Nakon tragedije u osnovnoj školi u Prečkom u Zagrebu gdje je 19-godišnjak nožem ubio jedno dijete, a četvero učenika i učiteljicu ranio, vladajući su žurno reagirali uvođenjem sigurnosnih mjera. Kako škole tako i učenički domovi obvezni su poštivati protokol koji nalaže zaključavanje ulaznih vrata, odraslu osobu na ulazu koja je dužna identificirati sve koji ulaze, najavu roditelja i svih posjetitelja. Ove su mjere donesene žurno pa dosta toga još ostaje nejasno i diskutabilno. Primarno tko će to biti na ulazu. Dosta škola odlučuje se za profesionalne zaštitare, međutim postavlja se pitanje bi li im za rad u školi ipak trebalo kao obvezu uvesti neku pedagošku obuku. Naročito s obzirom da im u nadležnost potpada i rješavanje potencijalnih konflikata među učenicima. S druge pak strane, tamo gdje je plan ovu zadaću povjeriti nastavnicima i/ili drugim školskim djelatnicima isti se logično bune, jer to nije i ne bi trebao biti njihov posao.
Nas je zanimalo što o mjerama misle naši profesori. Mariela Marković ih podržava, ali samo kao prvi korak, a ne rješenje problema koji je znatno kompleksniji i stoga iziskuje i sveobuhvatno, sustavno promišljanje i djelovanje.
Samo šminka?!
-Dobro je da postoji neka malo više razina sigurnosti i svijest o tome da su nam škole ipak previše otvorene bile. Pomorska ima 5 ulaza i često služi kao ulica. U redu je i nadamo se da ćemo imati nekoga tko će biti na vratima; ne domar, čistač/čistačica ili profesori. I tko će ipak kontrolirati tko može ući ili izaći. Poželjno bi bilo i da se policija malo češće prošeće oko škola, pogotovo srednjih, naročito u popodnevnim i večernjim satima. Tako da, s te strane, dobro je da se, nažalost zbog nesretnog slučaja, malo više počelo o tome misliti. S druge strane, ako to ostane jedina mjera, onda je to samo šminka i ništa više. Nama treba više psihologa u školama. Mi konkretno u Pomorskoj nemamo nijednog, a skoro 500 učenika… Trebaju nam stručni suradnici, trebaju nam preventivni programi koji nisu samo deklarativni, treba nam zdravstveni sustav koji zna i može odgovoriti na izazove sve veće krize mentalnog zdravlja. Da ne govorim da, ako se sve svede na to da nastavnici nešto moraju kontrolirati, izazvat će se samo bijes i nezadovoljstvo ljudi koji su ionako nezadovoljni i odlaze iz sustava. Što se tiče djece i da se osjećaju kao da su u zatvoru, mislim da nema potrebe za tim jer bez problema mogu izaći za vrijeme velikog odmora, a za vrijeme malih odmora ionako nemaju ili ne bi trebali imati vremena za neke izlaske. A sve drugo je sigurno moguće dogovoriti s osobom koja će biti na ulazu i koja će prepoznavati učenike škole i bit će s njima nesumnjivo fleksibilnija. Važno je da ipak netko kontrolira da u škole ne može baš doći bilo kad i bilo tko, a što se događa unutar škole, unutar učionica…. o tome ipak treba voditi računa na puno sustavniji i dublji način. Ako ovo ostane jedina promjena, onda je ništa, pogotovo jer ćemo mi svi vrlo brzo naći način da sva ova pravila zaobiđemo, naročito učenici – rekla nam je Marković.
Međutim, ne razmišljaju svi njeni kolege na ovaj način. Dok se jedni s njom slažu, drugi pak na mjere ne gledaju blagonaklono. Među njima je Ivica Hajdić.
