Zvuk školskog zvona u Pomorsko-tehničkoj školi označio je početak 11. okupljanja ili 55. godišnjicu mature prve generacije maturanata Elektrotehničke škole u Dubrovniku. ‘Diplomirani elektrotehničari jake struje’ sjeli su ponovno u svoj 4.e razred i napravili prozivku. Davne 1965. diplomiralo ih je 29, a prilikom ovog okupljanja ‘nazočno’ ih je bilo 13 i to Ivo Bačić, Pero Božanja, Ivo Bulić, Ante Džakula, Iso Levi, Dubravko Kovačević, Mladen Kraljević, Baldo Marić, Marinko Mikulandra, Boris Milošević, Slobodan Vujanović, Tonći Vukasović te Konstantin Babić. Nažalost, njihovi profesori inženjeri Drago Vuković, Feliks Šaut, Nikola Luznik i Tatjana Orlić nisu mogli nazočiti ovome lijepom okupljanju, ali su s njima bili u mislima.
Inače, uz njih su im predavali i sada pokojni Pero Matana, Milan Agaci, Ante Barač, Ivo Rusković, Rudi Sokal, Petar Tomas, Lukša Cilić, Beberti-Zuech Gardi, Mirko Konta, Zlatko Tecilazić, Boris Žuvela, Mato Gavran, Pero Depolo i Srđana Lasić. A, mi smo se podružili s ovim gosparima koji su nam otkrili zanimljivu i jedinstvenu povijest svoje škole koja im je, ističu, dala dobre temelje za život. A, u početku, otkrivaju nam, nije im bilo lako. Bili su kao ‘pokusni kunići’ te se škola dugo vremena borila za opstanak što zbog nedostatka kadra pa onda i zbog nedostatka opreme, ali i sredstava za njezinu nabavu. Ipak, uspjeli su opstati i danas sa sobom nose divne uspomene.
MATURALNA VEČER U HOTELU ADRIATIC 13. VELJAČE 1965.
Svih 29 maturanata na okupu s profesorima
Prvi red: Jerko Nogić, Ivo Bulić, Ivica Skaramuca, prof. Drago Vuković dipl. ing., prof. Mirko Konta dipl. ing., prof. Zlatko Tecilazić, prof. Feliks Šaut dipl. ing., Pero Matana prof., Konstantin Babić
Drugi red: Tonći Vukasović, Ljubo Franičević, Niko Gluhan, Josip Lopin, Dubravko Kovačević, Kristo Laptalo, Želimir Kalaš, Pero Božanja, Ilija Knežević, Slobodan Vujanović, Iso Levi,
Treći red: Mirjan Šiljić, Amir Avdić, Ivica Vrtiprah, Mladen Kraljević, Ivo Bačić, Niko Jarak, Baldo Marić, Marinko Mikulandra.
Osnovan 1961.
Sve je počelo 1961., priča nam jedan od maturanata gospar Dubravko Kovačević, kada se pokazala potreba za otvaranjem Elektrotehničkog smjera u Dubrovniku.
— Naši ljudi koji su bili u privredi grada sjetili su se da bi bilo dobro otvoriti tehničku školu elektrotehničkog smjera jer je to nedostajalo Dubrovniku. Tada je od struke postojao samo nautički i strojarski smjer. Elektrosmjer nije postojao, a postojala je potreba da se za brodove školuje i takav kadar koji bi bio specijaliziran za rad s elektrotehnikom na brodu. Pošto je to sve bilo usmjereno na navigacijsku opremu, u početku je naš smjer bio zamišljen da bude kao struka slabe struje. Onda se pokazalo kako za takvo što nema interesa te je smjer prerastao u struku jake struje. To je značilo da će nas osposobiti za rad na uređajima veće snage od dinamo mašine, transfomatora do kućnih instalacija. Mi smo bili prva
zvanje elektrotehničara po zagrebačgeneracija ove škole te smo završili kom modelu. To je bila prva tehnička škola u Dubrovniku pa tako nije postojao neki poseban program. Onda se tražio program zagrebačkih tehničkih škola. Poslije četverogodišnjeg školovanja dobivali smo zvanje diplomirani elektrotehničar jake struje. Diplomirani je samo viša struka inače, ali kako je zagrebačka škola imala program po njemačkim standardima, u Njemačkoj su ti kadrovi dobijali naziv diplomirani elektrotehničar – objašnjava gospar Dubravko Kovačević.
Naglašava kako teorija i struka moraju biti kao jedno, a da su oni imali sreću što su im predavali upravo vrsni inženjeri i profesori struke. Najviše stručnih predmeta predavao im je inženjer Drago Vuković, dok im je inženjer Milan Marković, tada voditelj TUP-a, predavao predmete vezane za motore, generatore i transformatore. Radioničke vježbe držao im je vrstan praktičar profesor Milan Agaci te ih je, govori nam Kovačević, naučio namotavati motore svih strojeva od miksera do motora koji pokreću liftove i dizalice. Prva generacija ove škole, ističe Kovačević, bila je verificirana odmah po završetku školovanja. Ipak, škola je prolazila kroz konstantnu borbu kako bi bila priznata.
