Peti veljače 1938. godine, točno kad je tadašnja dubrovačka gradska glazba svirala u pratnji preko Pila procesije iz Grada prema Gorici svetog Vlaha slaveći Festu našeg Parca, u jednoj od zgrada stare bolnice rodio se gospar Duško Asić.
S glazbom i u njenom ritmu se rodio, glazba ga je pratila kroz cijeli njegov život. S tim sjećanjem, kojeg mu je još kao djetetu ispričala njegova majka, sjedimo u ove lijepe, tople i ugodne jesenje dane u Kunićevoj ulici u kojoj je proveo skoro cijeli svoj život na kućnom broju 19., ispred znanog nam kafića „Galerija“, godinama okupljališta ne samo preostale čeljadi ove ulice, već i mnogih koji do Grada svrate. I krenemo pričom, dalje u sjećanja, za početak u neke davne godine…
Ajde mali Asiću…
„Kako je počelo to sa glazbom? Imao sam manje od petnaest godina, išao sam u Glazbenu školu, ali samo dvije godine „pripravne“, svirao sam trombon. I kao sva djeca Grada, igrali smo se svuđe, na sve strane, tako i ispred tadašnje „muzike“ dok su imali prove, a u kojoj je tada svirao moj otac Vinko. U toj našoj igri, stali bi i slušali ih kako sviraju, te nas je vidio tadašnji dirigent „muzike“ pokojni gospar Vinko Sagrestano, koji mi je rekao „Ajde mali Asiću, kad ti već otac svira, mogao bi i ti“. I tako je počelo, nastupio sam prvi put sa 15 godina, bila je neka štafeta ili Prvi maj, ne sjećam se više, ali se sjećam da sam prvo svirao trombon, a onda zamjenio oca na dobošu, kasnije sam svirao i činele, ma sve po potrebi u tih šezdeset godina koliko sam proveo u Gradskoj glazbi! Ma svi mi Asići smo rano počeli svirati. Moj pokojni otac Vinko također je imao 14, 15 godina kada je počeo svirati u Gradskoj glazbi, mlađi sin Vinko počeo je sa 13 godina, tamo negdje osamdesetih, a moja unuka, Vikijeva kći Đina sa nekih 14 godina. Sviranje u „Glazbi“ tako je neka naša obiteljska tradicija, rano počinjemo, a kasno se gasimo! Otac je prestao sa preko šezdeset godina života, a ja evo ima koja godina, 2013., nakon mojih šezdeset godina u Gradskoj glazbi!“ uz osmijeh će gospar Duško o svojim glazbenim počecima. Nismo tako olako završili sa svim tim njegovim godinama koje je proveo u „Glazbi“, puno je tu lijepih priča i sjećanja, sa raznih festa iz raznih prigoda, svetkovina i vremena. Pamtimo ga kao „capobande“, na čelu „Glazbe“ koju bi proveo preko Straduna.