Nelogično i ishitreno
-Zbog svih ljudi koji odgovorno rade svoj posao u odgojno-obrazovnim ustanovama, a često su puta omalovažavani i podcijenjeni, ne bih želio da ovaj moj osvrt netko krivo interpretira, jer ću se u svome izlaganju osvrnuti isključivo na metode, koje su sigurno donesene s najboljom namjerom, ali po meni ishitreno, s više emocija, a manje racionalnosti i objektivnosti. Ako je ovo neko kratkoročno rješenje, da bi se sociološki djelovalo, imat ću razumijevanja, iako su ovakve mjere djelom i kontraefektivne jer u ljudima, ali i u djeci izazivaju nelagodu i nametnuti strah. Ovdje ću pričati s aspekta roditelja troje djece, ali i djelom kao čovjek koji je većinu svog radnog života proveo u odgoju i obrazovanju. Mi smo nacija često puta sklona ishitrenim i brzopoteznim rješenjima, kako bi se umirila javnost, kako bi se uputila poruka da sustav postoji i funkcionira, tako da smatram da je ova sigurnosna mjera, uz svo poštovanje i pijetet prema strašnom slučaju iz Prečkog, donesena na valu emocija što je dijelom opravdano. Da ne bi bilo zabune, u svakom slučaju neka vrsta zaštitara unutar škole nije loša kao dugoročno rješenje, ali ne kao klasični zaštitar, ne samo kao čovjek za osobne iskaznice koji će vrtiti po mobitelu, nego kao visokokvalificirani profesionalac pedagoški osposobljen i integriran u školski sustav, kroz novooformljeno radno mjesto koje bi mu dalo jednu novu ulogu o kojoj bi svakako trebalo raspravljati puno više i stručnije od ovih mojih nekoliko redaka. U tom slučaju imali bi osobu koja brine o sigurnosti škole na neki diskretniji način, osposobljenu fizički, ali i intelektualno, koja bi mogla istodobno učenike učiti primjerice nekim borilačkim vještinama kroz izvannastavne aktivnosti, pomagati učenicima s posebnim potrebama, sudjelovati na ekskurzijama, izletima, ali i biti onaj pozitivni autoritet obrazovnih ustanova oko kojeg se učenici okupljaju, a koji nenametljivo čuva sigurnost škole. Škola i sve odgojno obrazovne ustanove moraju biti otvorene i sigurne, ali ne na način da se zaključavamo lancima i katancima, nego da društveno djelujemo na cijelu mrežu drugih polja, da prevencijski programi krenu na deset različitih strana sustava, odmah i sada, kako nam se ovakve nemile scene više nikad ne bi ponovile. Postoji čitav niz mjera koje iziskuju dugoročnost, od cijelog sustava koji je pokazao svu svoju manjkavost i u ovom slučaju. Ovdje možemo pričati o društvenoj inflaciji anksioznosti, depresivnosti, raznim opijatima, ovisnosti o društvenim mrežama, ekranizmu, konzumerizmu, načetoj obitelji i nizu drugih anomalija koji su nam društvo učinili ranjivim. Na tim adresama treba tražiti rješenja, a ne u zaključanim vratima. Dakle bit ću konkretan; dvoje moje osnovnoškolske djece čuva zaštitar i dijelom policija ovih dana, i ona su sigurna, a moje dijete koje ide u vrtić, ne čuva nitko. Treba li i tamo policija, zaštitar, lokoti, lanci, ograde? Gdje je tu granica? Ima li smisla zaključavati samo škole ili ćemo i treninge, sportske školice, škole jezika? Zamislite da se ne daj Bože nešto slično dogodilo u vrtiću? Danas bi imali zaključane vrtiće i zaštitare oko vrtića. To u biti govori o nelogičnosti i ishitrenosti ovih mjera koje su, opet ću ponoviti, u dobroj namjeri donesene, ali pod utjecajem emocija. Dakle ovaj tužan slučaj iz Zagreba trebao nam je biti poziv na kolektivno buđenje da se sustav pokrene, da se utvrdi stvarna odgovornost, da se vidi gdje se pogriješilo, gdje to sustav i društvo štekaj, i da se radi na eliminaciji grešaka, da se radi na prevencijskim programima, ma koliko god to zvučalo kao klišej. Ovo bi trebao biti poticaj da se konačno krene ulagati u stručne službe škola koje vape za psiholozima, pedagozima, logopedima. Da se ulaže u mentalno zdravlje Hrvatske jer su vapaji kojih nema tko saslušati, sve glasniji. Ovaj nemili događaj je trebao biti poziv na veliki pozitivni društveni zaokret, jer sama brava i zaštitar ne rješavaju problem. Katanci stvaraju privid sigurnosti. Slikovito rečeno – što nam vrijedi spašavati vesla ako je barka napukla na više mjesta i može potonuti. Mi moramo pronaći pukotine i popraviti barku da bi mogli ploviti dalje. Veslo bez barke nam ne služi ničemu. U moru problema mi uporno tražimo posljedice na pogrešnim horizontima – Hajdićevo je mišljenje.
Iako različitih mišljenja po pitanju aktualnih mjera; zaključavanja školskih vrata, policijske i općenito strože kontrole, evidentno je kako su profesori ujedinjeni u razmišljanju kako problem ne samo da postoji, nego je velik i treba ga rješavati. Ove mjere, čak ni za one koji ih podržavaju, ne predstavljaju niti djelomično rješenje. Preko noći se naravno i nije moglo puno, ali svi skupa se možemo i moramo ne samo nadati, već i apelirati, da se problematici mentalnog zdravlja, sigurnosti, odgoja, adekvatnom djelovanju i suradnji svih nadležnih službi pristupi ozbiljno. Je predugo se ‘fušari’ i ‘gura pod tepih’…
Foto: Privatna arhiva