Poznati klarinetist Radovan Cavallin koji je sa samo 13 godina postao najmlađi student zagrebačke Glazbene akademije, nedavno je sa Dubrovačkim simfonijskim orkestrom nastupio u Kneževu dvoru. Tim povodom za ovaj broj DuLista donosimo razgovor s njime.
Prošle godine ste nastupali sa DSO-om. Kako Vam je nastupati sa dubrovačkim simfoničarima?
Prošle godine sam prvi put nastupio sa DSO-om. Jako mi je lijepo, ambijent je nevjerojatan, pun pozitive. Naravno, svi imaju jako puno entuzijazma kada pripremaju koncert. Veliki mi je užitak vratiti se u Dubrovnik, u njegovu jedinstvenu atmosferu.
Za Vas slobodno možemo reći da ste čudo od glazbenika. Naime, s 13 godina upisali ste Glazbenu akademiju, što baš nije uobičajeno.
To je bilo dosta problematično radi našeg školstva jer nije često da netko tako mlad dolazi na Akademiju. Morali smo pisati posebno pismo Ministarstvu kulture jer do tada nisu imali takav slučaj. Odgovor je bio pozitivan, premda dva dana prije početka nisam znao da li će odobriti upis. Naime, treba sam ići na prvu godinu Akademije, u četvrti razred srednje glazbene škole i osmi razred osnovne škole. A uvjet je bio završiti srednju glazbenu i srednju općeobrazovnu školu da bi mogli pristupiti prijemnom ispitu. Dio studija na Akademiji su prilagodili meni. Primjerice studenti prve i druge godine imali su više predmeta, a studenti treće i četvrte godine manje. Za mene su napravili obratno. S obzirom da sam išao u tri različite institucije paralelno, kad sam položio završni ispit na Glazbenoj akademiji dobio sam sve diplome zajedno.
Pretpostavljam da Vam je bilo naporno?
Dječak u tim godinama ne razmišlja o umoru. Bavio sam se onim što volim. Bilo je naporno. Kući bih došao u 21 sat, trebalo je vježbati, napisati zadaće, tako da sam vježbao od 21 do 23 sata, a dizao sam se ujutro u 6 i 30. Morala je postojati velika organizacija. No, imao sam sreće jer je moj otac također klarinetist, a bio je profesor na Glazbenoj školi Pavla Markovca pa sam uvijek imao gdje vježbati u sitne sate. I naravno uhvatiti svaki slobodni trenutak za vježbu ili za pisanje zadaće.
S koliko godina ste počeli svirati?
Prvo sam počeo svirati blok flautu sa 5 godina. To je najlogičniji instrument da se djeca uvedu u glazbenu školu. Nakon 4 godine morao sam odabrati jedan instrument. Mom profesoru flaute ipak je bilo žao što se nisam odlučio za flautu. Naravno razlog tome je i utjecaj mog oca jer sam njega stalno slušao. No nikada nije bilo nikakvog pritiska po tom pitanju. Svidjela mi se boja instrumenta jer klarinet ima raspon sličan ljudskom glasu. Ispričat ću vam jednu anegdotu. Moj otac je sebi kupio novi instrument u Francuskoj gdje se rade najbolji klarineti. Kad je otišao na posao izvadio sam ključ od ormara gdje ga je čuvao. Majka me je vidjela i zazvala je oca i rekla mu je da se igram s njime. Otac je za 5 minuta došao doma, a do tada sam ga ja već sastavio, no hvala Bogu ništa mu se nije dogodilo. Tada mi je otac rekao da ga mogu probati. Moram napomenuti da mi otac nikad nije bio profesor, već me je predao svom najboljem učeniku Petru Fabijaniću. Ali smo kod kuće radili zajedno, kad je trebalo vježbati i ispuniti sate otac bi rekao ‘To moraš obaviti danas’.
