Emotivna i detaljna knjiga ‘Ratni dnevnik Pava Urbana’, našeg dragog i prerano preminulog sugrađanina, predstavljena je nakon 25 godina postojanja teksta ovu subotu u atriju palače Sponza, a prati ju jedna nit vodilja – da se ne zaboravi Pavo.
Knjigu su, uz urednicu Dubravku Vrgoč, predstavili direktor i glavni urednik izdavača Meandar medije Branko Čegec te umjetnik Slaven Tolj, a ulomke je iz dnevnika čitao glumac Frano Mašković.
Sjetna večer koja budi bolne uspomene, donosi i zahvalnost za budno umjetničko oko Pava Urbana čije su fotografije ratnih razaranja Dubrovnika odaslane u svijet. Zaljubljenik u fotografiju, zaljubljenik u svoj grad, u veliku knjigu života zauvijek je zapisao teške trenutke koji su postali neodvojivi dio povijesti grada. Upravo zato, predstaviti Pavov intimni rad bilo je osobito teško govornicima, u čijim srcima još uvijek Pavo živi i radi.
Intendant Igara, mo Maestro Tarbuk, kazao je kako je Hrvatsku u najtežim trenutcima branilo oružje, no branila ju je i kultura.
-Branili su je upravo ljudi poput Pava Urbana. Mislim da je to bila osnovna inspiracija autora i izdavača ove knjige, koja će sasvim sigurno naći svoje značajno mjesto, ne samo na policama, već i u pisanim djelima i povijesti nakon Domovinskog rata – kazao je Tarbuk, pozdravivši govornike, dok je Vrgoč istaknula:
– Mara Bratoš mi je 2011. godine donijela dnevnik Pava Urbana. Bila nam je želja podsjetiti na Pavov rad i život, a pet godina nakon toga Mara je došla s idejom tiskanja dnevnika, te sa željom da se dnevnik predstavi javnosti i bude dostupan svima nama. Osobno, nisam nikad poznavala Pava, a kad sam pročitala dnevnik, bila sam doista osupnuta s cijelim tekstom koji ne samo da ima literarnu vrijednost, već i onu osobnu, životnu vrijednost – kazala je Vrgoč, dodavši kako ‘Pava pamtimo kao fotografa, no s ovom knjigom upoznajemo ga kao osobu koja promišlja vrijeme u kojem živi’.
-Kad pročitate dnevnik, Pavo u njemu anticipira vrijeme koje će doći nakon, no isto tako anticipira i svoju smrt. Poznata fotografija, koja se dogodila nekoliko metara od prostora ukojem sad sjedimo, Pavo snima 6. prosinca i u toj fotografiji se fokusira Orlando i zaustavlja njegov život – dodala je, kazavši kako ‘opisuje ratište, no govori i o vremenu koje će doći nakon rata, a kojem mi svjedočimo’.
Slaven Tolj je, susprežući emocije, posvetio nekoliko riječi velikom dubrovačkom fotografu, kazavši kako je to bilo ‘vrijeme u kojem smo drugačije živjeli ovaj grad’.
-Sad je to grad života, tisuće ljudi prolazi pokraj mjesta na kojem je Pavo poginuo i kao da smo to nekako zaboravili. Te fotografije su nevjerojatne, njihov minimalizam i izvrsnost je nešto što nam ne dozvoljava zaboraviti to vrijeme. Taj mladić, moj poznanik koji je u ratu postao prijatelj, bio je biće koje je jednostavno plemenito – kazao je među ostalim Tolj.
Branko Čegec kazao je za kraj kako je odlučio prihvatiti tu knjigu, znajući za priču o pogiblji Pava Urbana, no ideju o tekstu nije imao, ali kad ga je pročitao, bilo mu je jasno kako jednostavno želi – objaviti taj tekst.
-Prije svega, to je tekst koji je krenuo kao dnevnik, no u jednom trenu on postaje intimno pismo i poprima dimenziju u koju se kroz intimnu prespektivu govori o stvarima koje su opće i koje se tiču svih nas, koje reflektiraju i današnje vrijeme. Knjiga, uz Pavov tekst, sadrži i fotografije, ratne fotografije i to je sve zajedno ratni dnevnik – kazao je Čegec, dodavši kako se u knjizi nalazi i izniman tekst o fotografijama kojeg je zapisao Antun Maračić.
-Sadržaj ove knjige daleko nadilazi njezine dimenzije – zaključio je Čegec.
Pavo Urban rođen je u Dubrovniku 1. kolovoza 1968. gdje je završio srednju pomorsku školu te upisao Pomorski fakultet. Fotografijom se počeo baviti s 18 godina, bio je član foto kluba Marin Getaldić. Izlagao je na nekoliko izložbi, a 1989. na izložbi umjetničke fotografije u Dubrovniku osvojio je treću nagradu. Dvije godine poslije, u rujnu 1991. upisao je Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, smjer filmsko i televizijsko snimanje.
Međutim studij nikad nije započeo jer je odlučio ostati braniti ratom pogođeni Dubrovnik. Otišao je kao dragovoljac na prvu crtu bojišnice gdje je započeo svoj ratni opus koji je sam nazvao Rat art. Umro je s fotoaparatom u rukama, pogođen gelerom granate koja je pala između Orlanda i crkve svetog Vlaha. Njegova posljednja fotografija, kasnije nazvana „Kamena prašina nad Gradom“ postala je simbol ratnih razaranja Dubrovnika.
MNJ