Tropska klima, plavetni ocean i duge pješčane plaže, egzotično voće, palme, zelene planine… sve ovo opisom podsjeća na Havaje, koji su već godinama sinonim za luksuzno ljetovanje i izležavanje na suncu uz koktel u ruci. Ako je i vama velika želja posjetiti takvo mjesto, kao što je i meni bila, mogla bi vas razveseliti činjenica da i Europa skriva ne jedan, nego više takvih dragulja u Atlantskom oceanu, a jedan od njih je i otok Madeira, koja pripada Portugalu iako je bliže Maroku.
Prije dvije godine posjetila sam otočje Azore koji također pripadaju Portugalu, točnije otok Sao Miguel i Flores. Bilo je to i moje prvo veće putovanje i prvi let avionom, a tada sam zaista probila led, jer smo u sedam dana napravili čak osam letova! Tada sam se zaljubila u prirodu koju nude ti vulkanski otoci – beskrajno zelenilo, ocean, tropske šume… i odlučila sam da ću opet jednom otputovati na sličnu lokaciju s prirodnim ljepotama. Zato sam bila presretna kad sam kod traženja iduće lokacije shvatila da ima još jedan takav otok u Europi, odnosno Madeira. Nakon što sam pogledala nekoliko videozapisa niti jedno drugo mjesto više nije dolazilo u obzir. Bila sam sigurna – letimo za Madeiru!
Prvo sreća, a onda…
Sigurno se sada pitate kako doći do tamo? Postoje letovi iz Zagreba, ali oni većinom uključuju nekoliko sati presjedanja u Lisabonu. Mi smo letjeli direktnim letom iz Beča koji je trajao pet sati, što je za Europu poprilično dosta, ali ako usporedite s Havajima do kojih se treba voziti cijeli jedan dan s presjedanjima i platiti barem četiri puta više, ovo je ‘mačji kašalj’. Povratna karta je koštala 300 eura po osobi, a kupili smo ih oko mjesec i pol dana prije putovanja. Početnu sreću i uzbuđenje nakon kupljenih karata brzo je zamijenila blaga panika nakon što sam vidjela da je aerodrom na Madeiri, točnije Cristiano Ronaldo aerodrom (slavni nogometaš je rođen na otoku), jedan od najopasnijih na svijetu! Prvo sam bila ljuta na sebe jer sam ponovno napravila pogrešku da kupim karte u naletu bez da sam provjerila ključne stvari poput cijena smještaja, hrane… No, ovu činjenicu definitivno nisam očekivala. Samo posebno obučeni piloti mogu sletjeti na Madeiru, a pista je nakon zrakoplovne nesreće prilikom slijetanja 1977. godine, kada je poginuo 131 putnik, produžena, jer je upravo to bio razlog tragičnog događaja. Sada je pista dovoljne veličine, ali izgrađena je na stupovima iznad oceana!
Odlučila sam ipak ostati pri odluci da putujemo tamo jer su sada sigurnosni uvjeti znatno unaprijeđeni. Ipak, često zbog jakih turbulencija uzrokovanih vjetrovima i nevremenom avion sleti na neki drugi obližnji otok, tako da i sada slijetanja znaju biti poprilično ‘zanimljiva’. Naše je, na svu sreću, prošlo i više nego dobro. Čim smo sletjeli, strah je prerastao u sreću i uzbuđenje. Napokon smo tu!
Plantaže banana, planinarenje i još malo planinarenja
Smještaj smo platili 650 eura za sedam noćenja za dvije osobe, a kretanje po otoku je neizvedivo bez automobila. Tako da smo rentanje platili 160 eura po osobi, a veliki je savjet, ako se odlučite za ovo putovanje, uzeti auto koje može dobro podnijeti velike uzbrdice.
Čim smo došli dočekali su nas nevjerojatni prizori uzburkanog oceana, a meni su posebno pažnju odvlačila stabla banana koja se nalaze doslovno na svakom koraku. Prvi dan smo iskoristili za upoznavanje s Funchalom, glavnim gradom na otoku, koji me oduševio svojom arhitekturom. Za razliku od nas, oni za gradnju kuća i zgrada koriste tamni vulkanski kamen, a takav se nalazi i na njihovim plažama! Nigdje na otoku nećete naići na bijele stijene. Ako ste jedni od onih koji novu kulturu vole upoznavati i kroz okuse, na Madeiri onda morate kušati Poncha piće koje je 2008. godine dobilo zaštićeni status zemljopisnog podrijetla. Ovo alkoholno piće proizvodi se mješavinom aguardientea, vrste ruma od šećerne trske, soka od svježeg limuna i šećera. Od hrane imaju ražnjiće od govedine u marinadi od češnjaka i to se zove Espetada. Bolo do Caco je također njihovo jako popularno jelo, a riječ je o kruhu pečenom na vrućem kamenu koji se služi uz češnjak i maslac. Za sve ljubitelje slatkoga tu je Bolo del mel, medeni kolač koji se radi od šećerne trske, a okusom podsjeća na medenjake. U Funchalu se nalazi i Mercado dos Lavradores, gdje možete vidjeti i kušati svakakvo zanimljivo voće, primjerice ananas -bananu, voćku koja ima oblik banane, a okusom je slična ananasu, zatim njihove banane, pitaju, marakuju, ali i razne varijante orašastih plodova. Uporni prodavači neprestano vam nude nešto da probate i nemoguća je misija izbjeći ih sve! Dok vam je jedan zalogaj marakuje u ustima, oni će vam već u ruku stavljati neko drugo tropsko voće. Večer prvog dana proveli smo u selu u blizini smještaja – Caniçal, a upravo ta mala ribarska mjesta daju pravi lokalni ugođaj i izvrsni su za upoznavanje s kulturom mjesta u kojem se nalazite.