Iako dosta nastupate s raznim orkestrima, zaposleni ste u Španjolskoj?
25 godina radim i djelujem u Španjolskoj, živim u Las Palmasu na Kanarskim otocima. Tamo imamo jako dobar simfonijski orkestar Filcharmonica de Gran Canaria sa 86 glazbenika. S ponosom mogu reći da je jedan od 5 najboljih španjolskih orkestara. Moramo reći da se jako puno investiralo u kulturu, napravili su nam novu koncertnu kuću sa 1700 mjesta, a imamo i glazbenu akademiju. Las Plamas de gran Canaria ima pola miijuna stanovnika i centar je kulture. Osim simfonijske djelatnosti sviramo i 5 različitih opera godišnje što je interesantno. Također, skoro svaki mjesec mogu dobiti slobodno tjedan dana kako bih se posvetio koncertnoj djelatnosti, držao master tečajeve, svirao komorne koncerte.
Možete li nam ocijeniti glazbu u Hrvatskoj i u Španjolskoj?
U Španjolskoj se napravilo puno koncertnih dvorana i auditorija, polivalentnih u vrijeme kada je bilo novaca. Španjolska je puno investirala u kulturu onda kada se to moglo. Sada je s obzirom na krizu to nemoguće, ali infrastuktura stoji, auditoriji su puni. Imamo čak 1100 pretplatnika, a samo 500 do 600 karata odlazi na prodaju. Tako da smo prošle godine imali prosjek od 97 posto popunjenosti dvorane.
Ljudi su tamo očito zainteresirani za klasičnu glazbu?
To vam ovisi kako se tko angažira. Naš direktor Pedro Halffter jako se puno angažirao pa sat vremena prije svakog koncerta napravi jedan mali kolokvij za publiku, priča o kompozitorima. Ljudi su se jednostavno navikli da se petkom odvija jedan veliki kulturni događaj. Čak smo i dva tjedna prije rasprodani. Naime, naša Vlada koja nas financira rekla je da Gran Canaria nije samo sunce i plaža, već da ima jedan kulturni projekt u koji se treba investirati jer stranci ne dolaze samo da bi ležali na plaži i pocrnili, već kako bi vidjeli kakve se kulturne stvari događaju. Dubrovnik primjerice ima toliko muzeja, bogat je kulturnom baštinom. Mislim da bi bilo dobro napraviti veliku propagandu orkestru, da se on potencira i kulturno i financijski. Mislim da bi Dubrovnik trebao imati jedan auditorij od 1000, 1500 mjesta koji bi se mogao napuniti. Ljudi se varaju da turisti dolaze samo radi turizma i plaža. To nema veze. Puno orkestara svira i na kruzerima, ima zaista dosta mogućnosti ali treba napraviti dobru propagandu kako bi se sve to realiziralo.
Svirali ste sa Stingom ‘Englishman in New York’?
Kada je prije 3 godine Sting bio u Zagrebu, u Areni, bio sam na njegovom koncertu. Naime, išao je na turneju sa simfonijskim orkestrom i bendom, a klarinetistica je izašla na binu i svirala pored njega. Bilo je nevjerojatno. Godinu dana poslije išao je na turneju sa lokalnim orkestrima po Europi i treballi su doći u Sevillu. Naš direktor i Vlada smatrali su da bi bilo dobro da dođe u Grand Canariu i dogodilo mi se da s njime sviram ‘Englishman in New York’. Bilo je predivno. Nisam želio da završe te 4 minute i sjećat ću se toga cijeli život.
Što bi poručili mladima?
Teško je biti glazbenik. Nekoć je bilo puno glazbenika, ali nije bilo toliko vrsnih glazbenika. Sada imamo puno glazbenika i puno vrsnih glazbenika. Kada čuju vrsnog glazbenika neka im to bude motivacija, a ne frustracija. Neka uživaju i usrećuju druge ljude koji će uživati u zvuku koji proizvode.