarine su nam kao namjenska sredstva jedini izvor financiranja za materijal s kojim oni rade. Tako smo cijelo vrijeme bili prisiljeni tu ‘rupu’ ‘krpati’ školarinama djece drugih odjela, ali to još uvijek nije bilo dostatno. Gledajte, na kraju krajeva mi možemo ukinuti školarinu, ali onda neka svaki učenik sebi nabavlja platna, boje, tonere, ulaznice za prijenose izložbi i sl. Neka Školski odbor donese takvu odluku pa ćemo vidjeti koliki će onda biti troškovi obrazovanja.
Je li Vaša izjava da je školovanje u umjetnosti ‘izrazito skup sport’ svojevrsna odbijenica za školovanje u UŠLS?
Ne bih tako na to gledao, ali ljudi moraju biti svjesni kako za prave stvari nikada ne bi trebali žaliti troška. Treba postaviti prioritete i slijedom njih se tako i ponašati. Davno su prošla vremena besplatnog školovanja. O tome možemo govoriti sa žaljenjem, ali činjenica je da danas sve drukčije funkcionira. Na teret svih nas.
Je li dosad ijedan roditelj odbio potpisati ugovore s novim cijenama?
Koliko znam, nije nitko.
Znate li koliki bi financijski učinak trebali postići s tim poskupljenjem?
Imamo 48 učenika, od kojih će neki biti oslobođeni plaćanja. Računam da ćemo za potrebe Slikarskog odjela imati otprilike 50 tisuća kuna sredstava više. S tim sredstvima će se financirati njihov rad. S tim im želimo ponuditi više nego dosad. Na primjer, jedan odljev za potrebe kiparstva iznosi 18 tisuća kuna, a nama trebaju dva.
Može li se roditeljima na kraju godine reći gdje je njihov novac otišao?
Prozivke za netransparentnost smatram potpuno deplasiranim, jer nikome nisam odbio mogućnost uvida u troškove. Ova odluka je na jednu godinu i ne znači da će vrijediti i dogodine. Osim toga, potvrdu te odluke dobili smo tek krajem lipnja, kad je počeo proces elektronskih upisa u srednje škole. Nismo mogli roditelje obavijestiti ranije, jer podatak o novim cijenama nije bio još služben. Što se tiče tijeka novca, na kraju svake godine postoji financijsko izvješće, a u Školskom odmoru sjedi član Vijeća roditelja koji ima mogućnost sazvati sjednicu Vijeća ili u našem računovodstvu pogledati završni račun. Njegovo troje djece ide u ovu školu i on je dignuo ruku za odluku o poskupljenju, koja se odnosi i njega. Mislim da se ovdje brkaju ‘kruške i jabuke’.
Simptomatično je da Vam se, kako ističete, roditelji nisu izravno obratili. Što mislite, zašto je tome tako?
Treba biti iskren i priznati da ja na mjestu ravnatelja ne odgovaram svakome. Nisu svi sretni činjenicom da sam ravnatelj škole.
Mislite da netko instruira roditelje?
Nije to prvi put. Toga je u ovih šest godina bilo poprilično. A nije bezazleno. Jer, odakle bi u medije iscurile neke informacije koje se spominju, a koje znaju samo ljudi iz škole? Ne znam tko stoji iza svega toga, ali netko pušta interne informacije u javnost.
Netko Vas želi ‘srušiti’?
Čini se tako. Jer tu nije namjera da se sve lijepo riješi, već da se sa mnom konfrontira. A konfrontacijom se ništa ne može riješiti.
Mislite da netko koristi ovu situaciju za obračun s Vama?
Ne mogu zaključiti ništa drukčije.
Dokad Vam traje mandat?
Još četiri godine. Ili dok Školski odbor ne odluči drukčije.
Vratimo se na pitanje financiranja. Koliko sredstava dobivate od svog osnivača Dubrovačko-neretvanske županije?
Riječ je o 730 tisuća kuna na razini godine, ali ta se sredstva namjenski koriste za materijalne troškove, kao što su troškovi prijevoza zaposlenika na posao i s posla, troškovi redovitog liječničkog pregleda za zaposlenike, struja, voda, komunalije, grijanje, servis klima uređaja i još puno toga. Kopirne strojeve smo uzeli u najam, jer nam je to tri do četiri puta jeftinije. Od 2010. godine do danas gotovo da su nam prepolovljena sredstva za materijalne troškove. Te 2010. škola je mjesečno dobivala oko 105 tisuća kuna. A 2015. iznos za materijalne troškove iznosio je oko 57 tisuća kuna. Dok 2016. zbog ukupno manjeg broja djece upisane u škole, kao i zbog koeficijenata koji su zadržani na prošlogodišnjoj razini, škola na ime materijalnih troškova dobiva oko 62 tisuće kuna mjesečno. Sredstva Županije se ne mogu preusmjeriti. Za pokriti troškove upisnine trebalo bi posebno pregovarati sa Županijom, koja međutim nema sredstava za sufinanciranje. Nama je poseban problem pripremna škola, gdje moramo sami pokriti i plaće profesorima i materijalne troškove.