Borba za priznanje
— Takva škola morala je imati određenu opremu poput laboratorija, radionice… Grad Dubrovnik onda nije imao tolika sredstva da bi uložio u tu opremu pa se onda moralo postepeno opremati laboratorije i radionice. Mi smo to sve pratili, kako se opremalo i kako bi što novo došlo na tome bismo vježbali. I tako smo završili tu školu. Međutim, to nije bio kraj našem životnom pozivu jer za ovakvu struku cijeli se život mora učiti. Mogu reći za sebe da sam čitav život čitao stručne knjige i usavršavao se da bih što više znao. Tehnika ima to bogatstvo da njezina tehnologija stalno strahovito napreduje. Tako se trebalo i u ovoj struci jake struje dosta educirati kroz praksu – naglašava gospar Kovačević kojemu je posljednji projekt prije
mirovine bio onaj izrade svih instalacija slabe i jake struje za novi Sveučilišni kampus.
Ova im je škola svima, naglašava, dala znanje s kojima su se uvijek mogli pohvaliti, ali i napredovati te usavršavati se. Od njih 29 diplomiranih elektrotehničara neki su postali inženjeri, drugi su pak završili Višu pomorsku školu, ostali su nastavili raditi u praksi elektrotehničara. Školski se program, dodaje Kovačević, tek ponešto mijenjao, ali svoj pečat na ovaj smjer ostavila je i Šuvarova reorganizacija školstva pa su tako sljedeće generacije ovih elektrotehničara izgubile naziv ‘diplomirani’.
Život je svakoga od njih odveo na razne strane, ali svi su ostali u kontaktu, a redovito se svakih pet godina okupljaju kako bi obilježili godišnjicu mature. A, gospar Dubravko Kovačević sve je to brižno zabilježio i fotografije spremio u poseban album.
Ujutro smo radili, popodne bili u školi
Gospar Antun (Tonći) Vukasović prisjetio se tih prvih dana u Elektrotehničkoj školi te nam je otkrio koliko je zapravo bilo teško njima starijima u tom razredu. Zapravo, u početku se radilo o dva razreda, starije i mlađe generacije. S vremenom su iz oba razreda učenici počeli ‘otpadati’ te su ih na kraju, u trećem razredu spojili u jedan razred od njih 29. Stariji su već prethodno bili završili zanate te su bili zaposleni. Radili su u jutarnjim satima, a u popodnevnima su išli u školu. Bile su to velike peripetije, otkriva nam gospar Vukasović.
— Škola bi bila popodne u 14 sati, a mi bismo cijelo jutro radili i onda išli na nastavu. Nije nam bilo lako. Došli bismo doma tek navečer. Škola nam je izdavala potvrde, a mi smo radili, naplaćivali radove na instalacijama kako bismo mogli platiti školu. Koji je to bio trud. Bilo nam je malo naporno. Profesori iz stručnih predmeta izlazili su nam u susret jer su poznavali našu situaciju. Ali malo je bilo nezgodno kod, primjerice, profesora hrvatskog kojima je jako bilo bitno da sve odradimo i nisu baš uvijek imali razumijevanja – ističe gospar Vukasović.
I predsjednik Jedriličarskog kluba Orsan Marinko Mikulandra jedan je od maturanata prve generacije ove škole. Također je dio one ‘starije’ generacije koja je prethodno završila
zanat, a potom se priključila školi.
K’o pokusni kunići
— Ovaj razred pohađala je većina nas što smo prethodno završili zanat pa smo nakon njega upisali Elektrotehničku. To nam je dobro došlo. U tom je trenutku namjera je bila osnivanje isključivo odjela pomorske škole kako bi se pripremili kadrovi za brodove, ponajviše za Atlantsku plovidbu. Mi smo bili k’o pokusni kunići, svi su nam profesori pomagali, usput smo radili i školovali se. Morali smo biti osam sati popodne u školi pa i mi koji smo radili do 14. No, bili smo kao i ostali đaci, nismo zbog toga imali bilo kakve beneficije. To je bio uvjet i mi smo to prihvatili – govori gospar Mikulandra te ističe kako mu je drago što se toliko godina okupljaju.
— Ugodan je to doživljaj. Većina nas je u razredu bila iz grada ili smo ostali živjeti u gradu. Za godišnjica se prisjetimo lijepih uspomena. Ma, bilo je i problema, ali u ovakvim trenutcima nećemo o njima. Najljepše mi je bilo što smo bili jedan miješani razred od mlađih i starijih, vladalo je uzajamno poštovanje. Mi smo donosili nešto struke u tu školu, u njoj smo učili teoriju i naravno da su ovi mlađi dosta toga od nas pokupili. Nakon toliko godina svi smo i dalje na okupu, nešto smo u ovome gradu postigli i u osobnome životu – govori Mikulandra.
I gosparu Mladenu Kraljeviću njihovo zajedništvo poslije toliko godina najdraža je uspomena iz škole.
— Stalno se okupljamo. Svi smo i dalje zajedno. Bili smo dobra ekipa, nije bilo među nama svađa. Do dan danas se svi dobro slažemo i dalje smo u kontaktu. Neki su izvan Dubrovnika, ali se opet čujemo. Razrednik nam je najprije bio profesor gimnastike Pero Matana, a zatim profesor matematike pokojni Zlatko Tacilazić. Škola nam je svima pomogla, prikupili smo lijepa sjećanja, imali smo dobre profesore. Što se tiče posla, svatko je otišao na neku svoju stranu, ja sam tako završio Višu pomorsku, a onda postao zlatar! Imam zlatarsku butigu u gradu i još uvijek radim – ističe gospar Kraljević.
Iz tiskanog izdanja DuLista od 1. srpnja 2020.