Broj osoba koje pate od nekog oblika mentalnog poremećaja iz godine u godinu raste. I to je svjetski trend kojeg u stupu pratimo. Na žalost. Da je tako, svjedoče i podatci iz ljekarni koje izdaju, na recepte naravno, što propisane od strane obiteljskih liječnika, što psihijatara, sve više sedativa i antidepresiva. Nesumnjivo ste svi čuli za tzv „burnout“ sindrom. Ili, u slobodno prijevodu, pregorijevanje, a kojeg osjeća također sve veći broj osoba.
Još jedna turistička sezona je iza nas. Uspješna. Mediji su puni članaka o sjajnim rezultatima, brojkama noćenja, potrošnji u turističko-ugostiteljskim objektima… O tome kako možemo biti presretni da je iz godine u godinu sezona sve duža, love sve više… Ali s druge pak strane, a o tome se manje piše, ta nam činjenica dolazi na naplatu. U vidu negativnog utjecaja na mentalno, posljedično i fizičko, zdravlje. O ovoj smo vrlo bitnoj temi, razgovarali sa psihijatricom Marijanom Batković.
Sezona nam se produžila. Prije je to bilo – “potegneš” 3-4 mjeseca, naravno pričamo o ljudima koji rade u turističko-ugostiteljskoj djelatnosti. A sada se „poteže“ po 6-7 mjeseci. Uvjeti rada, iako u zakonu jasno definirani, i dalje su u praksi, na terenu, manje-više poprilično u najmanju ruku zahtjevni. Puno sati rada, nerijetko i bez slobodnih dana, stres… I, logično, dođe do pregorijevanja ili, popularnom terminologijom, „burnouta“. Najprije pojasnite nam detaljno što konkretno podrazumijeva ovaj pojam i koji su njegovi simptomi?
„Burnout“ sindrom ili sindrom izgaranja je stanje emocionalne, fizičke i mentalne iscrpljenosti uzrokovane pretjeranim i dugotrajnim stresom. „Burnout“ sindrom smanjuje produktivnost i iscrpljuje energiju te ostavlja osobi osjećaj bespomoćnosti, beznadnosti i ogorčenosti. Osoba se osjeća kao da nema više što dati, te da više nema smisla truditi se kako bi napredovala.
Tjelesni simptomi sindroma izgaranja su: umor i iscrpljenost većinu vremena, smanjen imunitet i česte bolesti, glavobolje, bol u mišićima, gubitak apetita, poteškoće sa spavanjem. Kognitivni simptomi sindroma izgaranja su: poteškoće s koncentracijom, problemi s pamćenjem, smanjena pažnja, negativna razmišljanja o sebi i trenutnoj situaciji. Emocionalni simptomi sindroma izgaranja su: osjećaj neuspjeha i sumnja u sebe, osjećaj bespomoćnosti i beznadnosti, manjak samopouzdanja i samoća, gubitak motivacije, manjak zadovoljstva i osjećaja postignuća. Bihevioralni simptomi sindroma izgaranja su: povlačenje iz posla i bijeg od odgovornosti, socijalna izolacija, odugovlačenje u obavljanju posla, zlouporaba hrane, lijekova i alkohola, iznošenje frustracija na ljude oko sebe, kašnjenje na posao, smanjena produktivnost.
Nemali broj osoba od „burnouta“ razvije anksioznost, pojedinci posljedično čak depresiju, a to su već poremećaji iz domene psihijatrije. Naravno da tome kumuje i nezdravi život koji vode dok toliko rade; „junk food“, malo sna, stres, zlouporaba alkohola, čak i narkotika… Ne čini se da smo kao društvo svjesni obima i posljedica ovog problema, a trebali bi biti zar ne?
Stigma oko mentalnog zdravlja malo se smanjila medijskim osvještavanjem i edukacijom, kod mladih više nego kod starijih. Mislim da su mladi sve osvješteniji i ne bi radili neke poslove ili sudjelovali u društvenim aktivnostima ili poslovima u kojima su sudjelovali njihovi roditelji. Primjećuje se da mladi danas sve više odustaju od poslova koji bi narušili njihovo zdravlje ili su jednostavno nedovoljno plaćeni. Takozvana Z generacija sve više istražuje ovakve teme na društvenim mrežama, s nekim se identificiraju ili saznaju o problemima mentalnog zdravlja, tuđim iskustvima…, što njihovim roditeljima nije bilo dostupno, tako da – da, stvari se mijenjaju!
Naravno „burnout“ sindrom nije samo vezan za obavljanje teških sezonskih poslova. To je jedan zapravo sveprisutan fenomen/problem. Zašto određene osobe pogađa, a druge ne? Čak i kada žive i rade u sličnim okolnostima.
„Burnout“ ili sindrom izgaranja može biti uzrokovan osobinama ličnosti na način da osoba: ima perfekcionističke tendencije te za nju ništa nije dovoljno dobro. Pesimistično gleda na sebe i svijet oko sebe, te ima snažnu potrebu za kontrolom i upravljanjem drugima.
„Burnout“ na poslu ili sindrom profesionalnog sagorijevanja može biti uzrokovan: osjećajem manjka kontrole nad svojim poslom, nedostatkom priznanja ili nagrade za dobar rad, nejasnim ili pretjeranim zahtjevima, monotonim obavljanjem posla, te radom u stresnom i nemotiviranom okruženju.
Sindrom izgaranja u svakodnevici može biti uzrokovan: manjkom vremena za druženje i opuštanje, nedostatkom bliskih i podržavajućih odnosa, prevelikom količinom svakodnevnih obveza, prevelikom količinom odgovornosti, te manjkom pomoći od drugih ljudi.