U čemu je problem?
U nazivu. U pripremnoj školi budući đaci, djeca školske dobi, izabiru instrument koji bi htjeli učiti. Ali taj pojam ‘pripremne škole’ ne postoji u Zakonu o umjetničkom obrazovanju pa Ministarstvo ne financira plaće djelatnicima koji rade u pripremnoj školi. To je, dakle, naš trošak. A to nisu honorari, već plaće. Županija financira troškove materijalnih sredstava za 500 učenika, a ostatak od 134 učenika troškove financiramo mi. Predviđamo da će nas pripremna škola koštati 230 tisuća kuna godišnje.
A što je s financiranjem iz Ministarstva?
Ta sredstva idu isključivo na plaće i jubilarne nagrade. Ona nisu na računu.
Postoji li mogućnost pregovaranja da se omogući dodatni iznos?
Najprije, odluka je na godinu dana. Treba vidjeti kako će to funkcionirati. Osim toga, imamo naznake da je naša krovna udruga Hrvatsko društvo glazbenih i plesnih pedagoga poslalo zahtjev Ministarstvu da se i pripremna škola uključi u Zakon o umjetničkom obrazovanju, čime bismo osigurali financiranje plaća i u tom dijelu. Tu bismo oslobodili oko 200 tisuća kuna godišnje. Trudimo se određeni iznos sredstava utržiti i kroz najam prostora škole, koji možda nije adekvatno iskorišten. Ali to nisu stalna sredstva temeljem kojih bi mogli raditi godišnji financijski plan i na kojim bi mogli temeljiti financijsko poslovanje škole.
Što bi se trebalo dogoditi da se ti troškovi nakon godinu dana smanje?
S obzirom na općenito stanje državnih financija skeptičan sam za rezultat zahtjeva Hrvatskog društva glazbenih i plesnih pedagoga. U pitanju je sedamdesetak škola za koje država treba pronaći sredstva.
Postoji li mogućnost sufinanciranja tih troškova iz donacija? Spominjala se Zaklada Kaboga, gdje je to ‘zapelo’?
S njima smo imali pregovore za financiranje međunarodnih natjecanja u školskoj godini 2015./2016., ali to se nije realiziralo. Postojala su odobrena sredstva, ali kako su djeca u međuvremenu odustala uputio sam Zakladi pismo je li moguće prenamijeniti sredstava. Po statutu Zaklade riječ je o 10 posto iznosa, odnosno 2600 kuna pa to nismo realizirali. Planiramo suradnju u predstojećoj školskoj godini, ali ne znam u kojoj mjeri. To ovisi i o njihovim mogućnostima. Ovdje želim dodati kako svake godine, pored stručnih skupova za profesore koje organizira Agencija za odgoj i obrazovanje, škola najmanje dvaput godišnje organizira seminare za profesore i učenike i to za sve odjele u školi. Međutim, Agencija ne pokriva troškove puta, dnevnica i smještaja profesorima, to se financira iz troškova školarine. Sve skupa smo za natjecanja i stručne skupove lani izdvojili preko 400 tisuća kuna, što je skoro pola godišnjeg proračuna.
Koliko iznosi godišnji proračun UŠLS?
Za 2015. godinu planirali smo oko 900 tisuća kuna, ali to nismo uspjeli realizirati. Imali smo dva rebalansa i ostvarili smo 845 tisuća kuna iz školarina. A ponavljam kako se one koriste strogo namjenski. Na primjer, imamo 43 klavira i pianina u školi, i treba izdvojiti sredstva za održavanje instrumentarija. Stalno se trudimo smanjiti troškove koji nisu potrebni. Poslujemo racionalno, ulažemo u poboljšanje uvjeta rada. Za tri puta smo smanjili troškove telefonije, sve su učionice oličene, prozori zamijenjeni, cijela je škola klimatizirana. Ustanova je smještena u zgradi spomeniku nulte kategorije, u kojoj smo znali imati velike troškove struje za grijanje. I to smo smanjili. Uložili smo dvjesto tisuća kuna vlastitih sredstava da se privede svrsi prostor koji nam je dala Županija za rad Slikarskog odjela.
