Trinaest planinara HPD Sniježnica odlučilo se na poduhvat – penjanje vrha na Vranskom gorju. U svom avanturističkom putovanju popeli su po prvi put najviši vrh na gorju – Veliki Šibenik koji se nalazi na 1314 metara nadmorske visine. Kako je izgledala njihova avantura, od početka i samog planiranja pa do uspona podijelili su s nama u svom detaljnom putopisu. U nastavku ga donosimo u cijelosti:
Nagla promjena vremena planine čini nepredvidljivijima nego inače. Pa se naglo mora mijenjati i plan putovanja. Ponekad i destinacija. Tako je Sniježničarke i Sniježničare, polaznike Opće planinarske škole, ovaj vikend put nenadano odveo prema Vrgorskom gorju. Plan je bio dvodnevni izlet na Orjen i dom Za Vratlom. No, u četvrtak navečer je palo toliko snijega da je pristup do doma i terenskim vozilima bio onemogućen. A uspon na neki od orjenskih vrhova, za polaznike škole ljetnog planinarenja- nemoguć. Petak jutro, a trebalo je brzo smisliti alternativu. Sjetili smo se tako doma Studenka kojega su članovi HPD „Vrgorac“ uredili i otvorili prošlo ljeto. Telefon u ruke i poziv za Nikolu Jurića, predsjednika „Vrgorca“, iskusnog planinara i vodičkog instruktora. Imali smo sreće- “Studenka“ je prazna, a volonteri „Vrgorca“ za vikend su planirali nositi solarne ploče do doma.
Planinarska druženja uz hranu i priču
I tako je nas trinaestoro krenulo prema “Studenki“. Nikola predlaže da se parkiramo u selu Turići te da planinarskom stazom od 4,2 kilometra dođemo do doma. Putem smišljamo što za večeru i sutrašnji doručak. Pada spenza u supermarketu. I to ne bilo kakva spenza. Tridesetak kilograma svega i svačega. Za namiriti tekuću problematiku i potrebe. Kada smo raspodijelili po ruksacima sve što smo kupili izgledali smo kao šerpe na putu za Himalaju. Negdje petnaestak minuta od „Studenke“, nakon raskršća za selo Bokšići, na stazi nas je dočekao Nikola. I odveo do doma. Vatra naložena od jutra- kuća topla i spremna za nas. Smještamo se u spavaonice na katu i vraćamo u boravak. Zagrijavamo se Ivaninom zeljanicom i domaćinovom travaricom. I onda kreće akcija – „večera“. Ivana, Anita i Goran slažu tri slijeda hrane- od povrtne juhe preko paste do ćevapa. A dok se kuha i nakon što se skuhalo i pojelo- smijeh, pjesma i zabava. Druženje karakteristično za planinare kada se oko vatre okupe u planinarskom domu. Nikola je pričao kako su dobili na poklon „Studenku“ od gospođe Studenke Kreher Pivaci i kako su je članovi društva uređivali malo po malo. Sati i sati volonterskog rada, nošenja svega i svačega na leđima od pola sata udaljenih Bokšića gdje je kraj makadamskog puta. Sve kako bi dobili topli dom za planinare koji penju tri vrha Vrgorskog gorja- Matokit, Sv. Mihovil i Veliki Šibenik. Vrijedilo je. Uvjerili smo se u to tijekom svog boravka. I poželjeli da i mi na krajnjem jugu imamo nešto ovakvo.
Noć se rastegnula. Nekome kraće, a nekom duže. Svakako, trebalo se naspavati pred sutrašnji uspon. A svima nam je bilo prvi put da penjemo najviši od tri vrgorska vrha- Veliki Šibenik (1314 m). Nikola je ostao dočekati ekipu iz društva koji su i nedjelju proveli radeći i noseći do „Studenke“. Posla na kući uvijek ima.
Jaka bura, stjenovit teren i snježni nameti
Po Nikolinom prijedlogu krenuli smo na 6,4 kilometra dugu kružnu turu do vrha. Nakon pola sata uspona staza dobiva snježnu podlogu, a nakon još pola sata izlazimo na greben gdje nas počinje ozbiljno šamarati jaka bura. Toliko da smo na trenutke morali stati i štapovima se ukupati na mjestu da na vjetar ne bi poravnao sa stazom. Idemo dalje i teren postaje sve stjenovitiji. Između stijena dosta je škrapa, a kako ima snijega koji ih pokriva, kretanje je usporeno. Na poprilično mjesta se penjemo i služimo i rukama. Staza je markirana, ali su markacije uglavnom na kamenju na tlu. Tako da snijeg pokriva većinu njih. Ipak dolazimo na vrh po snježnom pokrivaču od nekih 5-10 centimetara. Bura toliko jako puše da smo se na vrhu zadržali tek toliko da pogledamo prema Neretvi, Pelješcu, Biokovu i Hercegovini te napravimo nekoliko fotografija. Nastavljamo dalje. Snijega na južnoj strani Velikog Šibenika ima dvostruko. Markacija nema odnosno pod snijegom su. A mi smo svi tu prvi put. Odlična je to bila prilika za pokazati i sebi i školarcima kako se snaći u takvim situacijama. I malo po malo- otkrili smo stazu. Nakon izlaska s grebena na južnu padinu planine snijega je bilo sve manje. Nakon spuštanja i prve pauze- snijega je bilo tek u tragovima, a staza se otvarala pred nama. Vjetra gotovo da i nije bilo, a sunce nas je počelo grijati. Oblaci koji su ga zaklanjali razišli su se. Spuštajući se gledali smo prema Matokitu i Svetom Mihovilu. Za ovoga drugoga Nikola će nam po povratku u dom reći da je po ovako jakom vjetru uspon nemoguć.Tako da smo imali sreće s odabirom planine. Zanimljiva, teška i izazovna bila je ova kružna tura. No, nikome nije teško palo. Očito se noć ranije nakupilo dosta pozitivne energije i snage za uspon. Zajedništvo u planini ponovo se pokazalo dobitnom kombinacijom.
Spustili smo se u dom, popili kavu i fotkali se s domaćinima Nikolom i Josipom, pozdravili se s ostalim planinarima iz „Vrgorca“, koji su i dalje radili na kući, počistili za sobom i pokupili smeće. Preostalo je ponovo prijeći ona 4,2 kilometra do Turića. Ali, nakon što smo svu onu spenzu potrošili i „napunili baterije“ druženjem i planinarenjem , tu smo dionicu odradili u hipu. Došli smo do zaključka da bi slučajan izlet u Vrgorsko gorje mogao postati sastavnim dijelom planinarske škole. Toliko nam je sve zajedno bilo odlično. Stoga jedno veliko „Hvala“ planinarima HPD „Vrgorac“. I jer su bili tako dobri domaćini i zato jer su napravili tako dobar, ugodan i topao planinarski kutak- „Studenku“.