Ako proširimo priču – suvremeni čovjek si generalno nabija, što se reče, taj tempo. Mnogi će reći da im ga život sam po sebi “nabija” i da su nemoćni išta promijeniti. U redu – moramo naravno raditi, kuhati, brinuti o djeci… Postoje obveze koje moramo izvršavati kao odrasli ljudi. Ali ipak činjenično dosta toga što baš i ne moramo sami sebi dodatno nametnemo, poprilično smo samokritični generalno redovno se “bičujući” mišlju da smo mogli/možemo više i bolje. Kako to utječe na našu psihu i kako promijeniti taj „mindset“?
Samom identifikacijom ovih faktora već se otkrivaju mehanizmi pomoći. Ako osoba ima sposobnost uvidjeti vlastiti perfekcionizam i karakteristike ličnosti koje je vode u nesvjesnu anksioznost, na pola je puta do ozdravljenja. Već tada je prihvatila da ima problem i da može naučiti otpustiti tu negativnu karakteristiku. Preporučuje se vježbati suosjećanje sa samim sobom: odnositi se prema sebi s ljubaznošću, razumijevanjem da su i pogreške normalan put do rasta i razvoja, kao i prihvaćanje vlastite nedostatnosti, prihvaćanje dovoljno dobrog a ne savršenog. Ključno je prepoznavanje da je dovoljno dobro također efikasno da bi se postigli zadovoljavajući rezultati ili nastavilo dalje. Značajno je postavljanje granica kroz stvaranje realističnih ciljeva i uzimanje manjih zadataka, slavljenje progresa, održavanja konstantnog truda, a ne samo završnog cilja. Poželjno je izbjegavati usporedbe s drugim ljudima i uvidjeti da greške nisu znak nesposobnosti i gubitka, nego prilike za rast i razvoj.
I djeci prenosimo takav sustav razmišljanja i življenja. Prevelike ambicije, „presing“ oko škole, ocjena, uspjeha… Vrlo strog pogled na “greške”, koje bi možda mogli/trebali početi gledati na drugi način – kako ste i rekli – kao iskustvo iz kojeg nešto učimo da bi bili bolji? Dakle, kako sugerirate odgajati djecu u kontekstu teme?
Pred obitelji se postavljaju preveliki izazovi i očekivanja. U duhu narcističkog kapitalizma i konzumerizma djeca moraju sve dobiti odmah i sada. Zaslijepljeni su brendovima, influencerima, društvenim mrežama i gubitkom pravih vrijednosti, jer se tope granice i odnosi s roditeljima. Roditelji su u utrci za novcem i egzistencijalnom stabilnošću u uvjetima stambene krize i nesigurnih uvjeta života. Djeca traže komfor na društvenim mrežama, neki kroz videoigre, influencerske izazove na TikToku i slično, a kao odgovor na nedostatak emocionalnog podražaja od roditelja. Roditelji umorni od vlastitih poslova na rubu izgaranja, jer novca je uvijek nedovoljno, emocionalno zanemaruju svoju djecu, jer nemaju adekvatnu podršku od sustava i od društva da se regeneriraju od vlastitih trauma, ciljeva, izazova svakidašnjeg života u socioekonomskom smislu. Mnogi ljudi su podstanari, rade sezonski, žive neizvjesno hoće li ih netko izbaciti iz stana koji plaćaju skoro cijelu svoju plaću. Djeca osjećaju tu neizvjesnost kroz odnose roditelja, poglavito još i više ako se roditelji ne slažu ili se razvode zbog istoga. U tom začaranom krugu važno je smanjiti očekivanja o tome što je ideja savršenog roditelja, što je ideja savršenog posla, zastati, razmisliti o sebi i o vlastitom krugu ljudi, mreži podrške, razgovarati s djecom i bližnjima. Možemo djelovati samo na sebe i svoje mikrookruženje postavljanjem malih realističnih ciljeva koji su važni za obitelj, uzimati male pauze, ne upadati u financijski rizik zbog toga što je to socijalno prihvatljivo i poželjno (kocka, kladionica, trošenje veće sume novaca da bi djeca bila izjednačena s drugima), uključivati djecu u aktivnosti koje objema stranama donose sreću…
Dojam je da još uvijek nismo svjesni značaja mentalnog zdravlja, koje se, ako je narušeno, loše odražava i na fizičko. Kako podići tu svijest? Individualno i kolektivno?
Po meni su potrebne i sistemske izmjene u društvu na što teško možemo utjecati, jer naše društvo nije dovoljno sazrelo za takvu promjenu. Prvo bi trebali napraviti promjenu unutar sebe, povezati se s drugima koji slično razmišljaju da se dogodi promjena na većem nivou koja bi u konačnici donijela dobrobit cijelom društvu. Psihoterapijom je moguće značajno utjecati na promjene u ličnosti i dobiti podršku za biti bolji čovjek, bolje utjecati na društvo ili donijeti neku promjenu.
Na koncu što sugerirate osobama koje su u “burnoutu”? Kako se “iščupati” iz njega?
Osobe koje su žrtve sindroma izgaranja prvo neka identificiraju faktore koje su ih do tud doveli. Dobro je naći nekoga tko zna aktivno slušati, tko vas može ojačati ili ohrabriti, to može bit član obitelj, prijatelj ili stručna osoba. Uzmite si vremena da razmislite o svojim željama, interesima, ciljevima i očekivanjima. Ako zanemarujete nešto što vam je doista važno, to može biti prilika za ponovno otkrivanje onoga što vas stvarno čini sretnima, a ujedno vam može biti i vrijeme za odmor, razmišljanje i oporavak. Recite „ne“ toksičnim ljudima koji vam oduzimaju energiju, posvetite se tjelovježbi, šetnji, kreativnom hobiju i zdravim stilovima života.