Postoji li neki fond Europske unije kojim bi se moglo financirati školarine?
Ne postoji. EU nudi sredstva samo za određene projekte.
Po novom trošku školarine Dubrovnik se sad nalazi u vrhu, ispred Zagreba i Splita. Je li to normalno? Kako to objašnjavate?
Treba se zapitati koliko je realno u sustavu koji teži centralizaciji, gdje se sve bitno nalazi u Zagrebu, dovoditi u poveznicu našu školu s na primjer zagrebačkom školom primijenjenih umjetnosti i dizajna. To je organizacijski nepovezivo. Nekad smo mi bili domaćinima državnih natjecanja za preko tisuću učenika, a danas je to sve preseljeno u Zagreb. To znači da sad našim učenicima moramo pokriti sve troškove puta, što prije nismo imali. Ista stvar je s izložbama u Zagrebu, gdje nam je trošak izleta preskup. Za izložbu Picassa u Zagrebu prije nekoliko godina trebalo je samo za zrakoplovne karte izdvojiti 40 tisuća kuna. A trošak obroka za učenike i dnevnica profesorima? Pet posto ukupnog proračuna škole. Kako to platiti? Nismo uspjeli realizirati neku donaciju niti iskoristiti jeftinije avionske karte. Nadalje, mi smo jedina škola ovakvog tipa u Hrvatskog, jer jedini imamo objedinjeni općeobrazovni program. Sve druge škole isključivo izvode glazbeni i/ili plesni program, a učenici paralelno pohađaju školu primijenjenih umjetnosti i dizajna ili neku drugu četverogodišnju školu. Uz to, nijedna druga škola nema kombinirane razredne odjele. A mi ih imamo jer u suprotnom ne bismo zadovoljili pedagoške standarde. A to bi dovelo do gašenja općeobrazovnog programa. Vratili bi se u vrijeme kad smo bili samo muzička škola. A moram biti iskren i reći da neki to priželjkuju. Navija se za to, a to meni nije interes. Dapače, želimo uvesti nove programe.
Što imate u planu?
Prije svega odvajanje slikarskog i dizajnerskog odjela. Planiramo i srednju dramsku, odnosno glumačku školu. Ponovno razgovaramo o uvođenju srednje baletne škole, gdje smo posljednju generaciju imali 2006. godine. To su veliki zahtjevi, i financijski i zbog novih radnih mjesta. Namjera nam je vratiti srednješkolsko baletno obrazovanje.
Koliko je ove godine učenika UŠLS upisano na Akademiju?
Dvoje učenika glazbenog odjela, dok s likovnog odjela nijedan. Treba znati kako naš općeobrazovni program djeci omogućuje polaganje državne mature, što se traži i na glazbenoj i na likovnoj akademiji. Inače, nastavni plan i program slikarskog odjela je iz 2001. godine, dakle prilično je zastario i u značajnom broju segmenata neprimjeren te izvan konteksta društva u kojem se nalazimo. Zato je odgovorna država, ali i sami profesori koji bi kroz županijska stručna tijela trebali to mijenjati. Uz to, sa svakom godinom učenika glazbe je sve manje, jer im je to naporno. Međutim, svi oni znaju da su im, kad završe naš program, otvorena vrata na svim fakultetima. Naši su maturanti upisali povijest, kroatistiku, kroatologiju, komunikologiju. Njihovi afiniteti su razni.
Koliko ih se uopće prijavilo na prijemni ispit likovne akademije?
Jedan ili dvoje i koliko mi je poznato nisu prošli. Ali ne znam je li im to uopće bio prvi izbor. Taj podatak nemam. Da se razumijemo, ti podaci o upisima na akademije ne moraju se gledati kroz prizmu lošeg rada ravnatelja ili profesora s učenicima. Prijašnjih godina je to bilo više nego uspješno, pa se na razini jedne godine ne može tražiti trend. To u konačnici govori da mi ne obrazujemo isključivo umjetnike, već moramo ponuditi program koji će učenici moći iskoristiti u smjeru neke druge profesije. Izrazito je teško i naporno pohađati našu školu, a posebno dvije istodobno. To je veliko odricanje učenika i roditelja. Imamo vrlo opsežan nastavni plan i program, koji djeci ne ostavlja prostora za ležerniji tempo. Ali danas su ti ljudi vrlo uspješni i na kraju krajeva svi se rado vraćaju u školu.