Sve bilo je muzika…
Spominje se gospar Duško kako su nekad članovi „Glazbe“ bili pretežno obrtnici, ponajviše upravo oni iz ili unutar Zidina, nabraja imena 6,7 maranguna, drvodjelaca među njima i sebe i svog oca, te svog prijatelja pokojnog Božu Lazarevića, kojima je to bio zanat, pa nekoliko pitura, pa… Pa razna putovanja, posebno dolazi u sjećanje finale kupa u vaterpolu koje su igrali Jug i Partizan 1984. u Kruševcu, kad su bili među Jugovim navijačima. „Jug je izgubio, ali mi smo svirali prije, za vrijeme utakmice, a i nakon, unatoč porazu, a na oduševljenje i čuđenje svih okupljenih!“ Ali, njegov glazbeni put nije vezan samo za Gradsku glazbu! Bilo je toga i te kako, jer od rođenja prati ga kroz život glazba. Sve je počelo prisjeća se „nekako u isto vrijeme u tadašnjem društvu koje se zvalo „29. novembar“ i djelovalo je u Kovačkoj ulici. Kod njih sam svirao mandolinu. Mnogi znani su bili članovi te vesele ekipe!“ Onda je bio član nekadašnjeg ansambla „Dubrovnik“, pa je nekoliko godina bio član i Folklornog ansambla „Linđo“, „kod njih sam svirao malu tamburu“. Zvali su ga na veliku festu im, obilježavanje 50 godina ove vesele družine. A onda je došla i klapa „Lero“, te pokazivanje prve fotografije iz obiteljskog albuma, „ova na kojoj stojimo, prvi slijeva sam ja, pa pokojni Đuro Putili, do njega pokojni Pero Pasković, dalje je Darko Pešice, nas dva smo još među živima, te iza basa skriveni pokojni Mišo Šperanda i pokojni Mladen Marinović! A evo ti i druge fotografije naše klape „Lero“, ova gdje svi sjedimo, skoro ista ekipa, s lijeva je pored basa Mladen, pa Šperaanda, ja, do mene Pasković, pa Darko Pešice i u kraju, zadnji Joško Didović. Eto, to je bila ta naša klapa, i pjesmom i društvom!“ A onda smo uz jednu staru fotografiju otišli u još davnije godine, do 1953. kad su se na Peskariji igrale „Ribarske svađe“ a u ansamblu koji je predstavu pratio u živo bili su…“e sad, ako me sjećanje služi, gore na lijevo drugi je Ivelja, do njega Tonći Krasovac naš znani urar, do njega jedina žena među nama Divna Plančić, te gore zadnji Vlaho Reggio. A dolje, sjedimo… prvog se na žalost ne sjećam, a drugi je Đelo Jusić, do njega Pasko… i zadnji ja! To je tek bila lijepa priča!“ A za ovu lijepu priču i život uz muziku gospar Duško je dobio nagradu Grada Dubrovnika za njegov doprinos glazbi.
Maranguni s Pelina
I dok gledamo te stare fotografije, oko nas svako malo netko prolazi, javljaju se gosparu Dušku, zna ga puno čeljadi Grada. Često je baš tu, u Galeriji na kavi, pa ide u svakodnevni đir preko Peskarije do Porporele, popodne navrati i do prijatelja Hrvoja Čikata, „za malo se nasmijati!“ U Kunićevoj ulici je od 1946. godine, „sjećam se da smo za onoga rata živjeli u Lazaretima, otac je radio kao marangun, te smo te godine konačno dobili stan u ovoj ulici na broju 19. Bio je sav u neredu, napušten, te je dugo to trebalo sređivati, ali evo, od tada sam ovdje!“ Spomenuli smo mu najmlađeg sina, Vinka, u djedovo ime, kao člana „Glazbe“, spominje i njegovu djecu, svoju unučad, Ervin, Maro, Alen i već spomenuta unuka Đina, a spominje i svoju kći Anitu i svog starijeg sina Vlaha. I naravno njegova supruga,njegova Luce. A onda smo spomenuli i njegov zanat, po kojem ga mnogi i te kako znaju. „Završio sam zanat za drvodjelca 1957. godine, radio u mnogim firmama, završio u skrasio sam se u Minčete kao kućni meštar, no, 1979. bila je fuzija tvrtki. Dao sam otkaz i prešao u poduzeće Stan gdje sam bio desetak godina. Došao je rat, sve se ugasilo i otišao sam 1995. u prijevremenu mirovinu…“ Tu smo malo zastali na Pelinama, tamo gdje je u zadnje vrijeme atelje našeg slikara Joška Škerlja, kojeg sa seljenjem ateljea pratimo od Margarite iza Jezuita, preko Božidarevićeve do ovdje u ovom điru ulicama, a gdje je i ne tako davno bila godinama znana radnja sjajnih dubrovačkih maranguna. Zapravo, tu su bili maranguni i njihova radnja ponajviše za potrebe Društva prijatelja dubrovačke starine i popravaka koje su činili po Gradu. Upravo veliki gospar Lukša Beritić prvi im je dao taj prostor, a među znanim meštrima spominje se pokojni Venci Križ, pa pokojni Antun Lučić, a tu je neke lijepe godine proveo i naš Duško Asić.