Put u skladište znanja
Znate li što je najteže za jednog profesora? Odgovor je zaista lagan, to je onaj dan kad po prvi puta stanete ispred svojih učenika. Ne zato što ste se odljepili od neke plaže i sad morate raditi nego onaj osjećaj… osjećaj poznat svakom tko je bar jednom držao neko predavanje. Onaj osjećaj kad stanete ispred tridesetak mladih ljudi koji ne skidaju pogled sa vas i očekuju što ćete im reći. A vama se u glavi vrte riječi, slike, neki već izrečeni citati koji nadahnjuju, pravi mali košmar a vi još uvijek šutite. Što im reći o sebi? Što im reći o predmetu koji predajete? Da je sve relativno?Kao i tih par sekundi kad niste znali što sa sobom. Jer tih par trenutaka vaše zbunjenosti koji su vam bili kao cijela vječnost oni nisu niti primjetili dok su čitali tek pristigle poruke i gasili svoje mobitele. U tom trenutku odnekud vam se izmigolji osmjeh na lice i počnete s onim Ja sam…I baš taj osmjeh je krivac što ste na tom mjestu, među radoznalim malim licima čije su oči sve veće i veće dok počinjete priču o svemiru, trećem kamenčiću od Sunca, atomima, bozonima, silama, energiji… a u njihovim pogledima prepoznajete sebe i neke svoje početke do ona četiri slova s dvije točke ispred svoga imena (bar zasad).
A gdje je početak? Možda tamo u onom gradu „na slovo I“ iz već svima znanog vica, dok stojim na vrućim buljcima pored Neretve i čekam dok tata, gazeći hladnu rijeku, iznosi „veliku srebrnu ribu sa crvenim točkicama“ i ne sluteći da ću o upravo o njoj kao i cijeloj rijeci pisati u svom doktoratu. Ili onaj rođendan kad sam od svojih dobila TV i muzičku liniju i dok su oni otišli negdje na kavu sve je bilo u dijelovima, s pokojim viškom, a koju godinu poslije sam već bila spakirana za Zg da na PMF-u proučim zašto novi TV nije više radio.
Jer kad čitate nečiji životopis nećete u njemu pronaći sve ono što vas je dovelo do tih par bitnih rečenica o vama kao što stoji u mom: „diplomirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, smjer prof. fizike na temu „Zračenje crnog tijela“,„radna iskustva bila su na mjestima prof. fizike i ravnatelja otvorenog učilišta“,“ ravnatelj i osnivač privatne gimnazije“,…„poslijediplomski sveučilišni studij „Primjenjene znanosti o moru“ pri Sveučilištu u Splitu, Sveučilišta u Dubrovniku i Institituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu“, „prof. fizike u Klasičnoj gimnaziji Ruđer Bošković i Gimnaziji Dubrovnik“, „učesnica Croatian Teachers programa edukacije profesora fizike osnovnih i srednjih škola u istraživačkom Institutu CERN u Švicarskoj“. I čak niti vi dok ste ovo čitali ne pitate se čemu one tri točkice, ne primjećujete udaljenosti i kilometražu između svih tih gradova i koliko je to vremena razdvajanja između vas i vama najdražih. I je li bilo vrijedno svega tog? „2015. stječem akademski stupanj doktorice znanosti u znanstvenom području prirodnih znanosti, polje interdisciplinarnih prirodnih znanosti, grana Znanost o moru s temom „Utjecaj antropogenog pritiska na hidrologiju i faunu močvare Hutovo blato: cjeloviti pristup s ciljem zaštite i upravljanja“,…opet tri točkice jer moja formula
dr = D + R + 5M +P
koja stoji u zahvali doktorata u sebi krije svo strpljenje, potporu i propuštene kave s obitelji i prijateljima,„2016. počinjem kao vanjski suradnik predavati na Sveučilištu u Dubrovniku predmet Matematika II i Fizičku oceanografiju“, „glavna urednica časopisa „Priroda i okoliš“ i zamjenica urednika časopisa „Eko Hercegovina“, „koautor četiri knjige, nekoliko brošura i studija“ i onda još popis od par stranica s naslovima projekata, radova i međunarodnih konferencija.
