Već pomalo uhodan u svakodnevni život i slične dane nisam ni slutio što mi se sprema. Kao student Medija i kulture društva aktivan sam na UniDu radiju i u Erasmus Student Networku Dubrovnik.
Previše obaveza i malo slobodnog vremena barem na desetak dana zamijenio sam divnim Ciprom – mediteranskim otokom na raskrižju Europe, Azije i Afrike. Sigurno se, i s pravom pitate kako? U suradnji Udruge za razvoj civilnog društva Bonsai i UniDu radija pozvan sam na Erasmus+ trening ‘We reconstruct youth employment’. Dvije kolegice, sad već i prijateljice, Sanja Živković i Sandra Dubravčević također su se odlučile na isti izazov i avantura je mogla započeti. Započela je kompliciranim letom Dubrovnik – Zagreb – Beč – Larnaka. Ovo posljednje je naziv grada na Cipru u koji smo sletjeli i od kojeg započinje cijela priča.
Sletili smo u Larnaku dan ranije i smjestili se u jednom od hotela. Odmah smo shvatili da je Cipar dosta topliji od Dubrovnika jer je tamo već sada tipično ljetno vrijeme. Prespavali smo u hotelu i ujutro nas je čekalo putovanje do Limassola – jednog od najvećih turističkih gradova na otoku, no ni to nije bio kraj jer je trening održan u kompleksu u selu Amiantos. Selo se nalazi u brdovitom području i broji svega šesnaest stanovnika, od kojih ni jednog nismo vidjeli za vrijeme našeg boravka. Kad smo stigli u Amiantos upoznali smo druge sudionike. Bili su to uglavnom mladi ljudi iz Španjolske, Poljske, Bugarske, Rumunjske, Italije, Estonije i Portugala. Sveukupno 21 sudionik i pet trenera našli su se u izolaciji koja je većini godila.
Osim nezaposlenosti mladih u Europskoj Uniji posvetili smo se sebi te svako jutro vježbali jogu, radili tjelovježbu, meditirali i proučavali osobne preferencije. U bilježnicu smo zapisivali ono što smo smatrali bitnim pa mi tako ona pomaže sad – u trenutku pisanja ovog putopisa. Erasmus+ treninzi se baziraju na neformalnom obrazovanju pa nije bilo strogih predavanja, domaćih zadaća i rokova do kojih moramo savladati neko gradivo. Način učenja je prije svega okrenut pojedincu, iako se radilo o grupi sudionika koju opet sačinjavanju pojedinci. Za prehranbeni dio i svu ukusnu hranu se potrudila naša kuharica Ana-Maria. Kako trening nije bio uobičajen tako nije bila ni hrana. Svih sedam dana jeli smo isključivo vegansku hranu – onu koja ne sadrži meso ni bilo kakve mesne proizvode. Razlog ovakvom režimu prehrane je laka probavljivost veganske hrane da bi mogli što efikasnije i bolje prolaziti kroz trening, jer opće je poznato da mesna hrana troši puno više tjelesne energije za razgradnju od nemesne. Revitalizirani i puni energije upoznavali smo nove zanimljive ljude, družili se s njima i povezali u samo sedam dana bolje i kvalitetnije no što bi to bilo u svakodnevnom životu.
Trening je bio pun pogodak!
Sve što smo naučili podkrijepljeno je certifikatom kojim smo postali Youth Workeri, odnosno osobe kompetentne za rad s mladima. Znanje koje smo dobili je primjenjivo kako u profesionalnom tako i u privatnom životu pa mogu zaključiti da je trening bio pun pogodak!
Osim formalnog dijela valja spomenuti i neformalni dio koji se sastojao od druženja, igranja zanimljivih društvenih igara, puno plesa i glazbe te zajedničkog posjeta Limassolu. Kako smo dane provodili u brdskom području, osim mnoštva zelenila i predivne prirode, mogli smo uživati u pogledu i dugim šetnjama. Ciprom se inače vozi obrnutom stranom nego kod nas, kao u Velikoj Britaniji koja je ujedno u prošlosti kolonizirala otok. Svi spominjani gradovi se nalaze u grčkom, odnosno južnom dijelu otoka dok sjeverni dio pripada turcima koji su se odcijepili.
Od ukupno milijun stanovnika svega 300 tisuća živi u turskom dijelu dok je ostatak u grčkom u kojem se govori na grčkom jeziku ali na jedinstvenom dijalektu spefičnom za Cipar. Glavni grad je Nikozija, jedini grad na svijetu koji je još uvijek radikalno podijeljen na dva dijela – turski i grčki. Cijene su slične ili malo više od onih u Dubrovniku a razlog tome je logičan, dodatni financijski izdatci za dostavu robe na otok. Stanovnici su miroljubivi i pristupačni a uživati se može u Sredozemnom moru i beskrajnim pješčanim plažama te dugim promenadama. Turisti koji se mogu sresti po ulicama su najčešće Rusi ili Britanci a na svakom uglu se može uživati u hrani karakterističnoj za Cipar.
Da zaključim, ovo putovanje mi je obogatilo dio života i jako sam zahvalan na pruženoj prilici. Multikulturalnost je svakako jedna od odlika Europske Unije koju sam, čini se barem u ovom primjeru iskoristio do maksimuma.