Drugi je dan bio rezerviran za prvo pješačenje stazom Levada das 25 Fontes, za koju nam je trebalo oko 3 sata, a nakon šetnje kroz predivnu prirodu došli smo do velikog vodopada gdje vrijedni planinari odmaraju i uživaju u pogledu. Iduća postaja je bila Fanal Fores, šuma koja se nalazi pod zaštitom UNESCO-a i zasigurno mogu reći da je jedna od najmagičnijih mjesta na otoku. Poznata je po jako starim i zanimljivim stabilma, ali i po kravama koje tu slobodno šetaju te magli koja se spušta predvečer i u jutro te je zbog toga to najbolje vrijeme za posjet ovoj šumi. Upravo je ta magla čini čarobnom te na trenutak imate osjećaj kao da se nalazite u nekom dijelu Harry Potter serijala. Za kraj smo svratili i do Cascata dos Anjos – vodopada koji pada na cestu, a obožavaju ga ljubitelji dobrih fotografija na Instagramu.
Crna pješčana plaža i pogledi koji ostavljaju bez teksta
Kako bi malo odmorili od pješačenja, treći dan smo većinom proveli vozeći se po otoku i istraživajući predivne poglede, vodopade, plaže i gradiće. Većinom nas je navodila navigacija, ali za putokaz uvijek možete pitati gostoljubljive mještane koji su spremni pomoći u bilo kojem trenutku, a jako dobro pričaju i engleski! Prva postaja je bio vidikovac Miradouro de São Cristovão, po meni jedan od najljepših na otoku. Ovdje imate mogućnosti i popiti piće uz pogled na ocean.
Put nas je odveo potom do Miradouro do Véu da Noiva, vidikovca s kojeg pogled puca na vodopad koji pada u ocean. Treći vidikovac taj dan bio je Espaco Infinito koji se nalazi u Seixalu, gradiću koji je poznat po crnim pješčanim plažama. Taj dan vrijeme je bilo pomalo oblačno, što nije rijetkost za Madeiru, tako da smo kupanje odlučili preskočiti, ali smo i dalje uživali u pogledu i šetnji.
Zalazak sunca dočekali smo na najzapadnijoj točki otoka, pokraj svjetionika Farol da Ponta do Pargo odakle se pruža predivan pogled na ocean, plaže i stijene. Bio je to sigurno jedan od najljepših zalazaka sunca i nakon Fanal Foresta ovo mi je postala druga najdraža lokacija na otoku. Zanimljivo je i kako su Hrvatska i Portugal sat vremena razlike, tako da je u Hrvatskoj već pao mrak dok smo mi ovdje, najzapadnije na otoku, uživali u zalasku sunca.
U jednom danu propješačili smo 20 kilometara – vrijedilo je
Nakon odmora, došlo je vrijeme za još malo planinarenja i šetanja prirodom jer to je zasigurno najbolji način za upoznati otok. Levada do Caldeirão Verde bila je naša druga staza za planinarenje, a dugačka je povratno 13 kilometara. Međutim, s autom nismo mogli doći do početka staze zbog policije koja je preusmjeravala promet te smo samo do staze pješačili, po najvećim uzbrdicama, 3 kilometra. Dodamo li još nekoliko laganih šetnji taj dan, ispada da smo prošli 20 kilometara! Ipak, ponovno bih to učinila jer je vrijedilo svake sekunde. Uska staza s prekrasnim pogledima na vrhove planina, vodila nas je kroz mračne tunele i vlažne šume (u kojima nema komaraca ni zmija!) do predivnog vodopada Caldeirão Verde (visine oko 100 m).
Kraj dana iskoristili smo za obilazak prave turističke atrakcije, a to su šarene kućice sa slamnatim krovovima u gradiću Santana. Takvi krovovi gradili su se zbog obilnih kiša jer voda brzo otječe. Malih su površina, većinom s jednom sobom i kuhinjom i prije su služile poljoprivrednicima i stočarima.
