Strip sigurno nije prva stvar koju bi itko vezao uz Dubrovnik, ali to ne znači da neće jednog dana biti baš tako. Prvi korak je već napravljen i prvi dubrovački strip ‘Telekinetic’ autora Zlatka Tomića je vani.
Zlatko je nakon dvadeset godina, uz pomoć spisateljice i ilustratorice Renate Zlatković uspio svoju ideju pretvoriti u stvarnost.
– Telekinetic je zapravo prvi strip kojeg sam izdao, ali posljednji kojeg sam završio. Ideja je bila u glavi jako dugo pa je sam proces stvaranja trajao preko dvadeset godina. U vrijeme kada sam tek počinjao forma u kojoj sam ga crtao kosila se protiv svih ‘pravila’ crtanja stripa. Nije bilo skica i pripreme, sve slike išle su direktno iz moje glave na papir – ispričao nam je Zlatko za početak, a ističe kako nije prošlo bez problema.
– Raditi strip nije nimalo lako, znao bih po osam sati samo sjedati, crtati i pisati, najviše kada sam tek počinjao. Vratio bih se s broda i po cijele dane bio za stolom, radio na novom materijalu. To je trajalo sve do 2002. kada sam se aktivnije počeo baviti video produkcijom i moja ljubav za filmom stavila je strip po strani. Učeno oko će primijetiti kako je način na koji je napravljen strip poput storyboarda za film, a to i je ideja jer je cijela priča započela kao ideja za film – istaknuo nam je Zlatko, koji se niz godina ozbiljno bavio video produkcijom, režirajući, snimajući i montirajući brojne skečeve, glazbene spotove za nekoliko dubrovačkih bendova, ali i više dokumentarnih i kratkih filmova od kojih su neki postigli zapaženi uspjeh na revijama amaterskog filma. Ljubav prema filmu najbolje se vidi u dizajnu samog stripa koji, kako kaže Zlatko, oponaša scenarij filma i uvlači čitatelja u svijet nadnaravnih moći i zavjera.
Stare ideje na papiru
– Sve Zlatkove priče, a pod tim podrazumijevam i strip i film i ‘prave’ književne forme su neke stare ideje. On ih je imao u glavi i na papiru, a zahvaljujući Slagalici dobio je priliku da postanu više od toga. Prije pet godina nastala je Slagalica, Društvo za promicanje i afirmiranje knjige i stripa. I nakon pet godina i četrnaest naslova knjiga, napokon smo objavljivanjem ‘Telekinetica’ opravdali riječ ‘strip’ u nazivu koja se tu, naravno, nije našla nimalo slučajno – pobliže nam je objasnila Renata Zlatković. Zlatko i Renata dugogodišnji su prijatelji, a njihovo prijateljstvo je započelo neuspjelom suradnjom i susretom u Udruzi mladih Orlando.
– Taj se susret dogodio prije nekih šest ili sedam godina, točnije u vrijeme kada sam predstavljala svoju knjigu koja sadrži dva romana, Zagonetna slika i Atletičar. Željela sam da mi netko snimi video trailer za knjigu, koji bi se projicirao na promociji, a logičan izbor je bio Zlatko koji je u to vrijeme vodio Orlandovu video-sekciju. Trailer na kraju ipak nismo uspjeli snimiti zbog Zlatkovog odlaska na brod, ali naš pokušaj suradnje je na kraju donio nešto puno, puno vrednije od trominutnog filma – postali smo prijatelji. Iz tog našeg prijateljstva je izrasla i Slagalica – podijelila je Zlatković s nama ovu lijepu priču.
Kultura stripa i moderne boljke
Zlatko smatra kako je i kultura stripova pati od nekih ‘modernih’ boljki i užurbanog tempa života.
– Prije je proces nastajanja filma ili glazbe zahtijevao puno više ljudskog kontakta i neke potrage za istomišljenicima. Danas je sve dostupno u dva klika i ljudi drukčije razmišljaju. Strip nije u ništa boljoj situaciji, nekad se zapitam koliko je ljudi stvarno imalo vremena sjesti i pročitati nešto kroz sat, dva. Mislim da je u današnjem tempu života za modernog čovjeka to jednostavno predugo. Puno umjetnosti pati jer ljudi jednostavno ‘nemaju vremena’ – dodao nam je Zlatko i osvrnuo se na to kako je to najočitije u njegovom primjeru. Većinu ljudi je više zanimalo kako to da je napravio strip, a ne što se zapravo u stripu događa.
– Obično ljude zanima činjenica da postoji strip više od same radnje stripa. Strip ima oko 150 stranica i triler je s elementima horora. Inspiraciju sam možda najviše crpio iz kultnog Dosjea X. Cijela ideja se vrti oko toga kako bi, kada bi postojali ljudi s nadnaravnim sposobnostima, tajne službe njima manipulirale i strip se igra s tom idejom mreže laži. Ljudima to nije uvijek atraktivno, oni kada čuju kako je strip domaćeg autora možda očekuju neke poveznice s Dubrovnikom ili Hrvatskom, a ja sam se više bazirao na američku popularnu kulturu – napominje nam dalje. U današnje doba izdati nešto poput stripa nije nimalo lako ni autori, a ni nakladnici nisu u zavidnim pozicijama.
– U Gradu još uvijek ima ljudi koji smatraju da novac uložen u kulturu nije bačen novac. Bez njih, a naročito bez naše vlastite upornosti i volje, ne bi bilo ni Slagalice, ni romana ni stripova. Tako ćemo do kraja ove godine objaviti još četiri naslova – jedna zbirku priča za odrasle, jedan roman za mlade i dvije zbirke priča za djecu – najavila nam je pak Renata, a Zlatko za kraj našeg razgovora prepričao anegdotu koja, kako on kaže, uvijek probudi nadu u njemu.
– Ono što me najviše ganulo vezano uz strip je priča o kćeri mog prijatelja Vlaha. Djevojčica je ponijela moj strip u osnovnu školu i održala prezentaciju o njemu. Ono što je bitno je zapravo način na koji je ona pristupila tome. Svojim je kolegama u razredu održala predavanje, ne o superjunacima i radnji stripa, već o tome kako nije bitno koliko vam vremena treba za nešto, ako ste uporni i nešto stvarno volite s vremenom ćete to i sigurno ostvariti – zaključuje Zlatko.