Argentinski skladatelj Adriáno Placenti održao je koncert u ponedjeljak u Kazalištu Marina Držića. Koncert je inspiriran fotografijama Pava Urbana kojeg najviše pamtimo po ratnim fotografijama. No, on se tijekom kratke umjetničke karijere istaknuo nizom fotografija različitog stilskog, žanrovskog i tematskog spektra.
Adriána Placentija fascinirala je Urbanova serija fotografija s motivima vrata. Riječ je o crno-bijelim fotografijama manjeg formata u kojima se kao najčešći motiv pojavljuju i ističu vrata interijera ili eksterijera; vrata sobe, hodnika, vrata Grada pa tako i ona od Ploča u kojima je godinu dana nakon snimke poginuo. Riječ je o osobnijem opusu koji je vezan uz Urbanove intimne prostore i tadašnju djevojku, fotografkinju Maru Bratoš kojoj je pisao pisma s ratišta. U jednom pismu opisuje kako izgleda Dubrovnik, u dva sata ujutro, kada ide telefonirati Mari u Ameriku.
Prvo su mu ta sablasna tišina i mrak bili zastrašujući, a onda… ‘…pomisliš kako je divan ovaj grad kad ga ne vidiš. Samo ga slutiš. I s prvim mrakom i gašenjem svjetla na prozorima izlaziš u bezdan, prolaziš kraj rijetkih ljudi-krijesnica i tek po mirisu rogača znaš u kojemu si dijelu Sv. Jakova. I sve ti bude igra, neko čudno nadmetanje s realnošću – pokušavaš rat uvjeriti da on to nije’.
U suiti Puertas abiertas (Otvorena vrata) skladatelj Placenti propituje tu ideju ljudi-krijesnica, grada kao labirinta duša i njihovih susreta. S druge strane, tango je ‘voljeni boem s ranom koju skriva, obučen u žalost od glave do pete… smijeh ali i smrt obučena u plesača’, prema tekstu klasika tog žanra, pjesme Apología tanguera iz 1933. U tradicionalnoj milongi pravila ponašanja nalažu da plesači ostanu anonimni, i često godinama plešu bez da znaju imena jedni drugima, dok je sam ples fizički prilično intiman. Možemo reći da Placenti u Urbanovim ranijim, intimnijim fotografijama osjeća onu nadolazeću tragediju izgubljenih duša koja odlikuje i estetiku tango glazbe.
Priču nastalu iz susreta djela preminulog dubrovačkog fotografa Pava Urbana i argentinskog skladatelja Adriána Placentija izveo je skladatelj na klaviru i Katalin Bartha na violini uz pripovijedanje glumca Daria Gverovića.