Svečanim koncertom u male braće na kojem su nastupili učenici uŠ Luke Sorkočevića podijelivši pozornicu s kolegama profesionalcima iz Dubrovačkog simfonijskog orkestra, započeo je program obilježavanja 90. godina od osnutka ove obrazovne ustanove koja je iznjedrila generacije vrsnih umjetnika.
O samom planu proslave 90. rođendana kao i o ideji osnutka područne glazbene akademije, kadroviranju te kapitalnoj nabavci koncertnog klavira vrijednosti pola milijuna kuna, porazgovarali smo s njenim ravanteljem Slobodanom Begićem.
Koliko učenika trenutno broji UŠ Luke Sorkočevića? Je li vam kompleks samostana sv. Katarine Sijenske postao tijesan? U kojoj fazi je razrada ideje o zaživljavanju srednje baletne škole?
Umjetnička škola Luke Sorkočevića ima 672 polaznika koje obrazuje 85 profesora. Njih 70 posto stalno je zaposleno dok ostatak ne radi punu satnicu. Raspolažemo s 29 soba za vježbanje, a imamo još malu baletnu dvoranu i onu koncertnu. U tvrđavi smo smjestili udaraljke. Nastava se odvija neprestano od 8 sati u jutro, najveća frekvencija je poslije 14 sati, a radimo do 21, nekad i do 22 sata. Neki đaci koji polaze grupnu nastavu znaju ostati dulje. Zadovoljni smo s prostornim kapacitetom, međutim imamo ambiciju proširiti programe. Postoji ideja o osnivanju područne glazbene akademije čija rezultanta bi bila zadržavanje mladih u gradu. Također, za izvođenje nastave baleta potrebno je osigurati standard kako se polaznici ne bi morali presvlačiti u jednom prostoru pa onda po hodniku trčkarati u kostimima, što zimi nije osobit kompliment, u drugi. Željeli bismo jednu generaciju provući kroz srednju školu. Ako se to ostvari bit će nam potreban prostor u Kazalištu Marina Držića za odvijanje redovne nastave, ali i onaj za aktivnosti koje prate balet. Njima je tijekom priprema i uvježbavanja, naime potrebna veća površina nego je pozornica. Plan za rješenje ovog problema je pronađen. Razmišlja se o prostoru na području povijesne jezgre i tu će nam, nadamo se, Grad Dubrovnik izaći u susret. Također, za nas, ali i grad, bilo bi dobro da imamo adekvatnu koncertnu dvoranu. Primjerice, povodom 90. obljetnice škole osmislili smo niz sadržaja za čije mjesto izvedbe se moramo snalaziti. Jedan od prvih koncerata morali smo održati u Umjetničkoj školi što nije bila najsretnija okolnost. To je taj nedostatak grada kojeg i mi osjetimo.
Što je s nastavničkim kadrom? Nažalost, sve češće u manjim sredinama svjedoci smo kako se pojedine sekcije ukidaju upravo zbog njegova nedostatka. Je li takav slučaj i kod nas?
Stanje je za sad u redu. Međutim, ako se odlučimo na srednjoškolsku nastavu nećemo imati dovoljno kadra. Profesore koji nedostaju dovest ćemo iz Splita, Zagreba ili Sarajeva. No, tu će biti problema jer Dubrovnik ima veliki hendikep – boravak za kojeg moraju izdvojiti 2/3 plaće. Slijedi i val odlazaka u mirovinu u klavirskom odsjeku. Ništa bolje nije kod nastave violine pa smo intervenirali s profesoricom iz Splita koja je ovdje podstanar te je na rubu da nas napusti. Već su neki otišli. Ne možemo im to zamjeriti. Mislim da bismo mogli napuniti čitav jedan orkestar s našim bivšim učenicima koji su se iselili iz Grada, neki čak van Hrvatske. Teško im se vratiti jer ovdje imaju ograničene mogućnosti, čega smo itekako svjesni i uskoro ću se naći u veoma nezahvalnoj situaciji nagovoriti ih da dođu. Na tom tragu dosjetili smo se 1. rujna u parku škole održati koncert sastava oformljenog upravo od njih. Oni su se našem pozivu rado odazvali. Bit će ih vjerojatno pedesetak – danas članova Zagrebačke filharmonije, ansambla Kazališta komedija, splitskog HNK-a, riječke Opere itd. Na repertoaru ćemo još poraditi, ali skladba koje će sigurno na njemu naći mjesto je Papandopulov Hommage a Sorkočević praizveden upravo ovdje. Bit će zanimljivo vidjeti koliko je ova škola obrazovala kadra, ne računajući one koji više nisu među nama.
Jeste li zaokružili program obilježavanja 90. godine postojanja škole ili je on još uvijek u izradi? Pored spomenutih obveza intenzivno radite na pripremama za predstojeća regionalna natjecanja čija ste, ako sam dobro upoznata, u tri discipline domaćini.