Bili smo i iznad oblaka
Botanički vrt Monte Palace Tropical Gardens na jako je dobrom glasu i jedna je od stvari koje bi se trebale naći na vašoj listi ako se nađete na ovom tropskom komadiću raja. Ulaznica je bila 15 eura po osobi. Tu sam prvi put vidjela i Flaminga, a cijeli vrt je napravljen u nekom japanskom stilu. Uživali smo u šetnji zelenim oazama i jezerima, a nismo odoljeli ni soku od ananasa serviranom u ananasu! Takvi užitci malo skuplje koštaju, ovaj primjerice 15 eura, ali na putovanju se ponekad valja počastiti. Do vrta možete doći i žičarom, a spustiti se nazad u Funchal pomoću tradicionalnih tobogana. Riječ je o slamnatim sanjkama Carreiros do Monte, koje niz nizbrdicu guraju ”carreiros”, dvojica muškaraca u bijelim košuljama i sa slamnatim šeširima koji imaju posebne cipele s kojima mogu upravljati brzinom. Ovo iskustvo traje oko 10 minuta, a sanjke su se koristile još u 19. stoljeću kao prijevozno sredstvo niz strme ulice Funchala, tako da je riječ o prvom doživljaju tradicije Madeire.
Idući botanički vrt koji smo posjetili, jedina je stvar na ovom otoku koju ne bih posjetila ponovno i mislim da ne vrijedi tih novaca. Jardim Botânico koštao je 10 eura po osobi, ali mislim kako nije ništa neobično ili što bi baš trebalo vidjeti na Madeiri. Radije bih voljela da smo napravili još jednu turu pješačenja po prirodi jer jedino što se moglo vidjeti u ovom botaničkom vrtu su ogromni kaktusi i pokoja zanimljiva biljka, no većina njih se osušila i vrt ne odaje dojam kao da se o njemu previše brinu. Mislim da je nekad bio puno veća turistička atrakcija.
Kraj dana smo iskoristili za planinarenje stazom koja slovi za najljepšu na otoku Pico do Ariero. Prije požara prošle godine, staza je bila dugačka 6 kilometara, a sada je otvoren samo kilometar. No, unatoč tome našla se na prvom mjestu na mojoj listi i neizostavna je prilikom posjete Madeiri. Čim dođete autom do početka staze vidjet ćete predivne vrhove planina koji se nadziru iznad oblaka. Iako je ovo najpopularnija staza na otoku, posebno za zalazak i izlazak sunca, mi nismo naišli na velike gužve, a došli smo u pravo vrijeme kako bi svjedočili nezaboravnom zalasku sunca. Iako smo bili u planinama, dovoljna je bila tanka jaknica, a cijelo vrijeme putovanja pratila nas je ugodna proljetna temperatura od oko 20 Celzijevih stupnjeva. Na ovoj popularnoj stazi nalaze se i ‘Stairway to Heaven’ ili u prijevodu ‘Stepenice do raja’ jer na nekoliko mjesta na ovoj stazi zaista izgleda kao da stepenice idu prema nebu. Svi oni koji se boje visina na nekim dijelovima mogli bi imati malo nedoumica, posebno jer od velike provalije štiti samo nekoliko slabih konopaca. Stoga je oprezna šetnja ključna kako bi uživali u ovim nezaboravnih pogledima.
Malo drukčiji dio otoka – Ponta de São Lourenço
Šesti dan nam je već pomalo bilo dosta zelenila, šuma i palmi. Zato smo za promjenu otišli na dio otoka koji je najbliže Africi. Ovdje smo imali osjećaj kao da smo na Marsu i potpuno se razlikuje od ostatka otoka. Ova staza za planinarenje je iznimno popularna i ovdje nas je (na naše čuđenje) dočekao najveći broj automobila i turista. Vrućina i pijesak nisu nam se činili kao dobra ideja za šetanje od nekoliko sati ovom stazom pa smo je nakon malo razgledavanja odlučili preskočiti.
Provozali smo se i do gradića São Vicente, a svakako vrijedi vidjeti i Garajau – Cristo Re, odnosno kip Isusa Krista koji gleda na ocean.
Kupanje u prirodnim bazenima kao šećer na kraju
Već treći dan u obilasku otoka posjetili smo prirodne bazene Porto Moniz i odlučili smo zadnji dan prije odlaska odmoriti upravo na njima. Ulaznica je koštala 3 eura po osobi za cijeli dan, a ležaljke samo 5 eura po sobi također za cijeli dan. Bazeni su formirani u stijenama od ohlađene lave, a more ih stalno puni svježom oceanskom vodom. Temperatura bazena je oko 20 Celzijevih stupnjeva. Iskustvo je zanimljivo jer plivaš dok si okružen crnim vulkanskim stijenama i beskrajnim oceanom.
Večer prije odlaska bila je iskorištena za oproštaj od Funchala, a nestvarna priroda koja se sasvim razlikuje od one u našim krajevima i gostoljubljivi lokalci ostavili su poseban trag na ovom putovanju. Sama vožnja otokom ovdje će vas ostaviti bez teksta, svaki izlaz iz tunela (a takvih je preko 150) je magičan, uvijek ćete vidjeti nešto zanimljivo i posebno. Ovaj tekst već se poprilično odužio, što govori da na Madeiri postoji toliko predivnih stvari za vidjeti i spomenuti, a u same detalje ne mogu ni ulaziti, za takvo nešto trebalo bi snimiti pravi dokumentarac, Madeira ga sigurno zaslužuje, kao i da je posjetim još koji put – a to sigurno hoću.
