Kao sudionik nedavne turističke manifestacije „Dubrovačka trpeza“ zapela mi je za oko jedna vrlo važna činjenica, jedan hvalevrijedan detalj.
Radi se o učenicima Turističko-ugostiteljske škole, koji su se skupa sa mentorima javnosti predstavili uradcima vrijednim pažnje i divljenja. Kuhari i slastičari, dakle učenici, pokazali su javnosti što mogu, znaju i hoće, u konačnici što vole raditi. Znam da su bili na neki način „zaobiđeni“, jer oni nisu poznati restorani, hoteli ili drugi privatnici, oni ne mogu pozvati na ručkove ili večere, ne mogu tratati freškom ribom ili domaćim sirom i pršutom. Oni su samo djeca koja vole svoj zanat, koje moramo podržati, pohvaliti ih, dati im nadu u budućnost struke, posao i uspjeh.
Ukoliko se svi mi iz struke, ali i cjelokupna hrvatska javnost, te politika i gospodarstvo, pomirimo s time umjesto da već sada kada zvono za uzbunu već naveliko zvoni, zajednički ne krenemo u ozbiljnu i osmišljenu akciju kojom će se zaštititi ugostiteljska struka u Hrvatskoj, vratiti joj dignitet i ugled, te na osnovu svega toga motivirati mlade da se odlučuju biti dio ove struke, morat ćemo priznati svoj neuspjeh.
Vjerujem da to ne želimo i da imamo snage promijeniti negativan tijek kojeg smo svjedoci. Vratit ću se nakratko u povijest stvaranja ugleda ugostiteljske struke u Hrvatskoj koja nije nastala preko noći niti ju je neko „propisao“, nego je ona desetljećima njegovana ugostiteljskim školama diljem Hrvatske, koje su pisale prvu povijest stručnog kadra koji nije dobivao samo stručna znanja, nego i ljubav prema poslu koji radi, simpatije prema gostu kojeg uslužuje i ljubav za struku.
Kad su 1951. godine otvorene prve ugostiteljske škole u Dubrovniku i Opatiji, taj put stvaranja kvalitetnog turističkog kadra, pratila je po mojem sudu i obrazovna politika koja je dvojnim sustavom obrazovanja (škola i praksa u jednakom omjeru) osposobljavala nove generacije ugostiteljskog kadra koji je 80-ih godina prošlog stoljeća bio među vodećima na Sredozemlju. To, često nazivano „bijelo osoblje“, nakon 3-godišnjeg školovanja i ozbiljne prakse bilo je spremno pratiti svjetske trendove u ugostiteljstvu i posluživanju.
Na velikim natjecanjima kuhara, konobara, slastičara, barmena uvijek su osvajali svjetska odličja, priznanja i diplome. Zapošljavanje je garantiralo stalni posao u hotelskim kućama ili privatnim restoranima, a razina stručne izobrazbe omogućavala im je i dobre poslove u inozemstvu gdje su ostvarivali značajne karijere i poslovne uspjehe.
Razlozi i motivi upisivanja učenika u ugostiteljska zanimanja bili su tada:- želja i volja da postanu ugostitelji, – siguran upis u školu, – sigurno zaposlenje.
Najgore dane za hrvatski turizam i ugostiteljstvo proživjeli smo u domovinskom ratu kada su hoteli pretvoreni u privremene domove za izbjeglice i prognanike, a turistička karta Hrvatske preko noći je izbrisana sa karte svjetskih destinacija. Sve to iz temelja je uzdrmalo i broj zaposlenika u toj djelatnosti.
Istovremeno se počelo s privatizacijom i ulaganjima u hotele, hotelski restorani su davani u zakup privatnicima, a novi vlasnici najveće uštede radili su najprije na zaposlenicima i u tom procesu najgore su prošli ugostiteljski kadrovi jer u želji za što bržim profitom i vraćanjem uloženoga u hotele su se uveli integralni stolovi (švedski) u kojima se gosti sami poslužuju, a konobari i kuhari pretvoreni u gurače kolica s prljavim tanjurima i perače prljavih tanjura.
I gdje nas je to dovelo?
Pokušajte se sjetiti kad ste posljednji put u nekom hotelu ili restoranu vidjeli flambiranje, izradu tartar bifteka ili sličnu vještinu kuhara ili konobara kojom su stjecali simpatije gostiju i podizali razinu usluge i objekta.