I još svoj CV moram refreshat s „jedan od predavača koji će tijekom ove školske godine nadarene i zainteresirane učenike i studente na radionicama, koje organizira Udruga za promociju prirodnih znanosti, podučavati novim saznanjima iz kemije, biologije, matematike i fizike“zbog stiskanja zelenog gumba na mobu i poziva upućenog od njih par s možda još kompliciranijim životopisom ali s jednostavnom idejom. Približiti taj naš svijet znanosti onima koji ga tek trebaju otkriti i zavoljeti, probuditi male Ruđere u Gradu jer ipak od kad sam tu sam otkrila da je Dubrovnik i grad kulture i grad turizma ali i grad Ruđera Boškovića. I kao što su mi Željko i Ivona iz Udruge rekli, za sve je potrebno malo novaca i prostora, malo motivacije a to su profesorii puno volje i strpljenja. Za novce se pobrinula zaklada Caboga Stiftung kao glavni donator. Svoje prostore i vrhunsku opremu je ustupio američki RIT Croatia, prepoznavši u nama što je dobro za zajednicu i društvo, ponudivši i učešće naših polaznika na njihovim radionicama, kao i znanja i vještine svojih djelatnika.
I naravno da sam se zapitala, bez obzira na one sve natuknice i točkice u životopisu, hoću li baš ja biti prava motivacija ali sama do odgovora nisam uspjela doći. I kao što pokušavam sa svojim učenicima razgovorom riješiti „tamo neke probleme u znanosti“ upravo tako sam i pokušala naći i odgovor. I to na njihovom teritoriju, Facebooku, pozivom da zaljepe par riječi o meni kao profesoru da mi bude lakše napisati ovaj tekst. U par sati bilo je tu svega, od lajkova, pravedna, stručna, opasna, stroga s mjerom, cool profka, da žicam komplimente, vesela, ima autoritet, da me se nemože riječima opisati, da vjerujem u na prvi pogled potpune promašaje pa do spominjanja raznoraznih delicija. Ali ono što je došlo u inbox od svih njih i što nije za svačije oči je samo dokaz da me poznaju možda bolje i da u njima trebam vidjeti odgovor na Je li se isplatilo?Znaju da sve ono meni bitno je daleko od očiju fejsa ali ipak citirat ću samo jednu od poruka, tako sličnu drugima a opet tako posebnu. Hvala.
Necu vam tamo pisati, mozda je ovo baš prilika da vam kazem da ste me naučili puno više od fizike. Samim primjerom samostalne žene dali ste mi primjer da je sve moguće i da se iz svega može izvući nesto dobro. Naučili ste me da se upornost isplati i da je cijeli život obrazovanje jer učis za sebe, a ne za mišljenje drugih. Nikad nije kasno upisati i završiti ono sto voliš. Eto. Što se ovog profesorskog dijela tiče znate prepoznat kome se radi i tko ce učiti,ne stvarate nikakav pressing,onu opću kulturu iz fizike pobrinete se da svi znaju,a od teških gradiva ne pravite bauka. Valjda sam pomogla. Imate vi onu baš pravo odgajateljsku crtu. Znate se priblizit učenicima da vas ne doživljavaju samo kao profesora a da u isto vrijeme ne gubite trunku poštovanja. Toliko je jednostavno za Vas opisat da je grozno komplicirano hagagahahaga.
I jednog dana u mom završnom životopisu ću nadodati sve ovo uz riječi koje stalno govorim svojim učenicima: da je znanje jedino što uvijek nosite sa sobom, da vam ga nitko ne može oduzeti i da s njim možete poboljšati svijet.
Vaša dr.sc. Marlena Ćukteraš