Radmila (rođ. Ilić) i Mate Bukovac, ove godine slave 60 braka. Rođeni ’39. i ’38. u velikim obiteljima, odrastali su zajedno, na ostacima stare Narone u Vidu, na Neretvi. Njihove obitelji bile su susjedi, a uvijek pričaju da su se gledali i čuvali otkako su bili djeca. Vjenčali su se 29. studenog 1963. u svom mjestu.
Poslijeratno razdoblje bilo je vrlo teško i siromaštvo ih je rano natjeralo da rade. Radmila, za razliku od svojih petero braće i jedne sestre, jedina se nije dalje školovala (a već s 12 godina služila je u Metkoviću jednu obitelj). Mate je izučio zanat za brica te mu kasnije postaje i nadimak – ‘Brico’, njemu, a mi svi ostali smo ‘Bricovi’ – vjerujemo da će taj nadimak ostati zauvijek i to nas veseli.
Vrlo brzo nakon što su se vjenčali, po pozivu službe dolaze živjeti na Pelješac, u Trpanj. Ovdje su, iako uvijek ‘došli’, bili lijepo primljeni.
Kažu da ih je u životu i braku, uz ljubav, održao rad i međusobna podrška. Uvijek su teško radili, o tome govori i činjenica da su prvih osam godina u Trpnju živjeli kao podstanari. U tom razdoblju su dobili i dvoje djece, a onda je Radmila otišla u Njemačku raditi u tvornicu kako bi napokon izgradili svoju kuću.
‘Brico’ je za to vrijeme radio svoj zanat, uz to i dodatni posao, a vjerno je uvijek služio i zajednici. U tim prvim godinama života na Pelješcu, bio je jedan od osnivača prvog dobrovoljnog vatrogasnog društva u Trpnju, koji ga i danas smatra počasnim članom.
Po povratku iz Njemačke, Radmila i Mate grade i useljavaju u svoju kuću, a dvije godine kasnije dobivaju i sina. Do mirovine rade u hotelu Faraon, bave se turizmom (iznajmljuju svoje apartmane), a Mate je do unazad 10-ak godina i dalje šišao, dok god ga je vid dobro služio.
Danas imaju troje djece, osam unučadi, dvoje praunuka i mnoge boljke, po starački. Ipak, Mate svakodnevno, a Radmila ne baš tako često, šeta šetnicom oko mora koju je 70-ih godina s drugim mještanima gradio.
I dalje žive u Trpnju, imaju divnu tetu Jasminu koja ih svakodnevno obilazi i pomaže, a djeca i unuci dolaze vikendom.
Danas mogu samo biti ponosni, na sve što su stekli teškim radom, na svoju djecu i unuke. Kažu da ne žale ni trenutka što su otišli iz Vida, tada za njih ondje nije bilo budućnosti, a svoje veze s rodnim krajem uvijek su aktivno održavali.
Tajne za dugovječnost ne čuvaju, jer ih kako kažu, nema. Poštuju se i čuvaju danas, kao i prvog dana. I vole!