Program obilježavanja se odvija pod okriljem Vijeća za provedbu. Sjednica je zakazana za 18. veljače. Već u ožujku imat ćemo koncert učenika i profesora u Saloči od zrcala. Ideja je da to budu subotnje matineje. Također, u službi obilježavanja 90. godišnjice djeca 13. ožujka sviraju s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom. Izvodit će se baletna predstava ‘Coppelia’ u svibnju i lipnju. Želja nam je oformiti jazz band pod vodstvom kolege, jednog od bivših učenika Ivana Bonačića. Na raspolaganju im je park škole ili koncertna dvorana, ovisno o vremenskim uvjetima. U međuvremenu prvi volumen monografije škole na nekoliko stotina stranica trebao biti dovršen. Uredila ju je prof. Franica Vidović. Riječ je o razdoblju od osnutka do 1984. Na nastavak ne bismo trebali puno čekati. Istovremeno pripremamo se za dva gudačka i dva puhačka natjecanja. Konkretno 8. ožujka domaćini smo regionalnog natjecanja u tri discipline – klaviru, gitari i solo pjevanju. Nakon toga slijedi državno te se nadamo da će netko od naših polaznika ostvariti zapažen uspjeh. Do sada smo imali izvrsne rezultate što je prije svega zasluga profesora i samih učenika. Na zadnjem regionalnom natjecanju komornih ansambala osvojili smo šest prvih i dvije druge nagrade, a na državnom tri prve i jednako toliko drugih. U Poreču i BiH dobili smo niz prvih nagrada pa bismo mogli reći kako je 2018. godina obilježena ogromnim postignućima.
Vrlo ste aktivni i na polju izvan učioničke nastave…
Što se tiče izvan učioničke nastave osim one uobičajene poput izleta u prirodu imamo sreću što naši učenici mogu binu dijeliti s profesionalcima što je rijedak slučaj. Primjerice kao na nedavno održanom koncertu u Maloj braći. Također, naša baletna škola nastupa na daskama pravog kazališta. To je pogodnost Dubrovnika koju ćete susresti još možda u Splitu, već u Šibeniku i Zadru teško. Četiri puta godišnje organiziramo seminare za sve discipline. Pratimo pedagoške standarde. Učenike upućujemo na usavršavanje. Profesore na stručne skupove šaljemo zahvaljujući Hrvatskoj agenciji za odgoj i obrazovanje, a često ugošćujemo kadar iz drugih dijelova Lijepe naše kako bi održali lekciju polaznicima UŠ Luke Sorkočevića, naravno, uz prisustvo mentora. Upravo smo nedavno imali takve aktivnosti kada su Marko Graziani i Martin Draušnik održali intenzivan seminar koji je potrajao tri do četiri dana. Sve troškove pokrila je škola. Inče, roditelji ne moraju novčano participirati. Nužno je spomenuti kako veliku financijsku podršku uživamo od Zaklade Kaboga Stiftung bez koje bismo morali restriktivno djelovati. Trenutno razmišljamo o iznajmljivanju prostora tijekom ljetnih mjeseci kada se škola ne koristi. Naime, već smo u turistički najam dali veliku dvoranu. Ona je otvorena za posjetitelje, no to nisu značajni iznosi. Radimo u tom smjeru da bismo danassutra omogućili našim polaznicima da umjesto u Zagreb na izvan učioničku nastavu otiđu primjerice u Beč.
Roditelji se često, ali sama djeca, znaju žaliti kako su preopterećena nastavnim programima koji im u budućnosti neće biti od praktične koristi. Jesu li promjene u obrazovnom sustavu neophodne? Koji je prema Vašem mišljenju glavni ‘kamen spoticanja’?
Apsolutno pozdravljam promjene. Jako malo pažnje se, generalno govoreći, posvećuje struci. Mladom čovjeku moramo dati više prostora za obrazovanje u smjeru kojeg je odabrao. Drugi pak problem je što nam nedostaje kadra u zanimanjima koja su tehničke naravi, a nose sustav. Za sada je sve na razini apela gdje bismo mi kao ravnatelji obrazovnih ustanova trebali reagirati u popunjavaju svega onoga što nam nedostaje. Konkretno, kod nas se događa da djeca u školi budu od 8 do 20. Meni je osobno žao što im ne možemo osigurati topli obrok u tom razdoblju. Mišljenja sam da se nismo dovoljno pobrinuli za njih. Prihvatili smo inicijativu Županije da dijelimo svježe voće utorkom i četvrtkom. Djeca ga doista pojedu. No to nije dovoljno. Razmišljali smo i o opremanju neke prostorije aparatom s napitcima gdje bi se učenici mogli odmoriti i zagrijati umjesto da sjede po hladnim skalinima. Za sad smo ogradili park kako bismo mogli nesmetano šetati kad bude lijepo vrijeme, ali ćemo nastojati ići korak dalje. Knjižnica nam je zauzela mnogo mjesta, ali mislim da bi prostor mogli pronaći u tvrđavi. Razgovarat ćemo s Društvom prijatelja dubrovačke starine kad bi se moglo pristupiti obnovi i pronaći adekvatan sustav grijanja.
Što je pak s fundusom glazbala škole? Uspijevate li vlastitim sredstvima osigurati njihovo održavanje i nabavku?
Nedavno smo napravili analizu. Imali smo instrumente koji se više nisu mogli koristiti pa sam naložio da ih se odmah baci jer smo ionako kratki s prostorom. Uskoro ćemo imati novi val odbacivanja onih koji nisu u upotrebi i onda ćemo morati vjerojatno krenuti u nabavku novih. Kupili smo, recimo, prošle godine nekoliko violončela, doduše polovnih, ali u dobrom stanju. Imamo problema s udaraljkama, no ono što nam je neophodno je novi koncertni klavir za kojeg ćemo morati izdvojiti pola milijuna kuna najmanje. On nam je prvi na listi prioriteta za sljedeću godinu. Postojeći je u lošem stanju, ma koliko god ga uštimavali ne pomaže. Mogli bismo posuditi onaj od Igara, ali pitanje je tko će ga prenijeti. Svojedobno, imao sam ideju o klavirskom maratonu povodom 90. obljetnice škole, međutim, u ovim uvjetima to je nemoguće.
Objavljeno u tiskanom izdanju DuLista 13. veljače 2019.